Sukob u Ukrajini već je doveo do pogoršanja trgovinskih odnosa EU i Rusije, a dolaskom zime i s obzirom na europsku ovisnost o ruskom plinu, pogoršanje odnosa moglo bi ozbiljno ugroziti egzistenciju velikog broja stanovnika europskih zemalja. No, čini se kako eskalacija ne pogađa jednako sve zemlje, a zemlje regije, koje najmanje sudjeluju u odlukama vezanim uz sukob, mogle bi biti najviše izložene.
Nakon što je Ukrajina 2008. odbila potpisati ugovor o cijeni plina po novim uvjetima, Rusija je 1. siječnja 2009. godine prekinula isporuku plina prema Ukrajini, što je između ostalog značilo da je 8. siječnja obustavljena dostava plina kroz ukrajinske plinovode i prema drugim zemljama, među kojima je bila i Hrvatska. Osim sporne cijene, Rusi su tvrdili i da Ukrajinci kradu plin namijenjen zemljama Istočne i Srednje Europe. To je izazvalo paniku među svim ugroženim zemljama te se plin morao dovoditi alternativnim putevima po višestruko većoj cijeni. Nakon te krize, mjesecima se kroz medije raspravljalo o tome koliko je pametno ovisiti isključivo o Ruskom plinu. Od toga je prošlo više od pet godina, a situacija se od tada praktički uopće nije promijenila. Zbog trenutne situacije u Ukrajini, Rusija je u nekoliko navrata prijetila da će zatvoriti plinovode prema Europi ako treba i na par mjeseci. Postavlja se pitanje što bi to značilo za Hrvatsku i druge zemlje regije?
Te 2009. godine Hrvatska je plin dobavljala interventnim uvozom iz Rogateca (Slovenija). Kako je Hrvatska izgradila interkonekcijski plinovod s Mađarskom i kako Mađari posjeduju velika skladišta plina, u slučaju ponavljanja krize Hrvatska će plin morati kupovati preko njih. No, cijenu tog plina regulirat će tržište.1 To u prijevodu znači da u slučaju nestašice možemo očekivati ogromno povećanje cijene plina. Hrvatska još od plinske krize 2009. godine najavljuje gradnju plinskog skladišta za vršnu potrošnju u Grubišnom polju, no zasada je sve ostalo na najavama. Tako bismo u slučaju nove krize mogli biti potpuno ovisni o plinu iz Mađarske. A kriza bi mogla doći već ove zime. Zbog novonastale situacije u Ukrajini već mjesecima slušamo o sankcijama Rusije s jedne strane te Europske unije i SAD-a s druge. Zbog svoje geostrateške lokacije Ukrajina je godinama predmet interesa velikih sila. Do sada se uglavnom ratovalo energetskim resursima. Kako se mijenja vlast na čelu Ukrajine, tako se regulira i ruska cijena plina. Do 2009. godine Ukrajina je ruski plin plaćala 175 dolara za 1.000 kubičnih metara, no kako na vlast tada dolazi pro-europski orijentirana Julija Timošenko, Rusija je udvostručila cijenu plina te je Ukrajina bila primorana plaćati 350 dolara. Od 2010. do dolaska na vlast pro-ruski orijentiranog Viktora Janukoviča Ukrajina je plin plaćala kao i sve druge zemlje. No, Janukovič prekida odnose s Europskom unijom te se okreće Rusiji koja obećava višestruko pojeftinjenje prirodnih resursa u zamjenu za iznajmljivanje mornaričke baze u Sevastopolju. Nakon njegovog svrgavanja, Rusija obustavlja isporuku plina zbog navodnog Ukrajinskog duga Gazpromu u iznosu od 5,3 milijardi dolara.
Mapa međuovisnosti
Kako Europska unija procjenjuje da je u njezinom interesu imati presudan utjecaj na Ukrajinu, ali istovremeno i osigurati nastavak isporuke plina, Europska komisija je objavila da će se Ukrajini uplatiti 1,61 milijardu eura pomoći tijekom 2014. godine. Iako i Zapadne zemlje i Rusija uvode sankcije, istina je da niti jedna, niti druga strana nemaju nikakve koristi od njih. Obje strane itekako ovise jedna o drugoj. Primjera radi, Njemačka je Rusiji treći najveći trgovinski partner. To je prevedeno u brojke devet milijardi eura izravnih investicija koje dolaze od preko 6000 njemačkih tvrtki, što itekako utječe na Rusku ekonomsku situaciju. Također, govoreći o plinu, prema konzultantskoj tvrtki Energy Comment, Rusija je 2012. godine samo na izvozu prirodnog plina zaradila 68 milijardi dolara, a najveći dio tržišta odnosi se na Europu. Na drugoj strani, Europska unija će teško pronaći alternativu izvoru od skoro 130 milijardi kubičnih metara prirodnog plina koje dobiva od Rusije pri čemu samo Njemačka koristi oko 90 milijardi.
No, ne ovise sve zemlje jednako o plinu iz Rusije. “Ukoliko dođe do prekida tranzita kroz Ukrajinu, zapadne zemlje nisu tako ugrožene. Svojedobno je izgrađen Sjeverni tok i on je dovoljan da opskrbi zapadni dio Europe” za Bilten nam objašnjava Bogoljub Lacmanović, bivši dopisnik iz Moskve, diplomat i voditelj Centra za međunarodne analize u Zagrebu. Plinovod Sjeverni tok omogućuje Rusiji da kroz podmorje zaobiđe kontinentalne tranzitne zemlje.
Također, Europska unija alternativu traži i u ukapljenom prirodnom plinu. Njemačka trenutno dobavlja 24 posto prirodnog plina iz Norveške, 23 posto iz Nizozemske i 11 posto iz domaćih izvora. Svake godine potiče se povećavanje iskapanja prirodnog plina. Još početkom godine Američki Barack Obama izjavio je kako su SAD spremne Europi isporučiti sve količine plina koje ona danas dobiva od Rusije. Pozvao je Europske zemlje samo da osuvremene industrijske pogone za prihvat tog plina2. Zadnjih se godina u SAD-u, ali i dijelu Europe, rapidno povećala eksploatacija plina iz kamena škriljca. No osim što je to jako opasno s ekološke strane, ispostavilo se da je cijena takvog plina duplo skuplja od onog koji se nabavlja od Rusije. Zato su i neke od najvećih tvrtki za iskop plina poput British Petroliuma i Shella odustale od daljnje eksploatacije. Kako je ujedno propala i ideja o gradnji plinovoda Nabucco koji je iz Središnje Azije trebao ići kroz Kaspijsko jezero (i zaobići Rusiju), čini se kako je unatoč svim optimističnim najavama potencijalnih alternativa, EU je i dalje prilično ovisna o plinu iz Rusije.
Jedna od sankcija Europske unije itekako se tiče i Hrvatske. Radi se o suspenziji izgradnje plinovoda Južni tok koji je iz Rusije trebao ići preko Crnog mora i Bugarske dalje za Italiju i Austriju. Službeni razlog za suspenziju je kršenje tržišnog natjecanja pošto će Gazprom imati 51 posto dionica i moći sam regulirati cijene, no malo tko sumnja da riječ zapravo o geopolitičkim razlozima. Od dva konkurentska projekta koja su trebala prolaziti kroz Balkan i osiguravati (između ostalog) i redovnu opskrbu plinom regije (Nabucco i Južni tok), čini se kako su sada oba neizvediva. A to je posljedica odluka EU koja se njima prije svega poigrava sudbinom zemalja regije, uključujući i svoje članice.
Neravnomjerna izloženost
Dokaz kako se tu radi samo o političkim igrama koje se uglavnom igraju preko tuđih leđa, daje i nedavni primjer prodaje dvije velike njemačke energetske firme Rusima. RWE Dea koja se bavi eksploatacijom nafte i prirodnog plina prodana je za 5,1 milijardi eura, kao i Wingas koji proizvodi petinu ukupne njemačke proizvodnje prirodnog plina. Tako je Njemačka prepustila velik dio tržišnog kolača ruskim firmama što još povećava njihov monopol na tržištu. EU tu nije intervenirala pa je jasno da ista pravila ne vrijede za Njemačku i Južni dio Europe. A tu ovisnost o Rusiji najskuplje plaćaju zemlje Srednje i Istočne Europe koje kupuju manje količine plina, posebno one geografski udaljenije od Rusije i glavnih tokova transporta plina. Tako je 2012. godine najskuplji plin u Europi plaćala Makedonija, i to po cijeni od 564 dolara za 1.000 kubičnih metara. Nakon Makedonije najskuplje je plin plaćala Poljska (525 dolara) pa Češka, Bugarska i BiH koja je plaćala 512 dolara. Najnižu cijenu pak plaćala je Velika Britanija, koja ima svoja sjevernomorska nalazišta te zbog njih ne ovisi toliko o Rusiji. Na ovim primjerima vidljivo je kako su zemlje Srednje i Istočne Europe prepuštene na milost i nemilost dogovora Rusije i EU. Velika Britanija, Njemačka i ostale zemlje Zapadne Europe relativno su sigurne zbog alternativnih pravaca dovođenja plina, no prema novoj studiji Instituta za energetiku Sveučilišta Oxford, prekid opskrbe ruskim plinom najviše bi pogodio Bosnu i Hercegovinu i Srbiju jer one nemaju niti jedan alternativni izvor plina. Sve to dodatno ugrožava ionako lošu ekonomsku i socijalnu situaciju Jugoistoka Europe.
Iako se EU za sada primarno poigrava sa sudbinom europske periferije i Zapad može imati ozbilje posljedice ukoliko dođe do “energetskog rata”. Pretpostavlja se da EU može preživjeti maksimalno tri mjeseca na vlastitim plinskim rezervama. Njemački ministar gospodarstva Gabriel Sigmar nedavno je izjavio kako on ne vidi razloga za paniku: “Čak se i u najcrnijim satima Hladnog rata Rusija držala potpisanih ugovora”. Za sada alternative, bar kratkoročne, i nema tako da se Njemačka i EU mogu samo nadati da uz dobru volju i nešto prijetnji ekonomskim sankcijama mogu prisiliti Rusiju da isporučuje plin prema potpisanim ugovorima. No, ako i bude obustave plina, prve će nastradati zemlje Jugoistoka Europe. Prema dosadašnjim potezima Europske unije, njih to ne brine previše.
- Nasuprot tome, cijena ruskog plina pojedinim zemljama određena je nizom faktora, od blizine glavnih plinovoda, kvalitete političkih odnosa, do važnosti u međunarodnoj politici [↩]
- U tom se kontekstu spominje i terminal u Omišlju kod Rijeke kao jedna od potencijalnih ulaznih točaka za prekomorski plin. [↩]