Izašao je još jedan izvještaj o “stanju medija”. Ovi su izvještaji posljednjih godina postali učestaliji od onih o stanju ljudskih prava, koji sada, kad smo to riješili ulaskom u EU, izlaze otprilike jednom godišnje, prigodno, na Svjetski dan ljudskih prava. Sorošev Institut za Otvoreno društvo iz Sofije izdao je dakle dokument naziva Indeks medijske pismenosti. Prema njemu, balkanske su zemlje najizloženije europskim lažnim vijestima. Uzroke tome Otvoreno društvo vidi u medijima koji su snažno kontrolirani i određeni političkim i poduzetničkim interesima, lošim obrazovnim razinama (novinara?) i izraženo niskom povjerenju u društvo, piše BIRN.
S obzirom na to da još nismo završili s raznim post-izmima, usprkos njihovoj političkoj i intelektualnoj izlišnosti, balkanske zemlje bilježe, smatraju Soroševci, fenomen post-istine dok odgovornost za to snose – mediji. Indeks mjeri izloženost 35 europskih društva dezinformacijama u medijima, medijskim slobodama, obrazovanju i interpersonalnom povjerenju. Očekivano liberalno, najviše se pozornosti pridaje medijskim slobodama koje se tobože “previđaju” – gdje se to točno previđa nepoznato je s obzirom na to da doslovno cijela Europa bruji o medijskim slobodama, uključujući i inertnu EU. One zapravo ne znače ništa posebno, ali obuhvaćaju sve aspekte medija, osim dakako ekonomske, jer ovakva terminologija postoji baš zato da bi se rješenja medijskih problema tražila bilo gdje osim u ekonomskim računicama. Tako će i Europska unija, ali i većina donatora/financijera uložiti sredstva u radionice medijske pismenosti za novinare, ili za publiku, jer prema ovome ispada, svi smo jednostavno nepismeni. Zato umjesto za centar glasamo prelijevo ili predesno. Kad bismo barem bili politički i medijski pismeni, i kad bi novinari i ljudi bili barem obrazovaniji, i kad barem ne bi bilo lažnih vijesti, naše bi demokracije super funkcionirale, uvjeravaju nas brojni ovakvi izvještaji.
“Ne znamo točno ali sigurni smo u to”
Štoviše, uvjeravaju nas u to patronizirajućim i neplauzibilnim argumentima, pa kako ističe BIRN: Obrazovne razine su također krucijalne kad se radi o općem stupnju obrazovanja i specifičnim edukacijama o medijskoj pismenosti. Postoji primjetna poveznica između ovo dvoje. “Ne znamo zasigurno koji je točan smjer tog odnosa ali sigurni smo da on postoji. Pretpostavka je da će se s povećanjem bilo obrazovanja bilo medijskih sloboda povećati i ono drugo”, kazao je šef Otvorenog instituta u Sofiji Marin Lassenski mrtav ozbiljan za BIRN.
Još je frapantnije koliko daleko su liberali spremni otići u tumačenju medijske krize samo da ignoriraju ono što im je pred nosom, a što su brojni lijevi mediolozi odavno izanalizirali uzduž i popreko i čije se analize neprekidno potvrđuju u praksi. Tako se u ovom indeksu u obzir uzima čak i stupanj PISA obrazovanosti. Pa se uvodi lažna korelacija između formalnog obrazovanja i uspješnih medijskih politika. Kao i obično ideali su skandinavske zemlje. Kao i obično, liberali “sjednu” na jedan aspekt pa oko njega grade kule u zraku. Lažna korelacija ovog se puta svodi na potpuno pogrešan logički proces: skandinavski učenici su najobrazovaniji, pokazuju PISA rezultati. Skandinavski mediji su kvalitetni, i skandinavski narodi su politični, stoga sve je to nekako povezano – nekako sigurno, ali ne znamo točno kako. Jer svakako, brzina čitanja i adekvatne matematičke sposobnosti sigurno dovode do kvalitetnih političkih odluka.
No, ovdje se ignorira nešto potpuno bazično i zdravorazumsko: skandinavske zemlje imaju više-manje potpuno javno financirano formalno obrazovanje – u kojeg ulažu ogromna sredstva, pa su posljedično njihovi učenici najobrazovaniji na svijetu. Skandinavske države također imaju i izravno (potporama) i neizravno (poreznim olakšicama) javnofinancirane medije (financiraju i komercijalne, i javne i neprofitne medije), zbog čega ponekad zasluže i kaznu Europske unije, koja to ne dopušta. Stoga bi ispravan zaključak bio: skandinavski narodi su manje izloženi lažnim vijestima zbog toga što desetljećima ulažu u svoje društvo, vidi se to iz količine sredstava koje izdvajaju za formalno obrazovanje i medije.
Na Balkanu pak vladaju dijametralno suprotna pravila. A autokolonijalni i autorasistički aspekti rijetko se kad tako dobro mogu analizirati kao u brojnim liberalnim izvještajima o stanjima medija, ljudskih prava i slično. Autokolonijalizam u ovome primjeru proizlazi iz odbijanja vlastite prošlosti, izostanka lokalno specifične analize povijesnih i materijalnih uvjeta proizvodnje – medija, obrazovanja, ili političkih odluka. Smatrati svu vlastitu povijest nečim što treba da bude prevladano i odbačeno zapravo je u skladu s optužbom prema balkanskim medijima – poprilično nepismeno. Korelacije koje jesu točne međutim, vide se iz soroševog indeksa: siromašne demokracije nalaze se na dnu popisa otpornosti na lažne vijesti – npr. Grčka i Rumunjska prednjače svojim boravkom na dnu te ljestvice, a prate ih Srbija, Bugarska, Crna Gora, BiH, Albanija i Makedonija.