Početkom prošle godine bugarski su građani masovnim prosvjedima natjerali tadašnjeg premijera Bojka Borisova na ostavku. No već na predstojećim izvanrednim izborima, on bi se, prema svemu sudeći, mogao vratiti na vlast. Stefan Krastev objašnjava kako se njegov model kombinacije tehnokratskih, “europskih” rješenja i autoritarnog klijentelizma, u nedostatku socijalne alternative, uspješno predstavlja kao jamac toliko željene stabilnosti.
Novi izbori u Bugarskoj, zakazani za početak listopada, drugi su prijevremeni parlamentarni izbori u posljednjih godinu dana. Oni su pokazatelj nove faze intenzivne političke krize koja se razvija od 2012. godine, kada je, kao što je poznato, rast cijene električne energije za kućanstva potaknuo nasilne socijalne nemire, koji su prerasli u gnjev protiv cijelog političkog sustava. Početkom 2013. godine, prosvjedi su doveli do ostavke desne vlade GERB-a (Građani za europski razvoj Bugarske) pod vodstvom Bojka Borisova. Da bismo bolje razumjeli političko društvene okolnosti koje su dovele do predstojećih izbora, moramo se vratiti u prošlost.
Bojko Borisov dominira bugarskom političkom scenom od 2006. godine. Desni populistički režim na čijem je bio čelu počivao je na njegovoj velikoj osobnoj karizmi1 i ciljevima poput postizanja financijske stabilnosti u kriznoj nestabilnosti nakon 2008., te ostvarenju blagostanja putem povlačenja sredstava iz europskih fondova. Stabilnost kao krajnji cilj pokušao je ostvariti kontinuirano provodeći žestoke rezove i preventivne mjere štednje. Radnička prava su erodirala, rast plaća i mirovina je zaustavljen, a nužna sredstva za zdravstvo, obrazovanje i socijalnu pomoć kontinuirano su smanjivana i tumačena kao nedostižan luksuz, sustavno odgođen za neidentificiranu budućnost. Borisov je mnogo puta ustvrdio da slijedi stil svoje političke mentorice, njemačke kancelarke Angele Merkel.
Politika mjera štednje ograničila je javnu potrošnju, pa se za razvojne projekte vlast počela oslanjati gotovo isključivo na europske fondove čime su oni postali jednim od važnijih faktora bugarske ekonomske “stabilnosti”.
Kontrolirani pristup europskim fondovima
Bugarska je ekonomija 2012. godine bilježila rast od 1,7% pri čemu je čak 1,5% rasta izravno temeljeno na sredstvima europskih fondova. Općine, mediji, poljoprivredni koncerni, itd. natjecali su se za Borisovljevu naklonost i stjecali pravo pristupa europskom novcu u zamjenu za lojalnost i poslušnost. Kontrola nad distribucijom europskih resursa postala je sredstvo kontrole nad određenim dijelom velikih društvenih sektora. Borisovljeva politička originalnost sastojala se upravo u shvaćanju kako europsko i autoritarno ne moraju nužno biti dvije proturječne stvari. Pod okriljem svoje stranke okupio je gomilu stručnjaka obrazovanih na Zapadu koji su mu omogućili pristup europskim fondovima ali i nemilosrdne i moćne političke igrače zadužene za izvršavanje svakodnevnih politika baziranih na odnosima zavisnosti šef-klijent. To je funkcioniralo do masovnih prosvjeda u veljači 2013. Tada je Borisov uspio vrlo oprezno sići s vlasti, iskoristivši ostavku za oživljavanje imidža i brisanje svih poveznica s premijerskom vlašću.
Na prvim prijevremenim izborima u svibnju 2013., Borisovljeva stranka ponovo je dobila najveći, no nedovoljan, broj glasova te nisu uspjeli sastaviti vladu. Novu koalicijsku vladu oblikovali su njegovi glavni oponenti, Bugarska socijalistička partija (BSP) i manji Pokret za prava i slobode (DPS) koji tradicionalno predstavlja tursku manjinu. DPS se uvijek predstavljao kao stranka liberalnog dijela političkog spektra, a BSP je, iako nominalno lijeva stranka i nasljednica Bugarske komunističke partije, niz godina branio interese moćnih poslovnih magnata i promovirao neoliberalnu tržišnu politiku. BSP je predlagatelj uvođenja proporcionalne porezne stope u Bugarsku. Njezin “kum” i bivši desni financijski ekspert Plamen Orešarski, izabran je za predsjednika nove koalicijske vlade.
Vlada Plamena Orešarskog spektakularnom je brzinom naišla na masovno neodobravanje javnosti. U prvih mjesec dana rada Orešarski je na čelo Državne agencije za nacionalnu sigurnost postavio najkontroverznijeg poslovnog magnata, medijskog mogula i zastupnika DPS-a Deljana Peevskog. Taj je potez uzrokovao je na ljeto 2013. novi val masovnih prosvjeda i uličnih demonstracija koje su bez prekida trajale duže od godinu dana. Prosvjedi su u srpnju 2014. u konačnici rezultirali ostavkom vlade. Međutim, osim prosvjeda, možda i važniji faktor u ostavci vlade bio je aktualni sukob između dvije stranke u koaliciji koji se dodatno pogoršao nakon europskih izbora održanih u svibnju 2014. godine.
Neizbježni klijentelizam
Vlada sastavljena od koalicije BSP-a i DPS-a tvrdila je kako je njezin glavni cilj ispravljanje nepravdi koje su bugarskoj politici ostale u naslijeđe nakon kraja dominacije Bojka Borisova. Koalicijska vlada te je nepravde prepoznala u koruptivnom modelu upravljanja kojeg je obećala dokinuti te se obvezala povećati degradirana socijalna prava za “obične ljude”. Umjesto toga, dvije koalicijske stranke oslanjale su se na isti klijentelistički režim političkog djelovanja kao i Borisov. Snimka s kampanje za europske izbore u svibnju 2014. koja je procurila u javnost pokazuje kako BSP organizira kontrolirano glasanje u velikim rudarskim tvrtkama u vlasništvu biznismena bliskog partiji, a vođa DPS-a Ahmed Dogan već je godinama simbol klijentelizma, poznat po izjavi s jednog susreta sa stranačkim pristašama na kojem je kazao kako se ništa u Bugarskoj ne događa bez njegova pristanka.
S obzirom na skore prijevremene izbore, vlast BSP-a i DPS-a sve se više čini kao kratak i gotovo nevažan interval. Uplašeni mjesecima nestabilnosti i sve gorom ekonomskom i financijskom krizom, Bugari su izgleda ponovno fascinirani Borisovljevom starom porukom o prioritetu ekonomske stabilnosti. Očekuje se da će Borisovljev GERB osvojiti većinu i trijumfalno se vratiti na vlast. U mjesecima nakon europskih izbora Borisov je bio vrlo oprezan, te je pazio da signali koje šalje ne odskaču od njegovog uobičajenog stila političkog medijatora. Suzdržavao se pritom od teških ideoloških poteza i pažljivo balansirao između proturječnih interesa. Naglašavao je bliske veze s američkom vladom i tajnim službama, istodobno tvrdeći kako je, unutar sadašnjih složenih geopolitičkih prilika, on jedina osoba koja može osigurati početak rada plinovoda Južni tok.
Mjesec dana prije još jednih prijevremenih izbora u Bugarskoj na vidiku se ne nazire kakva svježa politička alternativa i sve se, čini se, vraća onamo gdje je kriza prije dvije godine i započela. Protekla godina na vlasti ostavila je BSP u ozbiljnoj ideološkoj i organizacijskoj krizi. Sve češće, ključne političke figure unutar stranke govore o nužnosti skretanja ulijevo, no ovisnost o velikom biznisu i oligarsima čini takav zaokret tek retoričkim sredstvom.
Pokret za prava i slobode je u mnogo boljoj formi. Posljednjih je godina sustavno radio na približavanju ne samo tradicionalnom biračkom tijelu, manjini bugarskih Turaka, nego i drugim socijalno obespravljenim skupinama. Uspješno se rebrendirao kao stranka manjina, obraćajući se i romskim glasačima i siromašnim Bugarima. Pokret će vjerojatno ostati treća najveća politička snaga. Kako bi mogla normalno funkcionirati, buduća GERB-ova vlada trebat će njegovu prešutnu potporu, ili barem primirje.
Izbjegavanje socijalnih pitanja
Očekuje se također, da će nova politička snaga, stranka “Bugarska bez cenzure”, koju vodi bivši televizijski voditelj Nikolaj Barekov, ući u parlament. Ta je stranka preuzela ulogu antisistemskog političkog pokreta, progovarajući protiv korumpirane elite i njihovih veza s mutnim biznisom. Međutim, sve se češće pojavljuju informacije koje upućuju na to da ovu stranku sponzoriraju medijski mogul Deljan Peevski i njegov nekadašnji partner Cvetan Vasilev, vlasnik jedne od najvećih banaka u zemlji, Corporate Trade Bank-a. Otkad je ta informacija izašla u javnost, Bugarska bez cenzure gubi podršku javnosti.
Manji, desno orijentirani Reformistički blok, koji ujedinjuje ostatke takozvane stare antikomunističke desnice iz 1990-ih godina, i neke nove političke subjekte, nastale iz uličnih prosvjeda 2013.-2014., druga je politička snaga koja će prvi put ući u parlament. Reformistički blok je dubinski podijeljen u svom stavu prema očekivanom pobjedniku izbora i odašilje proturječne poruke. Istovremeno se nastoji pozicionirati i kao najradikalnija kritička snaga protiv aktualnog sistema zazivajući Veliku nacionalnu skupštinu, promjene u ustavu, vodeći antikorupcijsku kampanju čistih ruku s ciljem pročišćavanja svih državnih ustanova od veza s mafijom. Istovremeno Reformistički blok ne želi propustiti ni priliku da sudjeluje u budućoj Borisovljevoj vladi te je za očekivati da će nakon izbora ući u koaliciju s njim kao manji partner.
Hoće li dvije godine prosvjeda, kriza i povremenih zazivanja radikalnih promjena ostaviti trajan utisak nakon ovih izbora? Mogli bismo sa sigurnošću reći da ne, barem dok ne dođe do promjene u dijagnozi toga što je pogrešno u današnjem bugarskom društvu. Mnogi od onih koji su bili aktivni u masovnim prosvjedima 2013. smatraju da je korijen problema država, koju je preuzela i privatizirala mafija. Spremni su prigrliti Borisovljev drugi dolazak na vlast i pristati na njegovo obećanje stabilnosti. Obrazloženja te potpore glase kako, iako je i Borisov mafioso, on bar zna kako se to radi. Ipak Borisovljeve pristaše ne uspijevaju shvatiti da stabilnost koju on nudi dolazi pod cijenu držanja velikih dijelova bugarskog društva u stanju ušutkane bijede.
Temeljite sistemske promjene koje su bile deklarirani cilj prosvjeda iz 2013., bit će moguće samo kad se pojavi takva politička snaga koja je voljna i kadra obratiti se širokim masama koje su sada politički patronizirane i prema kojima se sve stranke ophode kao prema jednokratnom glasačkom materijalu. Kada se široke mase počne percipirati kao potencijalne suradnike i kao političke subjekte. Kada im se takva nova politička snaga počne izravno obraćati i kad se pojavi politička snaga s vizijom socijalne promjene koja nadilazi trenutnu politiku štednje. No, prijevremeni izbori su sve bliže i čini se da postoji samo jedan konsenzus među glavnim političkim snagama: to da će socijalna pitanja ostati izvan dnevnog reda.
S engleskog prevela Mirna Šimat
- on je bivši tjelohranitelj bugarskog zadnjeg socijalističkog vođe Todora Živkova i zadnjeg kralja, Simeona II, a prije nego što se upustio u političke vode, bio je poznat i kao beskompromisan policijski načelnik [↩]