Još je samo mjesec dana do mogućeg konačnog rješenja makedonskog problema starog koliko i sama država – onog s imenom. Dogovor s grčkom stranom je postignut pa Vlada još samo građane treba uvjeriti u isto. Međutim, taj proces premijeru Zoranu Zaevu otežava VMRO-DPMNE, ali i pogreške koje si je dozvolio od početka procesa.
Rujan pred nama, u Makedoniji se opisuje kao ključni period u definiranju budućnosti zemlje. Za sam kraj mjeseca, 30. rujna, predviđen je referendum o dogovoru iz Prespe, tj. o preimenovanju države u Republiku Sjevernu Makedoniju. Riječ je o dogovoru dviju vlada, makedonske i grčke, kojim se nastoji okončati spor dug više desetljeća i na osnovu kojega je Grčka stavljala veto na pristup Makedonije NATO-u i Europskoj uniji.
U isto vrijeme, ovaj nadolazeći ključan period obilježen je i dubokom podjelom u društvu. Raskol između onih koji podržavaju dogovor i onih koji mu se protive okupirao je sve pore društvenog života u zemlji – od javne sfere do svakodnevnih razgovora. Argumenti obiju strana sežu od histeričnih upozorenja o katastrofičnosti referendumske i parlamentarne potvrde promjene imena, a isto vrijedi i za suprotni ishod, do ciničnih stavova po kojima rezultat referenduma, kakav god da bude, neće promijeniti živote većini stanovništva.
Zagovornici dogovora tvrde da će u slučaju propasti dogovora s Grčkom zemlja ostati izolirana, izgubiti demokratske i razvojne perspektive te krenuti opasnim putem nestabilnosti kojim bi se čak mogao riskirati i suverenitet. S druge strane, protivnici dogovora tvrde da bi se njegovim prihvaćanjem i implementacijom ustavnih amandmana izgubio entitet Makedonaca kao etničke grupe i stvorio novi bez ikakve povijesti i kulturnog nasljeđa. Oni također tvrde da je pozicija Makedonije u pregovorima s Grčkom bila neravnopravna s obzirom na to da je samo jedna strana vršila ustupke sukladno željama druge.
Bitka dva argumenta
Međutim, ako se pažljivije čita dokument postaje jasno da se promjene odnose samo na formalno korištenje (novog) imena zemlje, interno i internacionalno, a ne na imenovanje Makedonaca kao etničke grupe ili status makedonskog jezika. I zaista, bilo bi potpuno iracionalno ući u pregovore o pravu na samoodređenje bilo koje etničke grupe. Tvrdnje onih koji se protive dogovoru zasnovane su na dva proturječna argumenta. Prvi je nacionalistički, a drugi je antiimperijalistički.
Ako se tvrdi da je makedonski etnički identitet ekskluzivno vezan uz ime države onda se osporava svakoj drugoj etničkoj grupi sudjelovanje u definiranju identiteta zemlje te se takvi argumenti moraju odbaciti kao ksenofobni i šovinistički. Drugi argument, kojem je sklona i ljevica u regiji, drži da je dogovor reakcionaran jer je postignut pod kontrolom imperijalističkih sila EU i NATO-a kroz njihove “lutke” koje se nalaze na čelu država.
Na ovom prvom argumentu ne treba se dalje zadržavati, iziskuje jedino odlučno odbijanje. Drugi se, pak, čini legitimnim ako mu se pristupa iz NATO perspektive. Domaća, kao i međunarodna ljevica, moraju se konzistentno protiviti vojnoj ekspanziji, ali u slučaju makedonsko-grčkog dogovora politički je pogrešan korak njegovo isključivo povezivanje s ulaskom zemlje u NATO. Spor o imenu države star je koliko i država sama. Činjenica da njegovo rješavanje koincidira s ulaskom u NATO ne čini ga nužno imperijalistički motiviranim dogovorom. Već tri desetljeća političke elite s obje strane granice eksploatiraju konflikt oko imena kako bi održavali nacionalističku retoriku u vremenu u kojem nisu u stanju svojim građanima ponuditi održivu ekonomsku budućnost. Da i ne spominjemo desetljeće dug period vlasti Nikole Gruevskog u kojem je zaštita imena bila središnji propagandni alat u skrivanju najveće zlouporabe vlasti u povijesti zemlje.
Premda je dogovor kratkoročno potpalio nacionalističke sentimente u Makedoniji i Grčkoj, dugoročno će donijeti stabilizaciju odnosa i otvoriti prostor za puno kvalitetnije susjedske odnose. U ovom bi smislu dogovor, odvojen od pristupa EU i NATO-u, trebale podržati sve napredne snage. Političke elite ponekad uspiju provesti “dobre podrške” i postignu dobre dogovore. Iako je istina da je u pregovorima jedino Makedonija morala činiti ustupke, istina je također da novo ime više odgovara povijesnoj i geografskoj realnosti u regiji. Dodatak “Sjeverna” samo preciznije definira teritorij na kojem je nastala Republika Makedonija. Pridavanje većeg simboličkog značaja imenu zemlje ne bi trebala biti značajka antinacionalističke i napredne domaće i međunarodne ljevice. Upravo nacionalističke i ksenofobne struje vide svoju zemlju i njen “homogeni identitet” kao svoje i ekskluzivno vječno vlasništvo.
Kriva strategija
Međutim, trenutna socijaldemokratska vlada koja je bila ključan akter u pregovaračkim procesima ugrozila je svoju poziciju s tri kriva politička koraka. Prvi, držala je sadržaj dogovora tajnom dok je trajao proces pregovaranja. To je otvorilo prostor glavnoj opozicijskoj stranci VMRO-DPMNE-u i ostalim nacionalističkim grupama da grade svoje narative o sadržaju i učincima dogovora. Koristeći medijsku megastrukturu koju su stvorili u periodu obnašanja vlasti širili se svakojake lažne vijesti i tako utjecali na opće stavove u javnosti. Vlada se nije mogla obračunati s njihovom kampanjom jer bi u tom slučaju morala otkriti sadržaj dogovora prije nego što je bio potpisan. Bez vlastitog narativa koji bi pratio pregovore i ulijevao javnosti povjerenje u njegov ishod, Vlada je sada prisiljena da se u predreferendumskom periodu naknadno obračunava s prljavom kampanjom koja se vodila na desnici.
Drugi se krivi korak tiče konfuznih političkih i pravnih alata u procesu pripreme referenduma, kao i niza ad hoc odluka koje ga prate. To može štetiti legitimnosti samog procesa. S obzirom na to da je parlament izglasao održavanje konzultativnog referenduma, došlo se do situacije da parlament mora voditi afirmacijsku kampanju. S obzirom na to Vlada je osigurala javna sredstva parlamentu za provođenje kampanje koja se trebaju proslijediti pojedinim zastupnicima. Međutim, zastupnički klub VMRO-DPMNE-a je protiv referenduma i poziva na bojkot te odbija primiti navedena sredstva. Dakle, čini se da će uslijed ove političke i pravne konfuzije izostanak jasnih procedura naštetiti poziciji vlade i podršci referendumu.
Treći se korak odnosi na samo referendumsko pitanje. Iako nije do kraja precizirano, zna se da će, pored pitanja o dogovoru, povezano sadržavati i ona o pristupu Europskoj uniji i NATO savezu. Ova se Vladina “strategija” krijumčarenja pitanja o pristupu zbog raširene podrške ulasku u NATO i EU na prvu čini pametnim potezom. Međutim, učinak je drukčiji. Samo je dala dodatni zamah uvjerljivosti argumenta po kojem je dogovor rezultat grčke prijetnje vetom, a ne napredni politički dogovor u regiji obilježenoj nacionalnim tenzijama.
Kako se datum referenduma približava, izgleda će jalovost kako vladine tako i opozicijske strategije koja osim bojkota ne nudi nikakvu alternativnu političku viziju, rezultirati niskom izlaznošću. U međuvremenu, Ministarstvo unutarnjih poslova vodi istragu o možebitnoj ruskoj podršci nacionalističkim grupama u svrhu izazivanja nemira u predreferendumskoj kampanji. To je potaknulo komentare o dizanju tenzija o zemlji i sigurno neće pridonijeti većoj izlaznosti. No, neovisno o odazivu glasača na referendum ali i njegovom rezultatu, pitanje će se u svakom slučaju vratiti u parlament u kojem premijera Zorana Zaeva čeka još jedna prepreka. Morat će naime, osigurati dvotrećinsku većinu za promjenu ustava.
S engleskog preveo Marko Kostanić