Baš kao i hrvatski mejnstrim, i naša aktivistička scena, odnosno civilno društvo, ima svoje “branitelje” ili “braniteljice”. Ma koliko skandalozno zvučala, ova analogija nije potpuno promašena. Nimalo slučajno, radi se o istoj generaciji ljudi, onima koji su 80-ih godina kad je kraj Jugoslavije postajao sve izvjesniji, u tome imali aktivnu ulogu. Van svake sumnje jest da je naša aktivistička populacija ratnih godina odigrala pozitivnu ulogu. Da osim mirne reintegracije Podunavlja ni u čemu drugome nisu sudjelovali, a jesu, već samo to bi bilo dovoljno da se zasluži poštovanje. Plodovi njihova tadašnjeg rada bez ikakve sumnje vrijedni su svakog poštovanja, svih nagrada, i zaslužili su svoje uloge u povijesti. Žene su tada, baš kao i danas imale neformalne, no važne društvene, javne uloge. One su, kao i danas, tvorile aktivističku većinu. Poslom odrađenim na pitanjima poput žena žrtava rata, nasilja nad ženama, te dvadesetogodišnjem iskustvu zagovaranja mirovnih, feminističkih i ljudskopravaških tema zaslužili su minuli radni staž i boračke mirovine, koje nažalost, zbog dvadesetogodišnje prekarnosti svoje radne pozicije sigurno neće dobiti. Njihova je zasluga što je ovo društvo još uvijek danas koliko-toliko podnošljivo za život. Da nije bilo njih (npr. Glas 99), među ostalim protagonistima, mogli smo imati državu u kojoj HDZ vlada u kontinuitetu, no zahvaljujući i aktivistima, većinom ženama, imali smo socijaldemokratske prekide kontinuiteta HDZ-ove vlasti u vrijeme kojih je dolazilo do uspostavljanja temelja civilnog društva kakvo je ono danas u Hrvatskoj, razvoja ljudskih (feminističkih, građanskih, kulturnih i sl.) prava i brojnih platformi koje su danas debelo prerasle okvire koje nam je generacija jugoslavenskih studenata iz osamdesetih godina ostavila u amanet koji ćemo ovom prilikom kontekstualizirati.
Period uspješnog aktivističkog jahanja na valu “demokratskih promjena” završava otprilike u vrijeme Ive Sanadera, “dovršetkom” tranzicije, približavanjem Europskoj uniji koja nas je prije pridruživanja zasipala ljudskopravaškim projektnim financiranjem. Jednom, ušavši u EU, fondovi za ljudska prava su istekli jer nemoguće je razvijenu zemlju (što se postaje pridruživanjem EU) tretirati kao zemlju u razvoju. U razvijenim zemljama, ljudskopravaški kriteriji kao i oni liberalno definiranih medijskih sloboda su apsolvirani, u tome se i sastoji razlika razvijenih zemalja i onih u razvoju. EU je promijenila fokus i počela financirati druge teme, više institucionalno, manje aktivistički, s ograničenom mogućnošću djelatnog, terenskog političkog učinka i fokusom na raznorazne političke edukacije.
Nove lijeve generacije
Istovremeno sa gubitkom društvenog i aktivističkog smisla ljudskopravaških organizacija, sa približavanjem EU i počecima ekonomske krize, pojavile su se mlađe generacije, s fokusom usmjerenim upravo na ekonomske aspekte krize na pomolu. Naša pojava, u kombinaciji s izgubljenim fondovima projektnog financiranja, izazvala je žestoku krizu identiteta lijevoliberalnih ljudskopravaški orijentiranih organizacija. Počelo se to vidjeti još 2007. godine prilikom organizacije prvog Marša solidarnosti kada je podrška ljudskopravaških organizacija izostala jer je inicijativa došla izvan kruga afimiranih organizacija. Potom se 2008. godine dogodila “NATO na referendum” kampanja u kojoj je na razini volontiranja također sudjelovala redarska baza onoga što će godinu dana kasnije blokirati Filozofski fakultet u Zagrebu i promijeniti aktivističku scenu u Hrvatskoj. Tijekom kampanje “NATO na referendum” bio je organiziran i prosvjed povodom dolaska tadašnjeg predsjednika Georga W. Busha u Zagreb, odnosno, bila su organizirana dva prosvjeda: jedan kojeg su javno organizirali Mladi Antifašisti i drugi pojedinci “radikalno” lijevih orijentacija, uključujući i neke anarhiste. Drugi je bio onaj lijevoliberalnih organizacija koje su procijenile kako je oportunije imati dva prosvjeda isti dan, u otprilike sat vremena razlike, na dva različita mjesta, nego se petljati s antifašistima. Termin je to kojeg su u međuvremenu pokušali kooptirati služeći se pritom čistim historijskim revizionizmom ne bi li danas, 2018. godine ponovno pokušali afirmirati svoju “braniteljsku” poziciju. Da se ne varamo, ove generacije jesu sudjelovale u oblikovanju Hrvatske, no to nas osobno ne obvezuje ni na koji način da budemo zadovoljni tom državom i njihovom današnjom pozicijom.
Potom se 2009. godine dogodila blokada Filozofskog fakulteta u Zagrebu koja je ostvarila određeni vrijednosni napredak u vraćanju javnog interesa kao legitimne teme na dnevni red. Neki od termina koje su ove generacije uvele u javni diskurs kao relevantni društveni argument, svakako su “neoliberalizam” i “socioekonomski interes”. Tih su se godina za besplatno obrazovanje zalagali kandidati za predsjednika republike, poput Ive Josipovića i misice na izboru za Miss Universe, a umjesto mira u svijetu. Otprilike u isto vrijeme, lijevoliberalne organizacije stvarale su Platformu 112 koja je u nekom trenutku trebala i sama odlučiti o tome što misli o miru u svijetu, odnosno besplatnom obrazovanju, te je nakon tjedan dana raspravljanja odlučila da zahtjev studenata ipak ne može podržati. Ukidanje školarina ok, ali univerzalno besplatno obrazovanje za sve, od vrtića do doktorata – to je ipak malo “too much”. Treba ovdje primijetiti da se pozicija NGO organizacija tada razlikovala od primjerice mejnstrim opozicije studentskim aktivistima. Dok je mejnstrim naime smatrao da je “cilj ok”, ali metoda blokade je prenasilna i neprihvatjliva, lijevoliberalne organizacije su dakle problematizirale sami cilj, a podržavale metodu kao nenasilnu. Dapače, samu metodu podržavali su i osobno, kao pojedinci redovnim sudjelovanjem na plenumima. Organizacija koja se kroz sve te godine suštinski razlikovala od ostalih bila je Zelena akcija koja je svojim materijalnim i intelektualnim resursima operativno pomagala studentske aktiviste, nikad se ne petljajući u sadržaj studentskih borbi.
Vrijednosno repozicioniranje
Lijevoliberalne organizacije imale su nakon blokade iz 2009. godine vremena da revidiraju svoje pozicije i priključe se novim progresivnim generacijama. Razlike između studentske ljevice u nastajanju i lijevoliberalne scene nevladinih organizacija svodila se na ekonomsku dimenziju. Suprotno tome, kao što se između ostaloga eksplicitno vidi u tekstovima jedne od borkinja iz devedesetih godina, “vještice iz Rija” Vesne Kesić, lijevoliberalna opcija tumačenje i svog konteksta i onog nove (studentske, progresivne, prave ili kako god hoćete) ljevice, smješta u psihološku domenu, tražeći među nama razlike u mentalitetu pritom dakako prvenstveno problematizirajući naš “mentalitet”, i ništa drugo. Svaka analiza Vesne Kesić svodi se tek na psihologizaciju. Njezin kritički analitički aparat ne seže dalje od toga. No, tome ćemo se još ćemo vratiti u zaključku.
U vrijeme pridruživanja Hrvatske EU, ova studentska, nova ljevica, koja dakle ne niječe ekonomsku dimenziju lijevih perspektiva, bila je jedina lijeva opcija koja se protivila ulasku RH u EU primarno analizirajući socioekonomske učinke koje će to pridruživanje imati na standard ljudi. Lijevoliberalna opcija istovremeno je ludjela po društvenim mrežama, pa nas je tako paradoksalno spomenuta Kesić prozvala ni više ni manje nego nacionalsocijalistima. Premda dojmljiva kao difamacija, ova jeftina diskreditacija toliko je promašena da je Vesna Kesić dobila simboličko mjesto neozbiljnosti politike koju zagovara njezina opcija. Njihovi argumenti za ulazak Hrvatske u EU svodili su se gotovo isključivo na slobodu kretanja ljudi – istu onu slobodu koja je nestala 2015. godine s pojavom migrantskih valova na granicama Europe. Tako je lijevoliberalna opcija slobode kretanja još jednom dobila ironično mjesto u povijesti, jer su sada iste organizacije morale zagovarati tu slobodu kretanja prema EU i prema nacionalnim tijelima izvršne vlasti.
No, razlikama ni tu nije bio kraj. Novi problem pristupu dvije ljevice, dogodio se kada se u Ministarstvu kulture na poziciji ministrice našla Andrea Zlatar Violić koja je imala ideje o tome kako bi drugačije medijska scena u Hrvatskoj mogla izgledati. U tri godine intenzivnog rada podrška lijevoliberalne opcije lijevoj medijskoj politici ne samo da je eksplicitno izostala, nego se povremeno svodila na sabotaže. Ponovno su faktori štetni za lijevoliberalnu slogu locirani na ljevici. Jedan od, dakako, neekspliciranih, sukoba bio je onaj o “arm’s length institucijama” kakva je Zaklada za razvoj civilnog društva. Iako se nikad ova rasprava nije dogodila ni na kakvom javnom mjestu, nego po kuloarima, ona se ipak dogodila i svodila se na razliku: javna sredstva za projektno financiranje ne trebaju ležati u Ministarstvu kulture, jer će prije ili kasnije tamo zasjesti desničari koji će nam sve uništiti, već trebaju ležati u Zakladi za razvoj civilnog društva koja je “naša” i na koju možemo utjecati.
Čije institucije?
Lijevi argument išao je u drugom smjeru tvrdeći da se na Ministarstvo kulture može uvijek utjecati demokratskim putem, dok se na “arm’s length institucije” ne može utjecati na isti način. Govorim ovo iz perspektive 2018. godine, dok nakon četiri godine borbe čekamo milijunski europski natječaj za rad u neprofitnim medijima pri Ministarstvu kulture, a ne u Zakladi za razvoj civilnog društva koju i dalje nismo uspjeli uvjeriti da umjesto slijepe ulice medijske pismenosti financira novinarski rad. Još jednom ironično, lijevoliberalne aktiviste u ovo nisu uspjeli uvjeriti niti sami novinari, koji su na solidarnost i otvorenost, nadu u suradnju dobili dobro poznatu dozu NGO lijeka: budući da se nikako nisu mogli složiti s politikom medijske pismenosti, uz široke mirovnjačke osmijehe odjednom stručne i za medije, dobili su marginalizciju i isključivanje. Aktivizam ovih organizacija u očima razočaranih i osiromašenih novinara izgubio je svaku čar. Našli su se u neočekivanoj poziciji: za njih kao radnike, za struku kojom se bave, bolji su sugovornici postali javni birokrati, tzv. uhljebi, te je medijskom politikom koju novinari mogu prihvatiti kao svoju postala ona Ministarstva kulture, a ne ona limitirana na međunarodne konferencije, jednokratne projekte i medijsku pismenost. Ipak, kao što ih samo postojanje lijeve medijske politike nije motiviralo da ju pročitaju i možda usvoje, barem dijelove, nije ih to spriječilo da se odjednom redom od ljudskopravaških aktivista počnu pretvarati u medijske stručnjake. Iako, više se to svodi na PR aktivizam, nego na suštinsko sadržajno bavljenje problemima medijskog sektora i njihovih radnika.
Otprilike u to vrijeme, ili nešto kasnije, s osjetnim jačanjem desnice, i radikalnim pomanjkanjem financiranja za ljudska prava druge generacije te sa otvaranjem novih fondova za lijeve sadržaje, odjednom se sve ove organizacije preorijentiraju, s figom u džepu, na iste ove ekonomske perspektive, odnosno pokušavaju povijesnim revizionizmom pronaći svoje mjesto na ljevici. Jedna od takvih inicijativa je i Antifašistička liga s kojom počinje eksplicitno razdvajanje revolucionarnog i građanskog antifašizma. Revizionistički u tome jest to što se pokušava prikazati kao da su građanske opcije koje su postojale u vrijeme NDH imale svoje inicijative, koje su se protivile fašizmu, a koje su bile nepovezane s revolucionarnim pokretom. No, antifašizam kao termin najuže je vezan s revolucionarnim pokretom. Građanske opcije, bile su preslabe za samostalni otpor fašizmu, stoga su se u svom protivljenju pridruživale onom revolucionarnom. Građanski otpor fašizmu možda je postojao, no termin antifašizam i njegov društveni sadržaj bio je primarno revolucionaran, što znači da se bavio i materijalnom bazom organizacije društvenih odnosa s ciljem društvenog prevrata, u čemu su barem na kratko i uspjeli.
Kroz sve ove probleme između dvije ljevice, još je jedna stvar bolno evidentna: kada god se nađu u prilici da difamiraju novu ljevicu tračevima i izravnim uvredama, posebno po feministikčoj osnovi, liberali će ju, kao i konzervativci, objeručke prihvatiti. Tako su nas marksističkim starletama posljednjih godina nazivali dotrajali kolumnist Tportala Darko Polšek i privremeni ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Naša je ženska inteligencija svjesno i namjerno potisnuta nauštrb muških marksista među nama. Podsjetimo pritom, većina ovih diskreditacija dolazi od tzv. “ljevice”, koja se svojih ideala odriče čim joj netko stane na žulj. A na žulj je lako stati, tek treba u javni prostor pustiti bilo kakvu kritiku. Pohvale se prihvaćaju, kritike su nepoželjne.
“Nepismene krave”
Neke od takvih difamacija su da npr. nijednu organizaciju ili medij nismo osnovali jer smo sposobni za to, već su nam to omogućili ljudi na pozicijama moći skloni našim stavovima. Po najnovijem, intelektualni doprinos koji možemo dati, posebno ako je kritičan, svrstava nas među “nepismene krave” ili “nepismena goveda” što je aktivist s dvadesetogodišnjim ljudskoprvaškim iskustvom napisao na društvenoj mreži jednoj od nas, a ujedno time dolijevši kap koja je prelila čašu. Na društvenim mrežama možete zaista vidjeti svašta. Tako drugi aktivist iste, mirovnjačke, generacije čija je nekadašnja partnerica hrvatska aktivistica s najdebljim stažem, redovno dijeli sadržaj koji se pogrdno izražava o muškarcima, prikazujući ih u ženskim haljinama ili vjenčanicama. Iz nekog razloga, pogrdno je biti uspoređen sa ženom. O tome kakve je sve uvrede među njima, a po rodnoj osnovi, doživjela hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, da i ne govorimo.
Kuloarske difamacije lijevih aktivistkinja uglavnom se svode na auru naših genijalnih muških istomišljenika i naše puko operativno i lako zamjenjivo mjesto na sceni. Sve što mi kao žene kažemo, nije došlo iz naših umova, već iz mozgova naših muških marksista. Mi smo tek “starlete” i “nepismene krave”, “nepismena goveda”. Ovome prečesto nisu mogle odoljeti ni akademske feministice koje su iz nekog razloga stvorile sebi dojam da su nama, ženama na ljevici, potrebni naši muški marksisti kako bismo formulirale svoje kritike. Prečesto se na ovoj sceni patrijarhalni modeli držanja žena u pokornosti očituju u odnosu starih aktivističkih generacija prema mlađima, istovremeno nas pacificirajući povremenim suradnjama i savezništvima. No od dvije ozbiljnije politike koje smo iznjedrili: obrazovne i medijske, liberali nisu podržali nijednu. Stoga, o kakvom savezništvu možemo uopće govoriti? O onom u kojem smo mi izvršna pješadija za implementaciju liberalnih politika? Ili o onome u kojem ipak postoje svete krave koje se ne smije dotaknuti?
Tek jedna promjena vlasti i pridruživanje Europskoj uniji bile su dovoljne da se dvadeset godina pažljivo građeni model “hrvatskog civilnog društva” uruši brže nego nekoliko godina građene lijeve političke opcije, ionako navikle funkcionirati neovisno o sistemu. U čemu se uopće danas točno sastoji nekadašnja progresivnost lijevoliberalnih organizacija? Koja je njihova uloga danas u sustavu? Iako deklarativno zauzimaju simboličko mjesto ljevice, njihove ekonomske ideje nisu lijeve, već liberalne, njihovo se razumijevanje ljudskih prava puževim koracima pomiče prema drugdje debelo afirmiranoj trećoj generaciji, a njihove su operativne metode i dalje značajno nedemokratičnije od onih korištenih na plenumima zagrebačkog Filozofskog i drugih fakulteta u zemlji. Savezništvo se tako svelo tek na dijeljenje konceptualnog polja “ljevice”. Usprkos svemu, pogrdnim nazivima i sabotažama, ljevica i dalje kao pješadija zavidnih organizacijskih kapaciteta sudjeluje u svim liberalnim inicijativama, dok je naš potencijalni intelektualni doprinos reduciran i nepoželjan. Činjenica da smo svjesni toga, no i dalje sudjelujemo, ne znači da smo slabi, nego da u novim generacijama političko nije osobno. Odnosno političko ima tako veliku prednost čak i kad se događa na našu osobnu štetu. Stoga svoje kolegice u NGO sektoru nikada nismo prozvali govedima, niti vješticama. Naše su kritike uvijek ostajale na političkoj razini, i nikad nisu zadirale u osobno, odnosno privatno. A ono “nepismeno govedo” će i na idućem prosvjedu biti u prvim redovima, neovisno o organizatorima.