Mediji u Hrvatskoj posljednjih dana bruje o novom napadu ekstremne desnice na Vladu i istovremeno traže kandidata za “hrvatskog Orbana”. Ma koliko se ovdašnja desnica nastojala rebrendirati po najnovijim suverenističkim trendovima, očito je da i dalje nema za ponuditi ništa drugo osim najmizernijeg antisrpstva.
Premda sindikati najavljuju aktivnosti usmjerene protiv nove mirovinske reforme, vruća sindikalna jesen odavno je iščezla iz hrvatskog političkog kalendara. Ono što nam slijedi moglo bi se nazvati vruća šovinistička jesen. Sredinom listopada u Vukovaru će se održati prosvjed zbog neprocesuiranja ratnih zločina. Formalni inicijator prosvjeda je tamošnji HDZ-ov gradonačelnik Ivan Penava, a podršku mu daju pojedine braniteljske udruge.
Brojni komentatori su taj prosvjed već označili kao početak ultimativnog udara na Andreja Plenkovića zdesna. Prema projiciranom hodogramu, da se poslužimo Plenkovićevim rječnikom, vrhunac tog udara trebao bi se dogoditi mjesec dana kasnije na istom mjestu prilikom obilježavanja vukovarske tragedije. Organizatori zasad ne formuliraju prosvjedne zahtjeve kao napad na Vladu, ali niz indikatora upućuje u tom pravcu. Naime, organizatori navodnu sabotažu istraga ratnih zločina u Vukovaru pripisuju Samostalnoj demokratskoj srpskoj stranci (SDSS). Ta je priča, kako pokazuju današnje Novosti, kreirana u notornoj emisiji “Bujica”.
Tamo je početkom ove godine objavljeno kako je SDSS-ov dožupan Đorđe Čurčić bio na Ovčari za vrijeme izvršenja ratnog zločina. Zatim je lokalni policajac maknut s istrage o Ovčari pod optužbom da je falsificirao dokumente. No, u “Bujici” su objavili da je odstranjen po nalogu SDSS-a. Priča je dalje jasna: SDSS štiti ratne zločince, a Plenković to odobrava jer mu zastupnici SDSS-a osiguravaju parlamentarnu većinu. Dovoljan motiv za napad na Plenkovića uz popratnu prigodu za širenje antisrpske mržnje.
Koincidencije i sugestije
Dakle, sve upućuje na to da je posrijedi orkestrirani napad na Plenkovića i Milorada Pupovca kao medijski i politički najistaknutijeg predstavnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Dvije braniteljske udruge su zatražile i postavljanje scene za novu rundu javnog linča Pupovca u obliku parlamentarnog ispitivanja njegovog stava o Domovinskom ratu. Također, pitanja na saborskom aktualnom prijepodnevu na početku jesenskog zasjedanja postavljena zdesna jasno su sugerirala uključenost nekih političkih lica u cijelu priču.
Za sada je teško ustvrditi o kakvom se mobilizacijskom potencijalu radi i koje su sve figure na desnici van, ali i unutar HDZ-a, uključene i u kolikoj mjeri. Iako je za vrijeme prosvjeda protiv Istanbulske konvencije došlo do približavanja određenih aktera na desnoj sceni, špekulacije o stupnju povezanosti i razini koordinacije i dalje su samo špekulacije. No, ne zaboravimo da je i dalje aktualno “brojanje” potpisa za referendum na kojem bi se zapravo srpskoj nacionalnoj manjini onemogućilo pravo političkog glasa. A indikativna je i činjenica da se taj vikend u Vukovaru održavaju sportske igre vojnih invalida.
Ne možemo, dakle, sasvim jasno procijeniti potencijalnu žestinu ovog udara, ali očito je daleko od bezazlenog. Sam nastanak priče, istupi pojedinih političara, nekoliko koincidencija i činjenica da je Plenković angažirao nekoliko tvrdolinijaša u vlastitim redovima poput ministra branitelja Tome Medveda za “pregovore” s Penavom, govore da je situacija ozbiljna. Možda i najveću misteriju za sada predstavlja šutnja Milijana Brkića kojeg prati glas navodnog logističkog masterminda i Plenkovićeva interesnog suradnika koji ekstremnu desnicu u stranci drži pod kontrolom.
Indikativna šutnja
Ne želimo sugerirati da je Brkić napustio Plenkovića ili nešto slično, ali šutnja je pomalo indikativna. Možda naprosto čeka kako bi njegova intervencija poprimila na značaju i dodatno mu ojačala auru ključnog pozadinskog čovjeka. Da Brkić u ovom trenutku ne ugrožava Plenkovića, u neku ruku sugerira i oštrina retorike ministra Lovre Kuščevića i predsjednika Sabora Gorana Jandrokovića prema Zlatku Hasanbegoviću i Bruni Esih koja je prije kod HDZ-ovih istaknutijih figura ipak bila prigušena. Vjerojatno zbog pretpostavke kako bi im se time bildao odmetnički status i davalo na popularnosti. Također, HDZ-ov unutarnji “ministar branitelja” i čelnik HVIDRA-e Josip Đakić je odbacio insinuacije o učestvovanju vojnih invalida na prosvjedu. Sve to upućuje na određenu konsolidiranost unutar HDZ-a jer bi eventualni Brkićevi manevri sigurno izazvali nervozu.
Premda je Istanbulska konvencija pokazala kako je granica između HDZ-a i oponenata s desnice krajnje porozna, ovoga bi puta posrijedi mogli biti nešto zbijeniji redovi. Jer ako i iz ovog udara Plenković izađe kao pobjednik, ekstremna će desnica prilično izgubiti na snazi i uvjerljivosti, barem kratkoročno. Iako je sasvim jasno zašto je u Bujančevoj kuhinji Vukovar izabran kao mjesto izazivanja Plenkovića, to bi im se lako moglo obiti o glavu kao vrlo riskantan potez. Simbolički značaj Vukovara je ogroman i sasvim je realno za očekivati da će ih optužbe za političko iskorištavanja vukovarske tragedije prilično diskreditirati. Ovdje ipak ne može tako lako proći karamarkovska taktika dviju kolona jer je tad SDP naprosto figurirao kao neautentičan komemorator.
Pored onog Brkićevog, još jedan istup se čeka. A to je onaj predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Njena otvorena podrška prosvjedu poprilično bi promijenila odnos snaga. Međutim, teško da bi do toga moglo doći ako cilja na još jedan mandat. Premda se za sada na horizontu ne pojavljuje nijedan ozbiljan izazivač u borbi za predsjedničko radno mjesto, osvajanje još jednog mandata bez izravne podrške HDZ-a bilo bi priličan izazov. U komentatorskim su se krugovima pojavila nagađanja po kojima bi predsjednica vlastitu karijeru mogla preusmjeriti ka preuzimanju HDZ-a, ali to bi joj bio strašan politički rizik. Iako često u sukobu s Vladom, i ona i Brkić znaju da bez obzira na stalne napade na Plenkovića zdesna, on i dalje osigurava stranci stabilnost.
Neuspješni suverenisti?
Pored onih čisto interesnih motiva u rušenju Plenkovića, na ekstremnoj se desnici javljaju i novi ideološki oblici koji te pokušaje rušenja prate. Na gotovo tjednoj razini se u medijima pojavljuju špekulacije o tome tko bi mogao biti “hrvatski Orban”, kao i hvalospjevi koje mađarskom premijeru upućuju ovdašnje perjanice desnice. Također, sve se više barata i pojmom suverenizma koji bi trebao definirati novu politiku hrvatske desnice. Međutim, kako smo u više navrata ovdje pisali, za razliku od Orbana i nekih drugih europskih im uzora, nedostaju im neki sastavni ideološki elementi za formuliranje takve pozicije.
Naime, njihova kritika Plenkovića kao briselskog đaka ne zasniva se na povinovanju ekonomskom diktatu ili nekim konkretnim zahtjevima iz Europske komisije, već na pretpostavci da Plenković s obzirom na briselsku pozadinu ne mrzi Srbe. Najveći domet u teoriji i praksi suverenizma hrvatskoj desnici je bila borba protiv Istanbulske konvencije kao navodne podvale u kombinaciji briselskih odaja i “lijevih udruga”. Dakako, suverenizam je vrlo mutna kategorija koja ne znači puno i uglavnom su se njeni nositelji etablirali u mržnji prema izbjeglicama i “zaštiti” granica, ali barem na retoričkoj razini iziskuje i neko adresiranje socijalnih problema.
A vrhunac desnog adresiranja socijalnih problema zbio se u slučaju Uljanik. Naravno da nitko od njih nije reagirao na sam problem jer bi u tom slučaju morali posegnuti za državnom intervencijom u ekonomiji, a to je naravno – komunizam. To im je još jedna prepreka u razvijanju suverenističke politike. Reagirali su jedino tako što su se naslađivali nad Ivanom Jakovčićem: iz istog razloga zbog kojeg je sudjelovao u uništavanju Uljanika navodno je i zabranio Thompsonov koncert u Areni. Dakle, koliko god se rebrendirali i proglašavali suverenistima i dalje nemaju ništa za ponuditi osim antisrpstva.