Slično razvojnim strategijama u mnogim drugim zemljama, albanska vlada nastoji privući strane investitore nudeći privilegirani pristup značajnim resursima zemlje te izrazito potplaćen i discipliniran rad lokalnog stanovništva. No takva strategija nije omogućila ekonomski procvat, iako je stvorila socijalnu katastrofu.
Enver Koçi je šezdesetšestogodišnji rudar iz Bulqize, koji je u ožujku ove godine izgubio život na svom radnom mjestu. Iako je započeta istraga o njegovoj smrti, ona je brzo zatvorena, i to nakon što je tužiteljstvo zaključilo kako zakoni ne predviđaju odgovornost za tip nesreće koja je njega zadesila. Pritom je on peti poginuli rudar u istom rudniku od početka ove godine. Aktivisti Političke organizacije (Organizata Politike), udruženja koje se bavi radničkim pravima, izračunali su pak kako je barem 43 rudara poginulo na radnom mjestu u posljednjih pet godina, otkad je vladajuća Socijalistička stranka (PS) došla na vlast. Stoga su povodom Međunarodnog dana rada ispred Ministarstva energetike i industrije u znak protesta postavili 43 rudarske kacige. No uobičajeno je za albanske državne institucije da se ne osjećaju odgovornima za ove smrti, već dapače, da odgovornost prebacuju na same poginule radnike.
Rudari čine jako mali dio albanske radničke klase, iako su rudnici svojevremeno bili bastioni radničkog organiziranja. U Bulqizi, još uvijek najznačajnijem rudarskom središtu, stotine radnika svakodnevno rade u izrazito opasnim uvjetima. Država se nije samo povukla iz upravljanja rudnicima (koji su pod koncesijom), već je i odustala od pokušaja da regulira sigurnost na radu. Kroz notorna “javno-privatna partnerstva”, radarska je okna prepustila nizu oligarha iz Tirane, lokalnim šerifima i mafiji. Radnici pritom nisu samo izloženi užasnim uvjetima koje im nameću ti novi šefovi. Članovi njihovih obitelji, uključujući i djecu, prisiljeni su na samostalno ilegalno rudarenje u oknima s nejasnim vlasništvom gdje na svoju ruku izvlače uglavnom krom, koji onda prodaju lokalnim trgovcima na crno, često usko povezanima s policijom i vlastima.
Drugi nekada važan ekonomski sektor – naftna industrija – smještena je uglavnom u Ballashu i Fieru, gdje se nalaze rafinerije. No zapuštanje, izostanak ulaganja i privatizacijska pljačka koju su zajedno izvele vlasti u Tirani i lokalni oligarsi gotovo su uništili sektor. Tijekom proteklih godinu dana više od tisuću radnika dobilo je otkaz, a mnogi od njih mjesecima prije nisu dobivali plaće. Prije par mjeseci nova tvrtka je dobila kontrolu nad naftnim rafinerijama, a otpuštanja su bila njezina glavna metoda “racionalizacije troškova”. No to je bio samo početak. Dobar dio otpuštenih ponovno je zaposlen, ali vlasnici su im rekli da dugovi formalno bivšeg vlasnika više ne vrijede i da kreću ispočetka, kao da u rafineriji nikada nisu ni radili. Također, radnici su obaviješteni kako novi vlasnik neće tolerirati nikakve sindikalne aktivnosti koje će ubuduće biti povod za kolektivne otkaze. Dobar dio radnika nije imao drugog izbora nego da prihvati ove uvjete.
Vladina strategija
Radnici u rudnicima ili rafinerijama često izgledaju tek kao ostaci stare radničke klase, dok većina novih industrijskih radnika radi u rastućoj i uspješnoj (iz perspektive vlasnika) industriji cipela i odjeće. Prema istraživanju o položaju radničke klase u Albaniji koje je obavio Institut za socijalnu kritiku i emancipaciju, riječ je o najniže plaćenim poslovima u zemlji. U značajnom broju slučajeva, realna plaća je niža od službene minimalne – prilikom podizanja plaće mnogi su radnici prisiljeni dio predati poslodavcu. Uz to, 72% radnica u tom sektoru radi prekovremeno za što u pravilu nisu plaćene, nisu ni na koji način organizirane i izrazito su uplašene kada pričaju o svom radnom mjestu, bilo s novinarima, bilo s radničkim organizacijama. Osobito je zanimljiv jedan slučaj u Beratu, gdje postoji sindikat, ali samo na papiru, a šef firme je ujedno i sindikalni povjerenik. Gotovo sve radnice u tom sektoru su žene iz malih gradova, sela ili s periferije većih gradova. Većina njih uz sve to obavlja i sav posao u kućanstvu.
Za radnike je na neki način još gore to što njihovi šefovi nisu dio albanske krupne buržoazije, već u osnovi rade za velike multinacionalne. To znači da sami nemaju dovoljno kapitala da omoguće visoku produktivnost, a i njihove stope profita su relativno niske. Sve to je posljedica strukturne deformacije karakteristične za perifernu ekonomiju. Veliku buržoaziju proizvodnja ne zanima osobito, a glavni izvor profita nisu joj tvornički pogoni, već privilegirani pristup prirodnim resursima poput ruda, rijeka, obale ili puteva. Također snažno ulažu u spekulativni nekretninski sektor ili obavljaju neke od funkcija države kroz “javno-privatna partnerstva”. U svim ovim slučajevima, u pravilu imaju snažne veze s vladom, te su i u tom smislu privilegirani u odnosu na svoje sitnije konkurente.
Sukobi izbijaju na površinu
Stvari u još jednom bujajućem sektoru – call centrima – stoje donekle drugačije. Radnici u velikim uredima multinacionalki poput Teleperformancea imaju relativno visoka primanja u odnosu na druge radnike u Albaniji, ali također imaju i izrazito visoko nezadovoljstvo svojim poslom. Osim što ga smatraju besmislenim, izloženi su velikim pritiscima poslodavca, a uz to najveći dio primanja u osnovi im ovisi o uspostavi kontakta s klijentom i drugim faktorima na koje mogu tek djelomično utjecati. Nezadovoljstvo je tim veće zato što je riječ o studentima ili ljudima sa završenim fakultetom bez nade da bi se nekad mogli zaposliti u svojoj struci.
Takvi radni uvjeti naravno nisu nikakva slučajnost, već posljedica vladine politike da privlači strane investitore neovisno o tome kakve oni radne uvjete pružaju. Prije tri godine, premijer Edi Rama javno je pozvao talijanske investitore da dođu u zemlju objašnjavajući kako je ključna prednost to što ne postoje sindikati. Također, vlada intenzivno uništava sve moguće mreže zaštite za najsiromašnije stanovništvo kako bi ih efikasnije natjerali da pristanu na potplaćene poslove. No nezaposleni radnici i oni s nesigurnim radnim mjestima zapravo imaju drugu mogućnost, a velik broj njih je doista i koristi. Zbog ugovora o slobodnom kretanju između Albanije i Europske unije, zemlja je izložena snažnom iseljavanju, osobito u Njemačku, gdje ljudi koji su formalno samo u privremenoj posjeti zapravo mjesecima rade na crno. Ako ih se otkrije mogu biti izbačeni iz zemlje, no brojke jasno pokazuju da ih puno više uspije zadržati svoje ilegalne poslove nego što ih je izbačeno.
Još jedna mogućnost za preživljavanje je rad u ilegalnom uzgoju hašiša. Poljoprivredni radnici u toj branši plaćeni su dva do tri puta više nego oni u tvornicama cipela ili odjeće. Ta je situacija čak ponukala neke vlasnike tvornica da dilere optuže za nelojalnu konkurenciju i napuhivanje radničkih plaća. Državno toleriranje raznih ilegalnih aktivnosti je tijekom cijele tranzicije bilo ključni ispušni ventil koji je ljude održavao na životu. No proteklih godina postoje jasne naznake da se te tradicionalne “rute izlaska” zatvaraju jedna za drugom, zbog čega klasni sukobi izbijaju na površinu.
S engleskog preveo: Nikola Vukobratović