Nedavno održana berlinska konferencija o Zapadnom Balkanu predstavljena je kao novi poticaj priključenju ostalih balkanskih zemalja Europskoj uniji, nakon navodnog zastoja u procesu. No, lokacija, trenutak kao i provedba same konferencije ipak pokazuju dalekosežnije ciljeve organizatora.
Strateški interes Njemačke na punoj širini postsocijalističkog Balkana donedavno je bio razmjerno ograničen, svodeći se izvan Europske unije na parcijalne ciljeve poput okončanja krize na Kosovu. Tamo je od 1999. godine angažirana skupa misija Bundeswehra, ali ta uloga još ne donosi izravni benefit glavnom cilju poslovanja njemačkih kompanija. Ne treba zaboraviti npr. globalni obuhvat vojnog stacioniranja u Afganistanu, zbog čije je odveć precizne i vjerodostojne interpretacije njemački predsjednik Horst Köhler 2010. morao podnijeti ostavku. Jer, makar za povod smjeni, javno se izlanuo da je motivacija učešća Njemačke u tamošnjim međunarodnim snagama prvenstveno ekonomska te izvoznička.
Otprije nekoliko dana relacije su bitno revidirane što se tiče Njemačke i zemalja sljednica SFR Jugoslavije plus Albanije i novonastalog Kosova, ukupno tzv. Zapadnog Balkana. Moment obrata bila je prva europsko-unijska Konferencija o Zapadnom Balkanu, održana u Berlinu na najvišoj državničkoj razini. Njezine implikacije i odjeke treba međutim iščitavati po više koncentričnih sfera, onako kako su pozicionirani geopolitički.
Formalno razglašeni smisao konferencije jest poticaj EU-a dotičnim zemljama za bolju organizaciju političkog i privrednog života. Mogli smo tim povodom čuti da Unija najednom šalje evidentnu poruku kako nipošto neće napustiti i zaboraviti države što ih je svojim teritorijem već obgrlila. Najednom dakle, budući da se posljednjih godina sugeriralo kako je ulaz u kontinentalnu asocijaciju nakon Hrvatske zapečaćen do daljnjeg, mada je i većina ostalih zapadno-balkanskih država kročila na službeni inicijacijski put k EU-članstvu. Nevoljkost država centra za pomnije bavljenje neposvojenim ostatkom Balkana bila je uslijed višegodišnje krizne neuroze više nego očita.
Zašto konferencija o Zapadnom Balkanu u Berlinu?
Utoliko je malo tko iole ozbiljno prihvatio navodne samarićanske razloge u aktualnom nastupu EU-a prema Zapadnom Balkanu. Uzroke toj inicijativi valja tražiti drugdje, a pritom je neophodno da se za razliku od balkanskih lidera zadržimo još malo u Berlinu. Konferencija je inače trajala svega jedan dan, a unaprijed je dogovoreno da će se druga takva održati dogodine u Austriji i da će se u međuvremenu određeni zapadno-balkanski sektorski ministri i ostali nadležni funkcionari sastajati kvartalno na radnim sastancima u naizmjeničnim posjetama. Ipak, Berlin nije tek slučajno mjesto njihova uvodnog okupljanja, nego itekako jasan pokazatelj nosećeg utjecaja.
Konferencija je zakazana primarno na inicijativu Njemačke, doduše ponešto diskretniju inicijativu. Njemačko neformalno predvodništvo EU-om ili pak uzurpiranje istog traje u biti još od trenutka odgovora na recesijski udar prije otprilike šest godina, kada odlučna kancelarka Angela Merkel čitavom kontinentu nameće izrazitu politiku štednje, prvenstveno u javnoj potrošnji. Glavni načelni unutarnji takmac Njemačke pritom je dakako Francuska.
Napetost između dvoje utemeljitelja Europske unije ne iscrpljuje se samo u raspravi o štednji, gdje i pojedini francuski ministri već neko vrijeme sve glasnije rogobore protiv takvih mjera, adresirajući prigovore na Njemačku. Ta je privredno najveća sila EU-a uvijek izložena maksimalnoj kritičkoj pozornosti i po pitanju upotrebe svojih vojnih snaga pa se može reći da u većini drugih zemalja povod za smjenu predsjednika ipak ne bi mogla biti izjava poput citirane Köhlerove. No hipoteka ratne krivnje koju Njemačka podnosi na ime oba svjetska rata aktivna je i dandanas. Svaki spomen njemačke vojske izlaže se najfinijoj optici, čega je prilikom zaziva njezina većeg angažmana sadašnji predsjednik Joackim Gauck bio nedvojbeno svjestan.
Povrh svega, davno su prošla i štoviše u praksi su demantirana doba za kojih je Otto von Bismarck, prvi kancelar Njemačke, pred Reichstagom zastupao njezin mlak interes na Balkanu. Smatrao je da ovaj poluotok “nije vrijedan zdravih kostiju jednog jedinog mušketira iz Pomeranije”. Njemačka srećom nije više u poziciji da naveliko trguje istom ljudskom monetom, ali Balkan se ipak definitivno vraća u fokus njezine vanjske politike.
Izložena upadljivom, jedinstvenom nesrazmjeru privredne i vojne moći, Njemačka je utoliko više ovisna o saveznicima. Jedan od najviđenijih gostiju odnosno sudionika Konferencije o Zapadnom Balkanu stoga je bio Alain Richard kojeg je francuski predsjednik François Hollande lani imenovao na mjesto specijalnog ekonomskog diplomata za balkanske zemlje. Ali, kao što se EU ne smije preočito svesti na Njemačku i njezinu volju, to se ne čini niti s po savez izrazito određujućom relacijom Njemačka-Francuska. Zato su u Berlin došli i predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso, povjerenik EU-a za proširenje Štefan Füle, te visoki predstavnici Austrije, zemlje-domaćina iduće konferencije.
Infrastrukturni projekti kao zalog ekonomskih interesa
Kurtoazno zakamufliran, njemački interes u ovome svejedno se lako detektira prenošenjem znanih ekonomsko-političkih i geostrateških uvjetovanosti na širi plan. Balkan je taj preostali poligon za odmjeravanje utjecaja između velikih sila van EU-a i same Europe, meki trbuh kontinenta uzdrmanog aktualnim ratom u Ukrajini. Prva i najbliža od tih sila, izrazito ekonomski prisutna u pojedinim balkanskim državama, jest uvjerljivo Rusija. Njezina čvrsta reakcija na ekspanzionizam NATO-a i pristajanje EU-a uza nj, zbraja se s frustrirajućom činjenicom ranije verificirane ovisnosti Europe o ruskim energentima. Ne treba sumnjati niti u procjene koje njemačko nezadovoljstvo razvojem te situacije razložno tumače osjetom podređenosti Americi.
Cijena koju ekonomija Njemačke plaća za promociju američkog interesa u konkretnom slučaju puno je veća od troška u koji se upustila sama Amerika. Zapadni Balkan može biti mjesto naknade štete za Njemačku, ako mu se nametne kao lokomotiva navodnog progresa. A sve balkanske zemlje bezrezervno žele u EU i neće propustiti šansu za ulov dragocjenog njemačkog blagoslova u tom procesu. Čak i Srbija koja održava najintenzivnije ekonomske i političke odnose s Rusijom.
Dva su segmenta njemačkog uloga u postupku svojevrsne regulacije Zapadnog Balkana dospjela u žižu njemu posvećene berlinske konferencije. Začudo, u medijima ove regije nije se puno tematizirala najava Njemačke da će svojim poduzetnicima odobriti razne porezne, kreditne i druge olakšice kako bi ih u zacrtanom četverogodišnjem razdoblju potaknula na iskorak prema Zapadnom Balkanu, naročito u gradnji prometne i energetske infrastrukture u projektima od regionalnog formata. I drugo, Njemačka se u okviru EU-a izborila da savez izdvoji početnih milijardu eura, a zatim i dodatnih deset milijardi u fond podrške za pripremu opisanih projekata. Platforma za taj program pripremljena je već ranije i nazvana je West Balkans Investment Framework.
Podrazumijeva se da će se u provedbu uključiti i neizostavne međunarodne financijske institucije. Time bi se na koncu Zapadni Balkan stavio pod efikasan nadzor i stvorili bi se uvjeti za dublju industrijsku eksploataciju, uz daljnju liberalizaciju tržišta rada i rigidnu fiskalnu politiku ovdašnjih zemalja. Ako s Ukrajinom i nije uspjelo, uvijek potencijalno reaktivni Balkan može se privesti željenoj funkciji i pacificirati pomoću samo malo delikatnijeg pristupa. Dobit za Njemačku i uopće zemlje centra EU-a bila bi dvojaka, naime sigurnosna i potom ekonomska. Sama bi Njemačka u slučaju uspjeha nadogradila autoritet u EU-u koji pati od kroničnog manjka dovršene strateške vizure.
Kao što se može primijetiti, nema u toj akciji nikakve humanitarne sentimentalnosti, tek goli financijski račun s hegemonijskim nadjačavanjem i novim preslagivanjem odnosa po čisto pragmatski utvrđenim nivoima. A velikim dijelom, kao što bi rekao Giorgio Agamben, “zato što je Njemačka, čini se, u svojoj dominantnoj poziciji i usprkos svojoj iznimnoj filozofskoj tradiciji, trenutno nesposobna zamisliti Europu koja ne bi počivala samo na euru i gospodarstvu”.
Interesi drugih sila
Natruhe neokolonijalne objektivacije u pristupu ovoj materiji sadržane su i u pojedinim dobrohotnim pokušajima nipošto neupućenih opservatora poput uglednog publicista Norberta Mappesa Niedieka da se njemački novi angažman na Zapadnom Balkanu očita u boljim političkim značenjima. Ali pređimo i na najviši, zapravo globalni plan odnosa koji se roje oko naše regije. Jer, od najvećih dionika svjetskih gibanja uz Ruse tu su još i Kinezi, Turci i pojedine arapske zemlje. Ujedinjeni Arapski Emirati ulaze u Srbiju na velika vrata, dok prisustvo Turske u više država Zapadnog Balkana traje već duži niz godina. No gravitacijski neusporediva pozicija Kine ne poriče se niti u njemačkoj javnosti, već se njezina pojava ističe kao odsudan politički izazov, dakako zapadnjački naglašeno antagonističan.
Da ne bismo statističarski nabrajali pokazatelje sve veće prisutnosti kineskog kapitala na Zapadnom Balkanu, podsjetit ćemo samo na jednu malo širu inicijativu Kine koja odnedavno pokriva istočnoeuropski prostor. Ta zemlja je ovdašnjim vladama stavila na raspolaganje 10 milijardi dolara kroz izuzetno povoljne kredite za razvoj infrastrukturnih projekata od regionalnog značaja. Tako su već Srbija i Mađarska aplicirale za modernizaciju pruge Beograd-Budimpešta, dok su Kinezi pojačali ritam i zakazali skori sastanak na Bledu u Sloveniji s predstavnicima regionalnih nevladinih udruga i raznih vladinih institucija. Nijedna sličnost aktualne njemačke inicijative s tim nije slučajna, pa ni ona što se izražava usporednim desecima milijardi za infrastrukturno-razvojne fondove.
Ali ništa od toga ionako ne zanima naše kompradorske elite, čiji predstavnici u okviru najšire berlinsko-balkanske slike stvari uglavnom brinu o nedoumici tko će za medije pozirati bliže Angeli Merkel. I to je gotovo sve bitno što se može reći o toj instanciji, dakle analizirajući regionalna vodstva i pozicije u kontekstu ove inicijative. Stoga je izvjesno da će prometnice i elektrane kojima bismo se inače radovali, na koncu najviše poslužiti ubrzavanju rasprodaje zapadno-balkanskih prirodnih i društvenih vrijednosti.