Prošla su dva tjedna od završetka Svjetskog prvenstva, vratili smo se u društvenu kolotečinu i još nitko ne zna odgovor na sveprisutno pitanje: kako će uspjeh reprezentacije utjecati na hrvatsko društvo i ekonomiju? Odgovora nema jer je pitanje krivo postavljeno. A to nam više govori o društvu nego sam nogomet.
Suprotno svim racionalnim prognozama i očekivanjima, hrvatska nogometna reprezentacija na nedavno završenom Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji trajala je od početka do kraja, punih mjesec dana, odigravši sedam od mogućih sedam utakmica. U posljednjoj utakmici hrvatski reprezentativci poraženi su od reprezentacije Francuske, srebro je istog trena predvidljivo zasjalo zlatnim sjajem, a kapetan reprezentacije Luka Modrić proglašen je najboljim igračem Mundijala – sve skupa, u svakom slučaju, i više nego dovoljno da jednomjesečni nogometni izlet u Rusiji bude posve opravdano proglašen najvećim uspjehom nacionalnog sporta u povijesti. Osim toga, i vrijeme kao da se putem razvodnilo, dojam je takav da ovo ljeto traje već barem tri mjeseca.
Dakako, taj je dojam najvećim dijelom bio pojačavan hiperekstenzivnim medijskim praćenjem hrvatske reprezentacije i Svjetskog prvenstva općenito. Duže vrijeme nogomet je bio jedina doista bitna tema u javnom prostoru, dok su prigovori na tekući raspored prioriteta bili rijetki i zanemarivi – s jedne strane tiha iritacija sveprožimajućim nogometnim hajpom manjine koja s nogometom živi više-manje tijekom cijele godine, iz tjedna u tjedan, a s druge staromodno elitističko naklapanje o rasipanju energije i pažnje na jednu tako zemaljsku stvar kao što je nogometna igra.
Iskorak u manje poznato područje
Obje vrste prigovora, od kojih je prva barem razumljivija od druge, baš i nisu imale čvrste temelje. Sport, u ovom slučaju nogomet, osim što je prekrasna igra, jest bez sumnje i jedna od istaknutijih društvenih institucija pa su njegove medijske potencijale i dugi medijski rok trajanja, posebno u ovakvom kontekstu, svi zainteresirani lako prepoznali kao još iznimnije nego što je to slučaj u uobičajenim okolnostima. Naravno, ovako povoljnu situaciju valjalo je eksploatirati do kraja. Zasićenost medijskog polja nogometom vidljiva je tako i u “produžetku” Svjetskog prvenstva, ali sada uglavnom u formi tipa “Dejan Lovren iznenadio obožavatelje novom frizurom”.
Dakle, još jednom, ništa čudno. Količina medijskog materijala posvećena hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji na Svjetskom prvenstvu, uredno raspoređena unutar okvira svih klasičnih novinarskih žanrova, bila je bez pretjerivanja nepregledna, a sam sadržaj, uz poneku iznimku, jedno određeno vrijeme i krajnje predvidljiv i predvidljivo imbecilan (red čiste neinformiranosti oko elementarnih stvari nogometne igre, red zavirivanja preko nacionalnih medijskih granica u najbliže dvorište, red seksističkih reportaža, itd…). Međutim, situacijska logika linearnog uspjeha hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, nakon otprilike dva tjedna dobro uhodanog procesa tipske proizvodnje, sama po sebi počela je zahtijevati masovni medijski iskorak u nešto manje poznato područje.
Brže-bolje upregnuta je sva raspoloživa količina medijske sociološke imaginacije, stara pitanja oko vrijednosno neutralnog pristupa predmetu vjerojatno nisu niti stigla biti postavljena i primijenjena sociologija sporta zavladala je portalima i sportskim rubrikama dnevnih novina. Krenulo se, kako ozbiljnim stvarima i priliči, od samog početka: u koju je relaciju moguće postaviti sport, odnosno svježi uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, i hrvatsko društvo? I zatim, drugi analitički korak: koje je praktične društvene zaključke moguće izvesti iz svega onoga što se u Rusiji dogodilo?
Plitka sociologija sporta
U medijskoj praksi najčešće korišten model u povezivanju domaćeg nogometa i društva u posljednjih desetak godina temeljio se zapravo na nekoj vrsti teorije odraza u kojoj se deterministička priroda relacijskog odnosa, ovisno o konkretnoj situaciji, jače ili slabije naglašavala. Odnosi snaga u Hrvatskom nogometnom savezu, katastrofalno stanje domaćeg prvenstva i dva desetljeća neuspjeha hrvatske nogometne reprezentacije na Europskim i Svjetskim prvenstvima tako su samo bili preslika duboko razorenih društvenih temelja. Osim jedne klupske, splitske epizode u kojoj je nogomet, barem organizacijski, uspio izgledati bolje od svog neposrednog socijalnog konteksta, spomenuti je model u većini slučajeva bio prilično vjerodostojan i plodan. Otprilike, kako već idu ključni elementi medijske dijagnostike, društvo koje je razjedinjeno na toliko frontova, duboko korumpirano, ekonomski inertno i antireformski nastrojeno teško se može nadati zdravom nogometnom životu i uspjesima i na klupskoj i na internacionalnoj razini.
No, ovoga puta uspjeh je ostvaren usprkos svemu tomu pa je za veliku većinu komentatora ovaj model preko noći izgubio svoje interpretativne potencijale. Drugim riječima, kada je koncem 1. srpnja Ivan Rakitić u Nižnjem Novgorodu, u raspucavanju utakmice osmine finala protiv Danske, izvodeći odlučujući, peti jedanaesterac loptu poslao u desnu a golmana Kaspera Schmeichela u lijevu stranu, hrvatska reprezentacija i hrvatski nogomet postali su u istom trenu bolji od hrvatskog društva. Neumoljiva faktičnost dugo žuđenog uspješnog rezultata teško podnosi bilo kakve prigovore pa je u novonastalim okolnostima krenula potraga za načinom povezivanja nogometa i društva iz čijeg će okvira, recimo, glatko ispasti činjenica da su dva reprezentativna prvotimca osumnjičeni za davanje lažnog iskaza tijekom suđenja sada nepravomoćno osuđenom Dinamovom savjetniku Zdravku Mamiću ili da je hrvatsku reprezentaciju na istoj utakmici iz svečane lože bodrio izvršni predsjednik HNS-a Damir Vrbanović, nepravomoćno osuđen na tri godine zatvora u istom “mamićevskom” pravosudnom paketu.
Daljnji razvoj ove situacije bio je također dosadan. Kao sociološka poddisciplina, sociologija sporta u suvremenom obliku postoji barem četiri desetljeća, sa lektirom formativnih poddisciplinarnih tekstova i cijelim nizom raspoloživih korisnih perspektiva u pokušajima da se sport i društvo povežu na smislene načine. S obzirom na generalno stanje domaćeg medijskog polja nije posebno čudno da je dominantna perspektiva u pokušaju tumačenja veze između uspjeha reprezentacije i trenutnih i potencijalnih socijalnih učinaka bila ona najkonzervativnija, neki tip inverznog i okolnostima prilagođenog plitkog funkcionalizma. Zauzimanje drugačije perspektive iz koje se u novonastaloj situaciji čista harmonija svejedno nije nikako mogla prepoznati, primjeri ograničeni na dvije-tri specifične uredničke politike ili relativnu kolumnističku autonomiju, bilo je diskvalificirano ili izlizanim nacionalističkim repertoarom uvreda ili pristojnom zamolbom za stišavanjem kritičkog refleksa u trenucima velikog nacionalnog veselja.
Tragikomična retorika “poniznosti”
U pokušajima odgovaranja na različite verzije pitanja “Koju funkciju uspjeh reprezentacije vrši ili će vršiti u socijalnom sistemu međusobno zavisnih dijelova koji, naravno, nakon pozitivnog ili negativnog sistemskog šoka uvijek ponovno teže savršenoj ravnoteži?” mogla su se jasno uočiti barem dva obrasca. Već umorni medijski profesionalci, pritisnuti količinom posla i nedostatkom vremena, uglavnom su tumačili uspjeh reprezentacije u ključu pozitivnih učinaka na stupanj društvene kohezije, dok su materijalno povlašteniji i intelektualno ambiciozniji liberalni komentatori-amateri prognostičarski razglabali o poticajnim učincima uspjeha reprezentacije na nacionalnu ekonomiju i kolektivnu ekonomsku svijest.
U prvom slučaju posrijedi je bilo slavljenje uspješne suspenzije rada ideologije u hrvatskom društvu u kojem je, dodajmo usput, popularna upotreba ovog ozloglašenog termina još uvijek gotovo bezrezervno značenjski originalna (napoleonska), jer uporno nastavlja i dalje označavati samo apstraktnu, krajnje nepraktičnu prepreku bilo kojem obliku napretka. Uglavnom, na kratko vrijeme ideološke podjele konačno su bile ostavljene po strani, dečki su svojom igrom ujedinili naciju, svi su govorili o zajedništvu, dok je Zdravko Mamić najveće nogometno natjecanje na svijetu usamljeno pratio u egzilu, što je uspješno zadovoljilo potrebni minimum građanske socijalne higijene.
Hrvatsko društvo, čini se, na punih je mjesec dana poprimilo oblik autentične organske zajednice. Tragikomična retorika “poniznosti” izbornika Zlatka Dalića u ovom je kontekstu zgodno poslužila kao završni premaz na ovoj predmodernoj slici svijeta u kojem, čak i ako se ovaj ili onaj aspekt društvenog života krene mijenjati na bolje, ne bi bilo loše da svatko ipak zna svoje mjesto. Ali ograničenja perspektive u ovom kontekstu bila su ubrzo razotkrivena. Na dočeku reprezentativaca u Zagrebu ukrcavanje popularnog hrvatskog pjevača Marka Perkovića Thompsona u pobjednički autobus nacionalnim zajedništvom raznježene komentatore ekspresno je vratilo u vrtlog suvremenog života.
Život piše reklame
S druge strane, tektonski poremećaj koji je uspjeh reprezentacije izazvao u sportskoj domeni poslužio je i kao povod za razmatranje mogućnosti i potreba o prenošenju iste vrste “mentaliteta” u domaću ekonomsku sferu. Uz farbanje doista teških životnih priča pojedinih reprezentativaca meritokratskim bojama s ciljem njihova pretvaranja u potencijalne izvore poduzetničke inspiracije te poslovičnog brbljanja o liderstvu, ovdje je retrospektivno kao prijelomni trenutak prepoznat izbor Dalića za izbornika hrvatske nogometne reprezentacije u studenom prošle godine, kada je na klupi izabrane vrste naslijedio “TV-servisera” Antu Čačića.
Za razliku od većine svojih prethodnika, ide dalje interpretacija, Dalić svoju profesionalnu karijeru nije ziheraški podredio nekoj sinekuri u prostranoj močvari domaćeg nogometa, nego je trenerski zanat pekao na strogom i nemilosrdnom arapskom nogometnom tržištu. To je put, jer, eto, valjda nema boljeg primjera od uspješnog izbornika da pokaže kako tržište na koncu uvijek daje optimalne rezultate. Ne dovodeći u pitanje Dalićeve trenerske kapacitete, ostaje za primijetiti kako, osim ispraznog naklapanja, nikome nije pošlo za rukom ponuditi uvjerljiv odgovor na pitanje o tome kako bi ova upravo savladana lekcija mogla pridonijeti našoj kolektivnoj ekonomskoj sreći.
U međuvremenu kakav-takav odgovor ponuđen je u autorskoj kombinaciji hrvatske stvarnosti i samog izbornika Dalića pa se završetak ovog teksta piše sam od sebe. Naime, krajem prošlog tjedna, u petak, izvijestili su domaći mediji, Dalić je osvanuo u Koprivnici, točnije u središtu jednog od najvećih regionalnih prehrambenih poduzeća. U prisustvu Uprave i okupljenih radnika potpisan je ugovor o suradnji i Dalić je postao “brand ambasador” Podravke. Izbornik se zahvalio radnicima na njihovoj podršci, prisjetio vremena kada je sjedio na klupi lokalnog prvoligaša Slaven Belupa i usput ljudima s kojima ne dijeli glazbeni ukus preporučio jedan reality show na komercijalnoj njemačkoj televiziji. Zadovoljstvo je, naravno, bilo obostrano. “Trenera Dalića kao ambasadora Podravke uključit ćemo u naše glavne marketinške kampanje. Već se kreiraju specijalne edicije proizvoda. Zajedno možemo napraviti mnogo i vjerujem da će ta suradnja podići vrijednost Podravke u narednom razdoblju”, kazao je ovim povodom Marin Pucar, predsjednik uprave Podravke. Konačan ishod, u tom je smislu, bio očekivan – od slobodnotržišnog drukanja u totalnom povezivanju društva i nogometa za početak smo dobili reklamnu kampanju poduzeća u većinskom vlasništvu hrvatske države.