Bugarsku je političku situaciju možda i najviše u ovom desetljeću obilježilo pitanje električne energije. Prije pet godina su masovni prosvjedi povodom njenog poskupljenja doveli i do pada vlade. A sve je zapravo započelo 2004. godine kada se država odlučila na privatizaciju elektrodistribucijske mreže. Kao što to uvijek biva, novi vlasnici, usmjereni isključivo na izvlačenje što većeg profita, zanemarivali su ulaganja u infrastrukturu i konstantno povećavali cijenu struje.
Početkom ove godine, delikatno pitanje električne energije ponovo je došlo u središte pozornosti. Naime, ČEZ, češka državna elektro-kompanija i najveći distributer električne energije u Bugarskoj, odlučila je prodati tamošnju imovinu. Bez obzira na sve političke traume koje pitanje struje u Bugarskoj nosi sa sobom, sve to možda ne bi bio toliki problem da na natječaju nije pobijedila opskurna tvrtka Inerkom koja raspolaže s tek 25 tisuća eura temeljnog kapitala. Kako smo već na Biltenu opširno pisali, takav ishod natječaja prilično je zapalio tamošnju političku scenu.
Jalovi regulacijski mehanizmi
Mnogi su počeli sumnjati u korupciju i mutne poslove, a nije izostalo ni poslovično optuživanje Rusije za pozadinsku manipulaciju. Također, odjednom brojni liberalni komentatori i analitičari više nisu bili alergični na eventualnu državnu intervenciju u sektor. A sve u cilju zaštite “nacionalnog interesa”. Tako se predlagalo, a i ozbiljno diskutiralo unutar vlade, da država otkupi određeni paket dionica kako bi imala kakvu-takvu kontrolu nad elektro-distribucijom. No zadnje vijesti govore da je država odustala od takve djelomične re-nacionalizacije.
Ministar financija Vladislav Goranov u utorak je izjavio kako su došli do zaključka da državno vlasništvo nad distribucijom nije “optimalna metoda obrane javnog interesa”. A što bi onda bila optimalna metoda? Prema Goranovu, država već ima dovoljno mehanizama regulacije tržišta na raspolaganju kako bi branila javni interes. Ovo u najmanju ruku zvuči neuvjerljivo ako poznajemo zbivanja na tržištu u proteklom periodu. Naime, država se nije pretjerano iskazala u regulaciji. Na začetku procesa liberalizacije, država nije omogućila tzv. slobodno tržišno natjecanje već je trima različitim distributerima osigurala monopol u tri različita dijela zemlje.
Također, ČEZ je državu tužio arbitražnom sudu za pretjeranu regulaciju i traži 500 milijuna dolara odštete. Dakle, bilo da “investitorima” radi ustupke ili da ih pokušava suzbiti, državi regulacijski mehanizmi nisu nešto na što se može osloniti. Budućnost je neizvjesna, pogotovo ako znamo da je za početak ljeta najavljeno novo poskupljenje. A u takvoj situaciji se kao jedini regulator nameće mobilizacija odozdo.