Niska cijena rada i razina zaštite radnika često se predstavljaju kao razvojne prednosti Istoka Europe, odnosno sredstvo “privlačenja investicija” u podrazvijeni dio kontinenta. No u pojedinim djelatnostima, poput prijevoza tereta, one iznenada postaje predmet kritike sa Zapada, jer predstavljaju “nelojalnu konkurenciju”…
Tijekom svoje prošlogodišnje istočnoeuropske turneje, francuski predsjednik Emmanuel Macron skrenuo je pažnju na rastuće razlike u ekonomskom razvoju između zemalja kao što su s jedne strane Bugarska i Rumunjska, a s druge zapadnoeuropske zemlje, i predstavio to kao očitu posljedicu tržišne integracije država u sklopu Europske unije i zajedničkog tržišta. Macron je ustvrdio da jeftiniji rad u Istočnoj Europi vrši socijalni damping na plaće bolje plaćenih zapadnih radnika, te da bi radnici Istočne Europe koji su upućeni na Zapad za vrijeme svog boravka u Francuskoj trebali primati istu naknadu kao i lokalna radna snaga.
Glavna ekonomska prednost Istočne Europe je znatno jeftiniji rad u odnosu na zapadnoeuropske standarde. Zapadne tvrtke posebno su zabrinute zbog predloženog popuštanja u ograničenjima kabotaže: mogućnost da vozila registrirana u državi članici prevoze robu unutar drugih zemalja članica tijekom međunarodnog putovanja. Zapadnoeuropski radnici također imaju razloga bojati se konkurencije svojih istočnih kolega. Komentirajući prijedlog, predstavnik francuske sindikalne središnjice CGT usporedio je radnike iz Bugarske, Poljske i Mađarske s robovima.
Europska komisija je u svibnju 2018. godine, slijedeći Macronov prijedlog, pokrenula inicijativu za izjednačavanje radnih uvjeta diljem Europe: takozvani “paket mobilnosti”. Cilj mu je regulirati vrijeme odmora i vožnje vozača kamiona te njihovu naknadu, kao i utvrditi prava prijevozničkih tvrtki koje rade izvan matične države. Prema prijedlogu, vozači ne bi smjeli biti udaljeni od mjesta stanovanja više od tri tjedna u mjesecu, a poslodavci bi trebali osigurati troškove povratka ukoliko vozač kamiona odluči otići kući. Također, vrijeme odmora trebalo bi uključivati dulje pauze (do 45 sati tjedno) u primjerenom smještaju (tj. u hotelima), koje bi plaćali poslodavci. Vozači sada često spavaju u kabinama, a ovime se htjelo stati na kraj toj nehigijenskoj praksi koja ugrožava sigurnost na cesti, osim u slučaju specijaliziranih parkirališnih objekata, koji su opremljeni kuhinjskom opremom i sanitarnim čvorom, gdje bi vozaču bilo dopušteno spavanje u kabini.
Nacionalni heroji i izdajnici
Tijekom rasprava i glasovanja u Komisiji za transport Europskog Parlamenta početkom lipnja, nekoliko bugarskih zastupnika predvodilo je koaliciju političara iz istočnoeuropskih zemalja u “hrabroj” borbi protiv predložene reforme. U srpnju je Parlament pokušao prijedlog ponovno izglasati, ali je samo izazvao novi krug nerješivih kontroverzi, a paket je vraćen Komisiji za transport na daljnje razmatranje. Kako sada stvari stoje, prijedlog je stavljen u ladicu barem do sljedećih europskih izbora.
Bugarski zastupnici koji su predvodili neumorni otpor protiv Paketa mobilnosti članovi su Europske pučke stranke, ali njima se pridružio i Angel Džambazki, istaknuti političar krajnje desnice. No, prilikom glasanja priključili su im se i svi ostali bugarski zastupnici osim jednoga. Zastupnik Andrej Novakov euforično je proslavio rušenje komisijinog prijedloga kao “apsolutnu i bezuvjetnu kapitulaciju Macronovog paketa i ukupnu pobjedu bugarske pozicije”. Kako je zakulisna diplomacija podbacila odmah u početku, Džambazki je pribjegao pritisku na ulici i pozvao na prosvjed kamiondžija u Bruxellesu. Još ranije, upravo prilikom Macronovog posjeta, prosvjed je organiziran i u Bugarskoj. Jedan od argumenata Džambazkog bio je da obaveza da se vozačima omogući povratak kući svaka tri tjedna krši slobodu kretanja.
Bugarska socijalistička partija i njezini zastupnici u Europskom Parlamentu također su se borili za interese kapitala, iako su koristili manje zapjenjenu retoriku. Kornelija Ninova, šefica stranke, objavila je oštru kritiku paketa te je obećala potporu drugih stranaka ljevice u Europi bugarskom teretnom sektoru. Ipak, jedini zastupnik koji je glasovao za paket mobilnosti, Georgi Pirinski, je iz iste stranke. Taj njegov stav naljutio je bugarsko Udruženje međunarodnih špediterskih tvrtki koje je izdalo priopćenje u kojemu Pirinskog nazivaju “nacionalnim izdajnikom” i zahtijevaju objašnjenje od “odmetnutog” zastupnika.
“Bugarska pozicija”
U međuvremenu, i bugarski parlament je jednoglasno izglasao deklaraciju kojom se osuđuje paket mobilnosti. Vlada je nedvosmisleno podupirala prijevozničke tvrtke, i to uz prijetnju da će, ukoliko se nova pravila primijene, raspisati referendum za izlazak iz EU, sve zbog opasnosti od “zapadnoeuropskog populizma”. Dvije glavne sindikalne središnjice, KNSB i Podkrepa, također su se usprotivile paketu mobilnosti. Koristeći se slobodnijom interpretacijom ljudskih prava, sindikati su tvrdili da je paket oblik “diskriminacije”. Ipak, pokušali su balansirati između očitih beneficija za vozače koje je donosio prijedlog i interesa poduzeća. Složili su se, na primjer, kako bi bilo dobro da se vozačima plaća iznos minimalne plaće u zemlji u kojoj najviše rade.
Takozvana “bugarska pozicija”, koja je ujedinila cijeli politički spektar, poslodavce i radnike, vladu i oporbu, nije ništa drugo nego pozicija vlasnika bugarskih prijevozničkih tvrtki, ma koliko se neki od zagovaratelja, uključujući osobito Džambazkog, kleli u radnike. Najviše se prigovara novom rasporedu odmora i, što je još važnije, prijedlogu da se vozače koji rade u inozemstvu više od 72 sata treba tretirati kao upućene radnike. To bi značilo da su podložni zakonodavstvu, naknadi i propisima zemlje domaćina. Drugim riječima, oni bi morali imati plaću i zaštitu jednaku zapadnoeuropskim vozačima, barem dok su u inozemstvu. Inače, bugarska plaća iznosi oko 300 eura, čemu se dodaje prosječno 1160 eura “dnevnica” za hranu, smještaj i ostale troškove za vrijeme vožnje na velikim udaljenostima po Europi, za koje se naravno ne plaćaju doprinosi. Vozači u pravilu pokušavaju uštedjeti što je više moguće, osobito na troškovima smještaja tako što spavaju u kabini.
Rijetke su prilike u kojima zemlja toliko beznačajna u europskoj politici kao što je to Bugarska zapravo napravi neku razliku i vrlo je tragično što je doprinos napravljen kako bi se srušio prijedlog skromnog poboljšanja uvjeta rada i pokušaj premošćivanja skandaloznih razlika u plaći za isti rad između Istoka i Zapada. Pouka koju treba izvući je da desnica i krajnja desnica brane samo mobilnost kapitala, ali ne oklijevaju napustiti načelo mobilnosti kada se radi o ljudima koji bježe od ratom razorenih zemalja.
Radnici u obrani poslodavaca
Prilikom prosvjeda koji su protiv paketa mobilnosti u Bugarskoj organizirali vozači istaknut je transparent “Macron, nemoj podijeliti Europu!” Time se željelo doprinijeti kritici koncepta “Europe dviju brzina”. Pritom se zaboravilo da je Europa po ovom pitanju uvijek vozila na “dvije brzine”. Izrazito niske i “konkurentne” plaće istočnoeuropskih šofera najbolje pokazuju te nejednakosti.
Lako je pritom ismijavati vozače zato što prosvjeduju protiv svojih interesa i zagovaraju vlastito iskorištavanje. No, nema ništa neobično u tome da radnici koji nisu organizirani, nemaju sindikat ni platformu kroz koju bi branili svoja prava, staju prije svega u obranu svojih poslodavaca, nadajući se da će ako ništa drugo barem zadržati svoje radno mjesto. Moraliziranjem nad njihovim postupcima zamagljuje se činjenica da je jedini način na koji zemlje poput Bugarske održavaju međunarodnu konkurentnost vršenje pritiska na spuštanje plaća. Radnici su u potpunosti svjesni uvjeta rada na Zapadu, ali su prisiljeni prihvatiti nejednakosti kao i svoj položaj građana drugog reda u Europi.
U trenutnoj europskoj ekonomskoj konjunkturi, kapital uživa gotovo neograničenu mobilnost potaknutu poticajima od poreznih olakšica pa sve do subvencija. I najmanji pokušaji da se nametnu viši standardi zaštite radnika i bolje plaće nailaze na žestoki otpor kapitala, pa čak i na pozive na napuštanje EU. Nasuprot tome, radnici su često prepušteni tome da se eventualno presele, ako su spremni prihvatiti ponižavajuće plaće i ograničavanje socijalnih prava.
S engleskog preveo Bartul Čović