Kada su 2015. godine nepoznati izvori objavili tzv. Panamske dokumente (Panama papers), oni su nekoliko mjeseci bili velika senzacija. Pedantno novinarsko iščitavanje nevjerojatnih 11 i pol milijuna dokumenata otkrilo je da praktički nema nikoga među moćnima i slavnima tko nije sustavno zakidao vlastitu državu na porezima koristeći usluge odvjetničkih ureda u Panami. Naime, ta je zemlja jedna od popularnijih “poreznih oaza” u kojima se fiktivno prijavljuju poslovne aktivnosti kako bi se izbjeglo plaćanje poreza u državi gdje se poslovanje zapravo odvija. Iako je praksa dobro dokumentirana već desetljećima, njezini razmjeri ipak su šokirali sve, čemu je dodatno doprinijela objava novih tzv. Rajskih dokumenata (Paradise papers) dvije godine kasnije, koji su po opsegu bili još veći.
Među šokiranima tako su se našle i europske institucije, koje su se osjetile pozvanima da reagiraju i zaustave ovu praksu. Taj je interes za borbu protiv izbjegavanja poreza već tada izazivao skepsu, osobito stoga što su i sami eurobirokrati u velikoj mjeri bili uključeni u tu praksu. No skepticima unatoč, Europska je unija doista početkom godine napravila svoju “crnu listu” poreznih oaza, koja uključuje uglavnom karipska i pacifička otočja, poput Antigve i Barbude, Guama ili Maršalovih Otoka. Ta bi područja, odnosno tvrtke registrirane u njima, trebale biti podvrgnute posebnim provjerama zbog toga što ne poštuju europske standarde transparentnosti, objavljeno je prilikom posljednjeg proširenja liste. No manje je pažnje privukao podatak da je većina zemalja u međuvremenu skinuta s liste, uključujući i zloglasnu Panamu.
To, međutim, nije najveći problem. Naime, prema podacima koje je ovih dana objavila Mreža za poreznu pravdu (TJN), u zemljama i područjima koja se nalaze na “crnoj listi” obavlja se jedva 1% ukupnog izbjegavanja poreza. Još šokantnije, čak se trećina svih prikrivanja poreznih obaveza u zemljama Unije obavlja u – drugim članicama EU. Tome treba dodati i 5% svih prikrivenih sredstava koja se čuvaju u Sjedinjenim Državama. Preko te zemlje se prikrije više europskih poreza nego u svim zemljama na “crnoj listi” zajedno. Nizozemska je odgovorna za dvostruko više pritajenih poreza njemačkih tvrtki nego Panama, pokazuje izvještaj TJN-a, a među najveće “oaze” spadaju i Luksemburg, Njemačka i Francuska.
Ovo istraživanje pokazuje dvije stvari: za početak, prikrivanje poreza nije eksces, nego sustav, a odgovornost za tu praksu ne može se prebaciti na nekoliko karipskih otočića. Europski porezni problem svoje korijene ima u srcu Europe.