Svojim jučerašnjim potezom i popratnim objašnjenjem, Zdravko Ronko, saborski zastupnik SDP-a, najbolje je, ni kriv ni dužan, opisao parlamentarnu situaciju u Hrvatskoj. Naime, Ronko je jučer istupio iz SDP-a zbog “urušavanja i razaranja stranke, što radi Davor Bernardić sa svojom ekipom”. Na prvu, ništa naročito zanimljivo. Svatko tko iole pomno prati ovdašnji politički život ima sličan stav o predsjedniku SDP-a Davoru Bernardiću, uključujući i tu “ekipu”.
Također, Ronko, inače dugogodišnji gradonačelnik Požege i župan Požeško-slavonske županije, najavio je da će se vratiti u stranku čim Bernardić ode. Međutim, ono što je zanimljivije od samog poteza i neposrednog objašnjenja, Ronkova je najava političkog djelovanja kao samostalnog zastupnika. On je zapravo odlučio podržati HDZ-ovu vladu. A kalkulacija u pozadini odluke ide otprilike ovako: ako podržim vladu, neće doći do prijevremenih izbora koji bi sasvim sigurno rezultirali koalicijom HDZ-a i moje bivše stranke, što bi značilo da bi se Bernardić “uhljebiti” u vlasti i bilo bi ga gotovo nemoguće maknuti s mjesta predsjednika.
Strah od kaosa
Zvuči kao jedna od luđih taktika u povijesti hrvatskog parlamentarizma, zato ju sažmimo još jednom: zastupnik glavne oporbene stranke postaje nezavisni zastupnik i daje podršku vladajućoj stranci kako bi njegova bivša stranka, uz čije principe i dalje stoji, ostala u oporbi. A sve kako bi se nekako odstranilo Bernardića. Naravno, s obzirom na tanku većinu vladajućih, Ronkov potez nije mogao proći bez špekulacija o političkoj trgovini, ali najveći stručnjak za to pitanje, HDZ-ov Milijan Brkić, tvrdi da nije bio na kavi s Ronkom. S druge strane, nešto upućeniji u slučaj tvrde da Ronkova taktika nije plod ogorčenosti Bernardićevim političkim kapacitetima, već nezadovoljstva njegovim kadroviranjem u županijskom SDP-u. To potvrđuje i činjenica da je još devet članova stranke iz Požege slijedilo Ronka u njegovom činu.
No, po strani Ronkova ishodišna motivacija. Priklanjanje navedenom objašnjenju i suludoj taktici kao navodno uvjerljivima govori i više nego dovoljno o paralizi hrvatskog parlamentarizma. Paradoksalno, dok Plenkoviću vladu potresa najveća afera do sada, nitko zapravo ne želi da Plenković ode. Možda Živi zid stvarno želi, ali i njima najviše odgovara “briselski zavjerenik” kao objekt kritike. Kao i desnoj frakciji unutar HDZ-a jer vlastitim snagama ne mogu preuzeti stranku i premoćno osvojiti vlast. Odgovara i Mostu jer im je kao jedini politički kapital preostala činjenica da ih je Plenković izbacio iz vlade. A SDP-u, naravno, najviše odgovara. Da se radi anketa među članstvom o tome koga bi za predsjednika stranke – Bernardića ili Plenkovića – Plenković bi zasigurno odnio uvjerljivu pobjedu.
Dakle, Ronkov potez je ishodišno najobičnija osveta za raspodjelu snaga u stranci i nema veze s njegovom brigom za političku budućnost SDP-a, premda zasigurno dijeli većinsko mišljenje o Bernardićevoj nesposobnosti. No, to nije ništa novo u stranačkom životu. Ono što je novo je taktika koju je iznio, preciznije: mišljenje da će ta taktika zvučati politički uvjerljivo. A to nam govori samo to da je Plenković – inače potpuno bezidejan političar – zapravo samo brana od potpunog parlamentarnog kaosa s kojim nitko ne želi riskirati. Nitko mu ne vjeruje, ali svakoga štiti od nekog straha: od fašizma, od Živog zida, od kopnjenja političkog kapitala, od gubitka vlasti, od vlasti kao takve…
I pitalica za kraj: ako netko politički bezidejan “štiti” ostale političke snage, kakvi su oni?