Mandat koalicijske Vlade bliži se kraju, kriza ne jenjava, uravnoteženje proračuna izmiče, a potpora birača se srozava. Jesenski aduti u rukavu su intervencije u porezni sustav – rasterećenje poreza na dohodak i uvođenje poreza na prihod od kamate na štednju. Ideološki su promjene uobličene pozivanjem na spasiteljsku ulogu “malo solidnijeg srednjeg sloja”. Pitanje je tko dobiva, a tko gubi u cijeloj priči i koje su političke i ekonomske granice novog fiskalnog igrokaza.
Vladajuća koalicija odlučno je zakoračila u jesensku političku dinamiku najavom izmjena u strukturi obračuna poreza na dohodak. Suočeni s izazovima sve tmurnije ekonomske svakodnevice i ubrzanog gubitka javne podrške, premijer Milanović i ministar financija Boris Lalovac promovirali su nove porezne mjere, izražavajući nadu u oživljavanje potrošnje i poticanje konkurentnosti. U planu su promjene obračunskih kriterija tako da osobni odbitak poraste s 2.200 kuna na 2.600 kuna, te da se najviša granična porezna stopa od 40 posto počne naplaćivati na poreznu osnovicu višu od 13.200 kuna, dok je ta granica trenutno na 8.800 kuna. Pored ovih zahvata u poreznu politiku, najavljeno je još povećanje praga za obrtnike s 2 na 3 milijuna kuna prometa kao osnove za ulazak u naplatu poreza na dobit i plaćanje poreza na dodanu vrijednost prema naplaćenom računu, a ne prema izdanom računu kao dosad.
Optimistične političke tonove u korist onih koji bi najviše trebali profitirati izmjenama ubrzo je dopunio potpredsjednik Vlade Grčić manje ohrabrujućom najavom uvođenja poreza na prihode od kamata na štednju (treba dodati da ovo podrazumijeva i prirez na obračunati porez na prihod od štedne kamate). Tim novim porezom održala bi se stabilnost Fonda za izravnanje čijim se sredstvima financiraju decentralizirane funkcije države. Ova porezna mjera izrazitije će pogoditi one s višim i najvišim prihodima, jer oni jedini i mogu imati ozbiljniju štednju na računima. Na to upućuje i ministar financija izjavljujući da je štednja izrazito koncentrirana (50.000 građana ima oročeno 75 milijardi kuna s godišnjom zaradom od 2,3 milijarde kuna na kamatama).
Istovremeno, čelnici jedinica lokalne samouprave pripremaju kompenzaciju gubitka prihoda rastom prireza te povećanjem cijena komunalnih naknada i javnih usluga. Ovi suprotstavljeni potezi središnje vlasti i reakcije lokalnih vlasti samo manifestiraju stroge limite u ekonomskim dometima redefinirane fiskalne politike. Tko će na kraju najviše profitirati u Hrvatskoj teško je trenutno procijeniti, no naši međunarodni kreditori mogu mirno spavati. Proračun će ostati stabilan, pa će kamata i dalje uredno stizati na njihove račune. No što uopće znači stabilan proračun?
Međunarodni institucionalni okvir i ideološko redefiniranje stvarnosti
U vrijeme ekonomske krize proračunska sredstva nalaze se pod snažnim pritiskom: dotok prihoda postaje sporiji i slabiji zbog smanjene ekonomske aktivnosti dok je istovremeno potrebno održavati tekuće rashode. Istodobno, politički upravljači suočavaju se s paradoksalnim i krajnje ograničenim okvirom za ekonomski oporavak i smanjenje pritiska na središnji budžet. Sve institucije Europske Unije i međunarodne financijske organizacije inzistiraju prije svega na stabilnim javnim financijama, dakle stabilnim proračunom i održivim javnim dugom, dok je opći ekonomski oporavak drugorazredno pitanje i još češće potpuno nevažna tema.
Taj ideološki fokus na termine (stabilnost, održivost, fleksibilnost, konkurentnost, izvrsnost, poduzetnost, konsolidacija, racionalizacija, restrukturiranje…) što ekonomske poteze vlasti (npr. rezanje radničkih prava) povezuje s pozitivnim asocijacijama i poželjnim atributima nije slučajan. Upotrebom ove terminologije značenjski se nastoji sakriti izrazito negativna i opaka ekonomska praksa koja stoji u pozadini određenih izraza.
Tako se provedba pogubnih socijalnih (smanjena prava radnika, otpuštanja u bolnicama i školama, odnosno njihovo zatvaranje) i ekonomskih (koncesioniranje autocesta, luka ili podmorja, odnosno prodaja javnih poduzeća) aktivnosti nastoji na razini jezika redefinirati vezivanjem uz termine obilježene imaginarijem pozitivnih konotacija. Ideološki cilj raširene upotrebe ovog tehno-menadžerskog metajezika sasvim je namjeran, svjestan i jasan: zamagliti stvarnu ekonomsku i socijalnu isključivost što stoji iza ovih termina u svakodnevici neoliberalnog kapitalizma.
Na primjer naglašavanje ekonomske potrebe fleksibilnosti radnika zapravo donosi nemilosrdno izrabljivanje većine radnika. Konkurentnost pak obuhvaća širi opseg metoda pritiska na radnička prava i prirodne resurse kako bi poduzeća bila spremnija za tržišni rivalitet, metoda koje privilegiraju otpuštanje i iscrpljivanje radnika, jednako kao i zagađivanje prirodne sredine, forsirajući utrku prema socijalnom i ekološkom dnu. Naglašavanje obrazovne izvrsnosti zaklanja pitanja o tome što je s onima koji nisu obrazovno izvrsni, koji nisu završili fakultete i koji su prisiljeni raditi najteže fizičke poslove. Je li slučajno da izvrsni u pravilu postaju oni iz materijalno sigurnijih životnih sredina i nije li zapravo izvrsnost samo atribut za klasnu privilegiju i prezir prema socijalno uskraćenima?
Ista je terminološka logika na djelu i pri inzistiranju na stabilnim javnim financijama. Zahtjev za stabilnošću proračuna u praksi označava ili jačanje poreznog pritiska na široke slojeve stanovništva (najčešće kroz regresivne poreze poput PDV-a) ili rezanje rashoda (otpuštanja u zdravstvu, školstvu i socijalnim službama, odnosno rast cijena ili privatizaciju tih usluga) – isključivo kako bi kreditori (financijski kapital) bili sigurni da će dobiti povrat na kupljene državne obveznice, te kako bi se investitori različitih profila lakše dokopali vrijedne javne imovine. Pritom je nevažno što ovo donosi ostatku stanovništva. Stoga, guranje u prvi plan stabilnosti proračuna u stvarnosti nije nimalo stabilno za cjelokupno društvo, proizvodeći krajnje pogubne socijalne posljedice u obliku financijske nedostupnosti zdravstvene zaštite ili isključivanja iz obrazovnog procesa, naročito onih manje ”izvrsnih”.
Fokus na stabilnost proračuna također znači da u institucionalnom okviru neoliberalnog kapitalizma dolazi do potpune zamjene ekonomskih ciljeva i instrumenata. Temeljni cilj ekonomske politike više nije oživljavanje privredne aktivnosti, a instrumenti za ostvarivanje tog cilja javni dug i proračunski deficit (što bi trebalo biti, a nekada je posvuda i bilo, standardni obrazac ekonomske politike). U neoliberalnom obratu cilj postaje održavanje stabilnog proračuna i javnog duga, a opća ekonomska aktivnost pretvara se u instrument žrtvovan tim ciljevima.
Ne radi se samo o tome da je fokusiranje na koncepte stabilnosti i održivosti javnih financija standardni ideološki zahtjev iz neoliberalnog seta mjera u korist mirnijeg sna financijskih aktera pri špekuliranju na tržištima kapitala, neovisno o posljedicama za široke slojeve. Problem je također što su mastriški kriteriji primjene tih koncepata (deficit proračuna manji od 3 posto, a javni dug manji od 60 posto bruto društvenog proizvoda) potpuno proizvoljno određeni i njihovo ostvarivanje ne korespondira s konkretnim ekonomskim okolnostima što variraju ovisno državnim granicama. No u kakvoj je sve to vezi s izmjenama poreza na dohodak i najavom uvođenja novih poreza i prireza?
Neoliberalna vlast u habitu socijaldemokracije
Ovakav međunarodni politički okvir postavlja jasne zahtjeve pred vrata vladajuće koalicije i adresira nužnost održavanja stabilnog proračuna. Načelno bi se socijalno osjetljivija vlast mogla donekle suprotstaviti ovim instrukcijama, ali ne treba imati iluzije o trenutnom stanju na političkoj sceni, čak i kad je predvode takozvani socijaldemokrati. Stoga ne iznenađuje da se relativna stabilnost proračuna održava provođenjem strukturnih reformi čiji efekti najsnažnije pogađaju najugroženije slojeve: pogubnim uštedama u zdravstvu, školstvu i socijalnim uslugama na rashodovnoj strani, te visokom stopom poreza na dodanu vrijednost i nizom parafiskalnih nameta na prihodovnoj. Destruktivnost ovih antisocijalnih mjera u procesu fiskalne konsolidacije, dakle, očuvanja stabilnosti proračunana i nestabilnosti ekonomije, naglašava i OECD u ovogodišnjem izvještaju o globalnom društvu. Problem je samo što ovakve publikacije nemaju nikakav utjecaj na političke egzekutive, čak i kada skromno otvaraju vrata reformama u drukčijem političkom smjeru, što zapravo dovoljno govori o odnosima institucionalne moći u kapitalizmu.
Međutim europske i međunarodne institucije nisu jedini politički faktori koji vrše na pritisak na ekonomske poteze Vlade, ali su bez dvojbe najutjecajniji. S druge strane, vladajuća je koalicija pod javnim pritiskom zbog poražavajućih ekonomskih trendova i rastućeg društvenog nezadovoljstva, što se odražava u padu političke potpore. Nepovoljna situacija na domaćem terenu prisiljava ih da pokušaju financijskim benefitima ohrabriti one koje percipiraju kao vlastito biračko tijelo, odnosno one koji premijeru u najmanju ruku nude podršku u nadolazećim političkim sukobima, a koje on oslovljava sintagmom “malo solidniji srednji sloj”.
Naizgled može biti neobično što socijaldemokratski premijer višu srednju klasu smatra privilegiranim glasačkim bastionom, ali s druge strane mnogo govori o stanju do kojeg je dogurala socijaldemokracija. To stanje nam ukazuje na to da je jedina veza socijaldemokrata i radništva tek samoumišljeni refleks socijalne osjetljivosti, nerijetko ponosno izražen kroz modni ornament crvene kravate, ali kukavički redovito prešućen u političkoj praksi. Što je ekonomska situacija gora, to postaje očitija vezanost socijaldemokrata uz najviše klasne krugove, kao i njihova nerazmrsiva kadrovska i financijska isprepletenost. To se samo dodatno otkriva u njihovim svakodnevnim ekonomskim potezima.
Suprotstavljeni interesi proračunske ravnoteže
Budući da međunarodni institucionalni okvir uvelike limitira spektar instrumenata na raspolaganju vladajućim strankama u vođenju ekonomske politike (npr. monetarna politika je zabranjena zona), time su one oštrije izvedene na brisani prostor socijalnih odabira. Pored različitih privatizacijskih shema usmjerenih privlačenju famoznih investitora (monetizacija, outsourcing, koncesija…) upravljanje ekonomijom svedeno je tek na određene mjere fiskalne politike i reduciranje radničkih prava. Pritom je fiskalna politika primarno usmjerena na održavanje proračunske stabilnosti, a ne na poticanje privredne aktivnosti, što skoro cjelokupan teret u ostvarivanju profita prebacuje na leđa radnika.
U takvim zategnutim ekonomskim okolnostima, ne zaboravljajući nužnost proračunske stabilnosti, preraspodjela poreznog tereta sigurno će proizvesti političke napetosti. Naime, stabilan proračun podrazumijeva da smanjenje poreznog opterećenja u jednoj sferi neizbježno vodi ili fiskalnim nametima u drugoj sferi ili rezanju rashoda, a oba ishoda čvrsto vode u manifestaciju nezadovoljstva.
Na jednoj strani vlast izmjenama u obračunu poreza na dohodak izlazi u susret ”malo solidnijem srednjem sloju”, ali s druge strane manji iznos prikupljenog poreza na dohodak pogađa proračune jedinica lokalne samouprave, pa slijede najave novih nameta. Tako se porezni ustupci središnje vlasti odražavaju u skromnijim lokalnim proračunima, jer se porez na dohodak raspodjeljuje za obavljanje decentraliziranih funkcija (16 posto poreza na dohodak odlazi županijama, 56,5 posto gradovima ili općinama, 15,5 posto Fondu za izravnanje, 10,7 za ostale decentralizirane funkcije, a 1,3 posto decentraliziranim vatrogasnim jedinicama). Zato ne iznenađuju najave lokalnih čelnika o rastu prireza i komunalnih naknada, dok potpredsjednik Vlade Grčić izjavljuje da će porez od prihoda na kamate u iznosu od 12 posto kompenzirati gubitak Fonda za izravnanje.
Tako se politička dinamika dugotrajne privredne recesije poreznim izmjenama odmotava na način da viša razina vlasti distribuira sredstva niže administrativne razine, nastojeći u najmanju ruku ostaviti dojam upravljanja kriznim procesom. Istodobno, niža razina vlasti čuva opću proračunsku ravnotežu nametanjem novih davanja već ionako fiskalno iscrpljenom stanovništvu. U ovoj igri ipak je važno naglasiti par stvari.
Krizno održavanje stabilnosti proračuna u institucionalnim uvjetima neoliberalnog kapitalizma nezaustavljivo vodi intenziviranju političkih i socijalnih borbi. Razdoblje izbijanja krize i dugotrajnost negativnih efekata sve čvršće narušavaju prijašnju krhku ravnotežu materijalnih (a to znači klasnih) interesa izraženih u proračunskoj dinamici prikupljanja i raspodjele poreza.
Na taj način konstelacija političkih odnosa određena zakonskim propisima, izbornim obećanjima i zakulisnim dilovima (što se reflektiraju u odnosima poreznog opterećenja i raspodjeli prikupljenih sredstava) postaje sve napetija, jer dostupnost financijskih sredstava za podmazivanje svih interesnih grupa opada, a pedantnost kontrole raste. Onog trenutka kada efekti ekonomske recesije naruše taj interesni sklop svih formalnih i neformalnih dogovora, tada političko preferiranje jedne grupe otvoreno suprotstavlja druge društvene aktere vladajućoj garnituri, dovodeći kontinuitet upravljanja političkim procesom sve više pod znak pitanja.
Malo solidniji srednji sloj
Na kraju vladinih intervencija u porezni sustav netko je ipak dobio, a netko izgubio. Uzmemo li za primjer zaposlene u Zagrebu (prirez 18 posto), koji uplaćuju prvi i drugi mirovinski stup i nemaju djece niti uzdržavanih članova obitelji, najviše će uštedjeti oni s neto plaćom iznad 10.000 kuna (maksimalno do 967 kuna mjesečno), iako treba uzeti u obzir da će porez na prihod od kamate na štednju nekima vjerojatno smanjiti taj dobitak. Zaposleni s neto plaćama ispod 4.500 kuna uštedjeli bi svega 56 kuna mjesečno, što će se vjerojatno poništiti s izglednim rastom prireza i komunalnih naknada, tako da možda završe i na gubitku, dok bi oni koji zarađuju između neto 4.500 i 10.000 uštedjeli 118 kuna. Porezne uštede na svojim plaćama sigurno neće vidjeti sve veći broj onih u sivoj zoni ekonomije, kao ni oni koji su dogovorili (prisilno ili dobrovoljno) neto iznos plaće, iako zakonski plaća mora biti dogovorena isključivo u bruto iznosu (čl. 92. st. 4 Zakona o radu). Također ne treba zaboraviti da prema dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku neto plaće iznad 10.000 kuna ima svega 5,7% zaposlenih (što dodatno ilustrira bizarnost socijaldemokratskog preferiranja ove dohodovne skupine), 46 posto ima plaću manju od 4.500 kuna, dok se plaća 48,3 posto zaposlenih nalazi u između ovih granica.
Sam premijer u svakom medijskom istupu naglašava da ovim poreznim mjerama želi poboljšati dohodovno stanje pripadnika ”malo solidnijeg srednjeg sloja”, ali pritom dodatno ističe da se izmjene odnose samo na zaposlene u privatnom sektoru. Izdatke za zaposlene u javnom sektoru socijaldemokratski premijer unaprijed smatra troškom vrijednim jedino ideološkog prezira i pretvaranja u metu reduciranja neovisno kakav posao stajao iza njih. S druge strane, potrošnjom 5,7 posto najbogatijih (čije su porezne uštede najveće) navodno bi svi trebali profitirati po neoliberalnom modelu slijevanja od vrha prema dnu, poznatom kao trickle-down ekonomija. No takvi modeli u praksi ne funkcioniraju jer najbogatiji porezne uštede i druge financijske dohotke u pravilu štite transferom sredstava u porezne oaze. Čak i kada ne bi bilo tako, iznosi ušteda u hrvatskom slučaju i opseg najbolje plaćene dohodovne grupe su premali da bi mogli imalo utjecati na dominante ekonomske trendove. Ali zato ovakvi potezi vladajućih otvoreno demonstriraju da ekonomska lojalnost političkih stranaka na vlasti leži uz najviše klasne ešalone, a ne najugroženije.
Vlada je načelno mogla smanjiti porezno opterećenje srednjem sloju (do 13.200 kuna porezne osnovice), a da to kompenzira uvođenjem još jedne granične porezne stope (npr. 45 posto) onima čija porezna osnovica viša od 13.200 kuna. Načelno je mogla smanjiti porezni pritisak na one s najskromnijim zaradama, a porezno opterećenje pravednije raspodijeliti tako da progresivnost poreza na dohodak dođe više do izražaja, pogotovo za one s daleko najvišim zaradama (uvođenje poreza na prihod od kamata je korak u tom smjeru iako sigurno treba razradu). Načelno je moguća i reforma poreznog sustava na način da banke plaćaju najviše poreze, a smanji se fiskalni pritisak na slabo plaćene radnike. Načelno i postojeća naplata poreza može biti efikasnija pa da najbogatije korporacije i pojedinci ne izbjegavaju svoje fiskalne obveze vještim računovodstvenim shemama. Načelno je i cjelokupnu ekonomiju moguće usmjeriti u suprotnom smjeru od postojećeg. No načela takve vlasti morala bi biti socijalna i demokratska, što postojećim političkim strankama nikako nisu politički prioriteti.