Česti prosvjedi na rumunjskim ulicama lako dobiju simpatije međunarodne javnosti. Naizgled, stvar se čini jednostavnom: bijesni građani prosvjeduju protiv korumpirane političke elite. No politička dinamika u zemlji je zapravo puno kompleksnija. I puno zlokobnija.
Prošlog mjeseca, Rumunjska je nakratko opet došla u središte pažnje međunarodne javnosti, osobito nakon što su na prosvjedu protiv vladajuće koalicije 10. augusta, na kojem je sudjelovalo osamdeset tisuća ljudi, izbili nasilni sukobi. Policija je doista brutalno intervenirala, koristeći suzavac, vodene topove i palice protiv prosvjednika. Gotovo petsto ljudi je zatražilo medicinsku pomoć, a stotine su podnijele prijave protiv žandara nakon prosvjeda. Videi i fotografije policijske brutalnosti kružili su po međunarodnoj štampi i izazvali bijesne reakcije u Rumunjskoj.
Nije teško osuditi policijsko nasilje. No to nije cijela priča, a nju je, kada je riječ o Rumunjskoj, sve teže pratiti. Otkad je ova garnitura došla na vlast u novembru 2016., u zemlji vlada neviđena razina političke nestabilnosti. Neprestane ulične demonstracije protiv vladajuće Socijaldemokratske stranke (PSD) samo su dio priče. Proturječne politike i borba među frakcijama te stranke doveli su do neobične situacije da je parlamentarna većina već dvaput rušila svog premijera. Ovog vikenda, čelnici PSD-a održali su izvanredni sastanak na kojem su se frakcije otvoreno sukobljavale i raspravljale o rušenju ili barem preslagivanju još jedne vlade. Paradoksalno je to što je riječ o jednoj od najvećih parlamentarnih većina u postsocijalističkom periodu.
Da bismo razumjeli trenutnu situaciju u Rumunjskoj, prvo trebamo raskrstiti s najčešćim interpretacijama i klišejima. Ne radi se samo o tome da su one pogrešne, pristrane ili samoopravdavajuće, već su i na granici potpune iracionalnosti. Zapravo, jedna od najdramatičnijim posljedica trenutne političke i društvene krize je potpuna suspenzija razuma. Društvo je – ili barem izgleda kao da je – do te mjere politički podijeljeno da nema prostora za diskusije, a kamoli analize. Moraš biti ili za ili protiv nečega, ne postoji međuprostor ili nijanse. Par glasova koji su se oduprijeli iskušenju da se svrstaju u redove odbačeni su bilo kao izdajice, bilo kao budale koje nisu sposobne shvatiti važnost trenutka i priključiti se borbi.
Borba protiv korupcije?
Ali odbacivanje razuma i napuštanje kritičkih aparata nisu ograničeni samo na lokalce. Tako je međunarodni portal OpenDemocracy objavio članak koji nije samo zauzeo poziciju prosvjednog pokreta koji se vani predstavlja pod oznakom #resist, već i ponudio karikaturu druge strane. Britanski Guardian je slično tome odustao od svakog opreza i objavio hvalospjev prosvjednicima. Usto je mistificirao i razlog zašto su ljudi tog 10. augusta izašli na ulice te naprosto izmislio zahtjeve koje prosvjednici nikada nisu istaknuli. Još je veće iznenađenje bilo kada je ljevičarski časopis Jacobin objavio tekst rumunjskog novinara u kojem se ponavljaju svi narativi i klišeji rumunjske desnice. Alexandra Ghit to je pokušala dekonstruirati u članku za Lefteast.
Odakle ovo nerazumijevanje? Kako je moguće da su ovi mediji bili nesposobni odmaknuti se od službenog narativa i provesti dublju analizu? Razlog tome moglo bi biti napuštanje onog što je György Lukács nazivao totalitetom: analize društvene stvarnosti kao cjeline. Drugim riječima, ovi narativi o prosvjedima, ili društvenoj situaciji u Rumunjskoj općenito, nametljivo daju samo jednu stranu priče, a nešto uvijek izostavljaju.
Priča koju prosvjednici nude lako zavara, jednostavna je i s njom svatko može suosjećati: radi se navodno o borbi protiv korumpirane stranke, koju vodi osoba s osuđujućom presudom i koja pokušava otežati borbu protiv korupcije. Iako je doista moguće da bi se propitivanjem trenutnog zakonodavstva mogli okoristiti i neki članovi vladajuće strane, nekritička obrana trenutne “antikorupcijske” kampanje sasvim je neopravdana. Njome se ignorira do koje je mjere ta kampanja zapravo postala sredstvo političkog obračuna. Kampanju je započeo bivši predsjednik Traian Băsescu kako bi iz utakmice eliminirao svoje etablirane konkurente. To ne znači da korupcija nije problem u Rumunjskoj, ali način na koji je ona definirana u zakonodavstvu omogućuje da se odnosi samo na političare. Odgovornost kapitala, osobito stranih kompanija, vješto je zamućena. Tijekom Băsescueve vladavine, članovi PSD-a neproporcionalno su padali kao žrtve antikorupcijske kampanje. Do koje je mjere cijela stvar bila politizirana postalo je najvidljivije kada su nakon odlaska Băsescua s vlasti njegovi najbliži suradnici i sami završili pod optužnicama.
Represivni aparat na vlasti
Ali problem nije samo u namjeri kampanje, jer su dugotrajne posljedice još gore. Za početak, ona je uspjela potpuno oduzeti svaki kredibilitet političarima i samoj politici. Oni su postali prljavi po svojoj prirodi: svemu vezanom uz politiku ne smije se vjerovati i mora ih se držati pod strogom kontrolom. Prazninu nastalu nakon diskreditacije politike popunili su neizabrani tehnokrati. Također, kampanja je dala veliku moć Rumunjskoj obavještajnoj službi (SRI). Nedavno objavljeni dokumenti komunikacije SRI-a i tužiteljstva pokazuju do kojih je zastrašujućih razmjera cijela stvar pod kontrolom tajne policije. Njezini postupci nisu ilegalni upravo zato što su zakoni promijenjeni kako bi ograničili demokratska prava osoba pod istragom, ali dokumenti pokazuju kako je procedura redovito bila na granici legalnosti. Aktivnosti tajne policije zadržale su veliku potporu javnosti i Ureda predsjednika, što je nastavljeno i u mandatu aktualnog predsjednika Klausa Iohannisa, ali im nedostaje bilo kakav nadzor politike ili javnosti.
Zloupotrebe ovlasti su u takvoj situaciji neizbježne, pa je posljedica bila podizanje optužnica protiv pojedinih političara bez ijednog trunka dokaza. Cilj je bio da ih se posrami i tako natjera na ostavku. Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, sudovi su morali obustaviti čitav niz postupaka bilo zbog nedostatka dokaza ili proceduralnih grešaka u istrazi. Najgori slučaj je bio kada je Nacionalna uprava za borbu protiv korupcije (DNA) pokrenula postupak protiv vlade zbog uredbe. Drugim riječima, tajna je služba željela progoniti legalno izabranu vlast zbog njezinih odluka. Skandal je naposljetku rezultirao ostavkom Codruțe Kövesi, šefice DNA, početkom ove godine. Kampanja i njezine zloupotrebe naposljetku su omogućile osamostaljenje pravosuđa i tajnih službi od države i pretvaranje tužitelja u političke figure.
Kövesi i njezine kolege iz pravosuđa i tajne policije počeli su igrati sve značajniju ulogu u javnom životu i koristiti svoje funkcije kako bi intervenirali u političke sukobe i utjecali na rad parlamenta. U Rumunjskoj je postalo uobičajeno da tužitelji daju svoja mišljenja o zakonima koje izglasava parlament. U nekoliko navrata organizirali su čak i bojkot zakona. Princip da je parlament taj koji izražava želju naroda i jedini zakonodavac u Rumunjskoj dakle ne ugrožavaju neke mračne sile iliberalizma, već zagovornici i podupiratelji borbe protiv korupcije. Kao što je nedavno rekao novinar Ciprian Șiulea, antikorupcijska kampanja uspjela je urušiti čak i one skromne natruhe demokracije koje su postojale u postsocijalističkom periodu, oduzimajući državi i društvu oruđa za ograničavanje autoritarizma.
Stranka provincijalaca
Nekritički i slijepo podržavati antikorupcijsku kampanju u Rumunjskoj znači prikrivati njezine zloupotrebe i ignorirati njezin karakter. To je također i oblik potpore institucijama sile koje postupaju u autoritarnom maniru bez pravog političkog nadzora i nadzora javnosti. Naposljetku, to je oblik podrške eroziji mršavog demokratskog okvira u ime vrlo apstraktnog (i vrlo problematičnog) principa pravednosti. Desničarski populizam, neliberalne prakse i autoritarizam političkih lidera koji su sada gotovo norma u većini Europe i Sjedinjenim Državama nije nova pojava u Rumunjskoj. Ovdje su na djelu od 2004. godine pod izgovorom borbe protiv korupcije.
PSD je pokušao ograničiti zloupotrebe antikorupcijske kampanje i reorganizirati ju kako bi došla pod snažniji politički nadzor. To je nešto što je apsolutno nužno te je uz to u skladu s odlukama Ustavnog suda koji je ranije upozorio na neustavne aspekte antikorupcijskih zakona i praksi. No, kao što je ispravno primijetio pisac Costi Rogozanu, PSD-u kao stranci nedostaje kredibiliteta za provedbu tako važne i osjetljive stvari, kao što im nedostaje i kvalitetnih kadrova. Sumnje oko pravih namjera socijaldemokrata uparene s pojedinim izrazito glupim potezima ključnih članova stranke potaknule su prosvjede i dovele do trenutne nevjerojatne razine mržnje prema njima.
No, opet, to je samo dio priče. Drugi dio je povezan s pitanjem klase. Urbani prosvjednici u tri-četiri velika rumunjska grada u kojima su prosvjedi bili najjači mrze PSD ne samo zbog stava o antikorupcijskoj kampanji već i zbog društvenog sloja koji ta stranka predstavlja. Taj sloj nisu siromašni, kako se to obično ali krivo predstavlja, već sitna buržoazija malih gradova i ljudi zaposleni u državnoj birokraciji. Kod prosvjednika se dakle ne radi o mržnji samo prema vođama PSD-a, već i članovima i biračima te stranke. Da stvar bude gora, trenutno vodstvo idealno predstavlja habitus provincijalne sitne buržoazije na radost prosvjednika koji ih stalno ismijavaju. To je dodatno ojačalo averziju prema stranci i doprinijelo trajanju i žestini prosvjeda.
Autoritarci bez vlasti
Kao najvažnija stranka rumunjske tranzicije, PSD snosi dobar dio odgovornosti za trenutnu situaciju u zemlji. Ali pokušaj da se problemi svedu na tu stranku, kao što to čine prosvjednici, je očita pogreška. I tu dolazimo do još jednog paradoksa. Iako socijalne i ekonomske politike koje u posljednje vrijeme provodi PSD zaslužuju oštru kritiku, na prosvjedima nije spomenuta ni jedna od njih. Dapače, na prosvjedu 10. augusta nije spomenuto gotovo ništa: prosvjednici su samo zatražili da vlada da ostavku i da se socijaldemokrati povuku. Njihov slogan glasio je “Muie PSD”, što se ugrubo može prevesti kao “Puši kurac PSD”. To je tipično ponašanje rumunjske opozicije koje omogućuje socijaldemokratima da se predstave kao žrtve. Vrhunac se zbio nekoliko dana nakon prosvjeda kada se predsjednik PSD-a Liviu Dragnea pojavio na televiziji i ustvrdio da je na njega prošle godine pokušan atentat. Priča je zvučala toliko neuvjerljivo da su mnogi posumnjali u njegovo psihičko zdravlje. Dragnea nije uspio skrenuti pažnju s policijskog nasilja (što je bila intencija televizijskog nastupa), ali je uspio još niže spustiti ljestvicu razumnosti u javnom prostoru.
Pojedini sudionici prosvjeda usporedili su Dragnein nastup s tvrdnjama turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana da je protiv njega pokušan državni udar, što je poslužilo kao još jedna ilustracija utrke dviju strana prema dnu u grotesknim tvrdnjama. Cijeli narativ prema kojem su Dragnea i PSD lokalna utjelovljenja sličnih pojava u Mađarskoj, Poljskoj ili Turskoj nema nikakvih temelja. Rumunjski socijaldemokrati su oduvijek nastojali biti usko povezani s državnim aparatom, pa je autoritarnost sastavni dio njihova djelovanja, iako ni blizu razine poput one u navedenim zemljama. Razlog je jednostavan: oni naprosto ne mogu dobiti vlast ni kontrolu nad državom kao što to mogu Viktor Orbán ili Erdoğan, upravo zato što je prava vlast u rukama pravosuđa i SRI-a.
Sukob unutar državnog aparata?
Vratimo se još jednom na događaje 10. augusta. Nasilje policije bilo je bez sumnje odvratno, ali ne i iznenađujuće. Policija je dobro financirana represivna institucija koja je 2012. jednako brutalno pretukla prosvjednike protiv mjera štednje na ulicama Bukurešta, a većina nogometnih navijača o njihovom nasilju može svjedočiti na tjednoj razini. No to nasilje je samo dio priče. Ponašanje policije je tog dana također bilo potpuno kaotično, nedosljedno i amatersko. Kasnija istraga je taj dojam samo potvrdila. Državni službenici davali su proturječne izjave i međusobno su prebacivali krivnju. Žandarmerija je bila u rasulu, a ministar unutarnjih poslova potpuno izbezumljen situacijom i neusklađen sa svojim podređenima i povezanim institucijama.
Iako nije dobro pretjerano spekulirati u situaciji u kojoj nemamo dovoljno informacija, dopustite mi da, u skladu s vladajućim raspoloženjem u Rumunjskoj, ipak ponudim svoju teoriju. Ono što se dogodilo 10. augusta, a pritom prije svega mislim na nasilnu, ali i kaotičnu i šlampavu reakciju policije, zapravo je simptom većeg problema. Na prvi pogled i prema narativu koji je prihvatila većina medija, radi se o borbi između plemenitih prosvjednika i zlog PSD-a oko pitanja korupcije. Možemo ponuditi drugačiju interpretaciju: ono što se događa zapravo je vrlo konkretna borba za moć između različitih grana i struktura autonomnih državnih institucija koje nastoje očuvati ili ojačati svoj udio vlasti. Nešto slično svojevremeno je opisivao grčki sociolog Nikos Pulancas. SRI i pravosuđe koji imaju najviše za izgubiti ukoliko bi došlo do veće političke kontrole su, očekivano, najaktivniji u toj borbi. Naposljetku, prosvjedi 10. augusta nisu imali službene organizatore ili vođe – zapanjujuće za okupljanje na kojem se pojavi osamdeset tisuća ljudi. Ovakva interpretacija možda graniči s teorijama zavjere, ali mogla bi biti najracionalnija ponuđena u trenutnoj situaciji.
S engleskog preveo Nikola Vukobratović