Među zemljama regije, Makedonija prednjači po “aktivnim mjerama” poticanja stranih ulaganja. No suprotno uobičajenim pretpostavkama, “snižavanje cijene rada” i subvencije za ulagače nisu donijele očekivani ekonomski prosperitet, već samo su produbile socijalne nejednakosti.
Makedonija zauzima vodeću poziciju na mnogim regionalnim, europskim, pa čak i svjetskim rang-listama. Na primjer, prema posljednjem Izvještaju o globalnoj konkurentnosti za 2014. i 2015. godinu, koji izdaje Svjetski ekonomski forum, Makedonija je među 144 zemlje na prvom mjestu u kategoriji najniže ukupne porezne stope za privatne tvrtke, zemlja ima drugu najvišu stopu nezaposlenosti u Europi, najnižu minimalnu plaću u regiji (143 eura), najvišu nejednakost u raspodjeli dohotka u Europi, te, od početka projekta Skopje 2014, i najveći broj spomenika po stanovniku u Europi.
Slab i nesiguran rast makedonske ekonomije u proteklih se šest godina uglavnom oslanjao na građevinski sektor kojeg je snažno podupirala investicija vlade u megalomanski projekt Skopje 2014. Donedavno, Makedonija je imala najvišu stopu nezaposlenosti u Europi. Stopa je 1990. bila nešto iznad 20%, a početkom tranzicije prema kapitalizmu i procesom privatizacije, velik broj radnika je dobio otkaze te je nezaposlenost porasla na 35,6% 1995. godine. Nakon toga ostala je stalno iznad 30%. Kada je Državni zavod za statistiku (DZS) 2013. zabilježio pad nezaposlenosti na 29%, vlada predvođena strankom VMRO-DPMNE ponosno je objavila kako je ovaj “ogroman uspjeh” postignut zahvaljujući njihovim politikama privlačenja izravnih stranih ulaganja, poreznim politikama i aktivnim politikama zapošljavanja (APZ). U razdoblju od 2007. do 2009. godine, vlada je počela provoditi operativne planove za uvođenje APZ-a, uvela jednu on najnižih jedinstvenih poreznih stopa na dobit i dohodak na svijetu (10%) i smanjila stope socijalnih davanja. S jednom od najnižih ukupnih poreznih stopa na rad i velikim olakšicama i potporama za strane ulagače, vlada je najavila novo ekonomsko čudo u zemlji.
“Aktivne” politike – statično stanje
Sedam godina kasnije, vlada je još uvijek entuzijastična u pogledu rezultata politika koje je uvela, ali stvarnost nije ohrabrujuća. Unatoč ogromnim javnim sredstvima koja su utrošena kako bi se privukli strani ulagači i reklamama koje su makedonske radnike nudile kao jeftinu radnu snagu, Makedonija još uvijek ima drugu najnižu stopu izravnih stranih ulaganja u regiji, odmah nakon Bosne i Hercegovine. S druge strane, strani ulagači koji su odlučili otvoriti tvornice u Makedoniji vrlo često prema radnicima postupaju na način koji je ispod dostojnih radnih standarda, isplaćujući minimalne plaće (u nekim slučajevima čak i niže), bez dodatnih bonusa za rad vikendom. Ako se radnici požale ili nezadovoljstvo pokušaju iskazati javnom izjavom, akcijom ili štrajkom, uprava obično otpusti buntovne radnike. Najnoviji takav slučaj dogodio se u Drekselmaerovoj tvornici u Kavadarcima u Tikveškoj kotlini.
Što se tiče učinaka različitih programa u sklopu aktivnih politika zapošljavanja, čak niti nakon sedam godina aktivne primjene ne postoje nikakve javno dostupne evaluacije njihovih kratkoročnih i srednjoročnih učinaka pripremljene od strane Zavoda za zapošljavanje ili neke druge vladine institucije. Postoje sporadične izjave vladinih ministara i reklame u kojima javnost može čuti brojke i priče o uspješnom zapošljavanju kroz programe APZ-a. No, javnosti nisu dostupne relevantne informacije o tome jesu li najviše korišteni programi unutar APZ-a, kao što su pomoć u samozapošljavanju, obrazovanje i prekvalifikacija, potpore za zapošljavanje itd., pomogli korisnicima da dobiju ili zadrže posao nakon što je program završio. Ali jedno je sigurno – nezaposleni korisnici APZ-a utječu na stopu nezaposlenosti barem u periodu u kojem su programi aktivni (obično od nekoliko mjeseci do tri godine).
Prosječna realna neto plaća u Makedoniji je u padu od 2009. godine. Prema najnovijim podacima Državnog zavoda za statistiku, 2013. godine 71,5% radnika primalo je plaću nižu od prosječne neto plaće u zemlji (350 eura), dok je 29,2% radnika primalo plaću od 8.000 do 12.000 denara (130 do 200 eura). Podaci o niskoj razini otvaranja novih radnih mjesta, ekstremno visokoj nezaposlenosti mladih (51,7% 2013. godine) i visokoj razini dugoročne nezaposlenosti (82,5% ukupne populacije nezaposlenih) otkrivaju statično stanje u kojem jednom zaposlene osobe imaju tendenciju ostati zaposlenima, dok nezaposleni koji malo duže traže posao vrlo često ostaju nezaposlenima. Ove okolnosti imaju negativne učinke na nezaposlene, ali i na zaposlene, budući da stvaraju povoljne uvjete za kršenje radničkih prava. U posljednjih nekoliko godina javnost je svjedočila drastičnim kršenjima radničkog prava na štrajk i snažnom političkom pritisku na vođe i sudionike štrajka. Dobar je primjer nedavno najavljeni opći štrajk profesora u osnovnim i srednjim školama koji je organizirao Sindikat obrazovanja, znanosti i kulture. U manje od dva tjedna prije početka najavljenog štrajka, vlada je u ubrzanom postupku uspjela pripremiti i izglasati u Sobranju1 novi zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u kojem se jasno navodi kako će u slučaju štrajka profesori koji se pridruže štrajku biti zamijenjeni novim privremenim profesorima koji će umjesto njih raditi do okončanja štrajka. Ovim zakonom vlada na vrlo težak i manipulativan način krši temeljno, Ustavom zajamčeno pravo na štrajk kojim se izražava nezadovoljstvo radnim uvjetima i pravima.
Još gore po prekarne
Još jedna nedavno najavljena promjena u radnom zakonodavstvu snažno će utjecati na najranjiviju kategoriju radnika – one s nesigurnim (prekarnim) radnim mjestima. Nove zakonske promjene uključuju dodatna socijalna davanja koja radnici trebaju platiti (uz porez na dohodak) ako su njihova mjesečna primanja viša od službene minimalne plaće. Ove promjene mogu imati osobito negativne posljedice na radnike bez stalnog zaposlenja jer će u praksi smanjiti njihova ukupna primanja, budući da je malo vjerojatno da će poslodavac povisiti ukupna radnička primanja za iznos dodatnih socijalnih davanja. Vlada je ovu zakonsku promjenu najavila kao mjeru koja će pružiti socijalnu zaštitu i smanjiti nezaposlenost za kategoriju radnika koji su zaposleni na određeno vrijeme. Velika je ironija ovdje u tome da je upravo vlada subjekt na kojeg otpada najviše ugovora o zapošljavanju na određeno vrijeme. Prema važećem zakonu, radnici koji rade na određeno mogu uplaćivati zdravstveno i mirovinsko osiguranje u otvorene dobrovoljne mirovinske fondove, ali se njihovi, često niski, nepouzdani i neredoviti prihodi uglavnom koriste kako bi se podmirili osnovni životni troškovi. Kratak pogled na financijsko stanje Državnog mirovinskog fonda i Fonda za zdravstveno osiguranje otkrit će pravi razlog za najavljenu promjenu zakona. Naime, fondovi su već neko vrijeme u lošem financijskom stanju i jedva održivi. Nova obavezna socijalna davanja na dodatne prihode radnika pomoći će vladi pokriti deficite koje je sama stvorila neodgovornim trošenjem i antisocijalnim politikama, dok će mnoge radnike koji rade na određeno ostaviti s još nižim prihodima.
Istovremeno, prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku, 10% zaposlenih živi ispod granice siromaštva, relativno siromaštvo naraslo je s 28,7% 2008. godine na 30,4% 2011. godine (posljednji dostupni podaci), a postotak stanovništva u opasnosti od siromaštva ili društvenog isključivanja dosegao je 50,9%, ili polovicu ukupne populacije zemlje. Prema posljednjim podacima Svjetske banke, Makedonija ima najvišu nejednakost u raspodjeli dohotka u Europi – 20% najbogatijeg stanovništva u Makedoniji prima 49% ukupnog dohotka, dok najsiromašnijih 20% populacije prima 4,9% ukupnog dohotka. Posljedice “aktivnih politika” čine se sasvim različite od obećavanih, barem po položaj radnika i građana, a oni naposljetku u kalkulacijama vlade ionako igraju sporednu ulogu.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski
- makedonski parlament [↩]