Prema neslužbenim procjenama, romsko stanovništvo u Hrvatskoj predstavlja jednu od većih narodnosnih zajednica. No ta je populacija istodobno sustavno izgurana van polja vidljivosti, osim u trenucima kada postaje medijski istaknuta – kao prijetnja.
U moru stereotipa o Romima koji se stoljećima uzgajaju među evropskim narodima jedan od raširenijih je onaj koji kaže da je “njihov životni stil ekstremno različit od našeg” i da je “očigledno da se stalno konfrontiraju s pripadnicima domicilne populacije”. Riječi su to kojima je 2013. godine tadašnji francuski ministar unutarnjih poslova Manuel Valls, inače član vlade iz redova socijalista, u rasističkom ključu opravdavao politiku nasilnog izbacivanja romskih obitelji iz kuća i stanova u evropskoj kolijevci ljudskih prava. A tvrdnja da se radi o neadaptabilnoj narodnoj skupini koja je posve nekompatibilna većinskoj potpuno je promašena: ako se primjerice zadržimo samo na našim područjima, vidjet ćemo da su Romi u Hrvatskoj uglavnom katolici, u Srbiji pravoslavci, u Bosni i Hercegovini muslimani.
Iako posebnog jezika, oni vrlo često i u velikom obimu svoj izvorni izričaj prilagođuju jeziku većinskog naroda u državi u kojoj žive ili su pak bilingvalni i bez većih problema prelaze na većinski jezik, kao što je to recimo slučaj u Češkoj ili Mađarskoj. Posebno je pogrešan općeprihvaćeni narativ o Romima kao vječnim nomadima, čergarima i nepopravljivim lutalicama. Podaci i statistike pokazuju da je velika većina Roma iz Istočne Evrope sjedilačkog karaktera i da se odavno ne sele. Njihove migracije unazad tridesetak godina zapravo su posljedica otvaranja granica zapadnoevropskih država i oni se u svojim seobama samo pridružuju općem trendu seljenja neromskog istočnoevropskog stanovništva na Zapad, u potrazi za boljim životom. Ni tu dakle ne odudaraju od većine.
Već spomenute francuske vlasti, ali i vlasti ostalih zapadnoevropskih zemalja, i inače su poznate po svom katastrofalnom odnosu prema Romima. Tako je bivši predsjednik Nicolas Sarkozy u ljeto 2010. prionuo na posao prisilne deportacije Roma u Rumunjsku i Bugarsku i to, što je posebno perverzno, avionima nacionalne kompanije – tim “etničkim čarter-linijama” na brzinu se riješio njih preko deset tisuća. Sličnu je akciju u to vrijeme provodila i njemačka vlada s kosovskim Romima, kao i vlade skandinavskih zemalja i zemalja Beneluksa. Na sve to briselska administracija nije ni trepnula ili je u najboljem slučaju reagirala mlako. Mogli bismo reći da je Evropska unija na neki način na Romima uvježbala dio mjera koje će kasnije primijeniti prema migrantima s Bliskog istoka, a retorika kojom su se tada opravdavala ograničenja slobode kretanja itekako podsjeća na onu današnju antimigrantsku.
Etniciranje kriminala
Stoga ne čudi da šira javnost o romskoj populaciji, u okolnostima kad i oficijelne politike zakazuju, uporno i iznova perpetuira simplificirane i shematizirane stavove. Socijalno i medijski Romi su ionako manje-više jedva opazivi, odnosno vijesti se o njima pojave uglavnom onda kad ih se povezuje s kakvom kriminalnom radnjom. Tako su u posljednjih dvadesetak dana u Hrvatskoj Romi postali televizijski headline tek nakon oružanog obračuna pripadnika dviju obitelji u zagrebačkom naselju Vukomerec, a okolni je svijet posebno zabrinulo to što su se utoke i kalaši potezali u blizini škole. Onda se koju noć poslije vatreno oružje čulo i na križanju Držićeve i Vukovarske ulice: premda je policija brzo utvrdila da se radi o sukobu dviju osoba koji nema veze s pucnjavom u Vukomercu, mediji su ga požurili pripisati romskoj zajednici.
Tim je povodom reagirao i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koji je ovaj put korektno zamolio građanstvo da se zbog toga što su u incidentu sudjelovali pripadnici romske nacionalnosti ne prozivaju i ne stigmatiziraju Romi u cjelini te da se prema njima ne odnose kao prema građanima drugog reda, ispravno dodajući da kriminalitet nije romska specifičnost. Inače, Bandića je nekolicina bijesnih građana nekoliko dana ranije u Vukomercu gađala jajima uz povike “Evo ti tvojih birača” i “Vodi si ih doma”, uz optužbe da su u tom naselju pucali “njegovi kumovi”. Na takvu su se retoriku nadovezali opskurni desničarski mediji koji su Bandića nazvali “kraljem zagrebačkih Roma” i zavapili da su “država i društvo predugo zabijali glavu u pijesak pred romskim kriminalom i to nam se sada svima obija o glavu”. Romi u Zagrebu zapravo su razapeti između javne kriminalizacije i gradonačelnikove instrumentalizacije – istina je naime da Bandić iskorištava njihov loš socioekonomski položaj kako bi pokušao kupiti njihovu lojalnost, kao što je to bio slučaj s “besplatnim udžbenicima” za Rome za školsku godinu 2016/17., a ustvari se radilo o posrednoj kupovini glasova.
Osim zagrebačkog prstena i istočnih dijelova Zagreba, gdje su Romi smješteni ili na teritorijalno segregiran način ili tek djelomično raspršeni, Međimurje je druga neuralgična točka u Hrvatskoj kad su u pitanju odnosi Roma i većinskog stanovništva. Tamo se javnost opetovano žali da mladi i nezaposleni Romi harače po dvorištima, kradu po dućanima i sve u svemu život u tih nekoliko sela gdje čine većinu čine nemogućim. Međutim, i sami načelnici tamošnjih općina priznaju da je riječ tek o nekolicini mladića između 15 i 20 godina pa je jasno da se radi o maloljetničkoj delinkvenciji koju je, kad su Romi u pitanju, najlakše etnicirati. Osim sitnog kriminala i kokošarenja, vlasti u Međimurju imaju dosta problema i da mlade Rome privole na školovanje. Da se tamošnje lokalne vlasti s time ne snalaze baš najbolje pokazuju i neke epizode otprije dvadesetak godina.
Od segregacije do mitologizacije
Tadašnji dožupan Dragutin Lesar u tu je svrhu osnovao posebna odjeljenja u kojima je htio male Rome naučiti hrvatski kako bi lakše pratili nastavu. Lesar se u toj akciji toliko zapetljao da su ga međunarodne i domaće ljudskopravaške organizacije tada optužile da provodi kurikularnu segregaciju. Onda su u to isto vrijeme neki ravnatelji škola pomislili da bi male đake romske nacionalnosti trebalo privesti osnovnim higijenskim navikama tako da im osiguraju posebne slavine i lavaboe te da ih onako musave umjesto na prednje pripuštaju na stražnje školske ulaze, gdje bi se oni, odvojeni od svojih većinskih vršnjaka, najprije u miru oprali. Ni akcija nesretnog Lesara kao ni ova ravnateljska vezana uz školsku higijenu nije urodila nekim posebnim plodom, samo je Međimurce dovela na loš glas.
U međuvremenu se integracijom Roma pozabavila država priključivši se šireevropskom programu Dekada Roma (2005. – 2015.). Međutim, pokušaje integracije država je prečesto kombinirala s onim u čemu se zapravo svaka dobro snalazi – s represivno-disciplinarnim pristupom prema tom stanovništvu. Za ovo potonje, dakle discipliniranje, simptomatične su recimo bile izjave političara koje bi obično izazivale paniku među većinskim stanovništvom i opravdavale policijsku represiju, ali bi rijetko kad riješile stvar. Romi se u takvom pristupu unaprijed tretiraju kao socijalno devijantni dio stanovništva i nisu ništa drugo doli puki predmet prevencije zločina. U tom je pravcu išla i izjava bivšeg SDP-ovog ministra policije Ranka Ostojića koji je prije nekoliko godina pohodio Međimurje i najprije šerifski zaključio da bi Međimurska županija bila među najsigurnijima “samo da nema imovinskih delikata koje većinski čine Romi”.
Ipak, nastavio je da problemi nastaju onda kad djeca navrše 15 godina, izgube socijalna prava i “tada izlaze na cestu”. “Moram spomenuti da smo mi sada u situaciji da se te ljude u principu stimulira da se ne zaposle jer su im socijalna davanja veća od onog što mogu zaraditi radom”, na kraju je prisebno dodao. Za razliku od njega, čistu paniku među pučanstvom posijao je zastupnik Živog zida Branimir Bunjac koji je proljetos ustvrdio da “roditelji Roma Bajaša u Međimurju masovno prodaju djevojčice za udaju i to čim navrše 15 godina, pa i ranije, iako rijetko dođe do ozakonjenja te veze”. Uvaženi zastupnik pritom ne želi uvidjeti da na rane brakove i rano roditeljstvo utječe njihov nezavidan socijalni položaj i položaj u svijetu rada. Romi iz međimurskog sela Piškorovca promptno su mu odgovorili da tu nije riječ ni o kakvoj prodaji djevojke nego o uobičajenim troškovima pira i da su danas sve rjeđi slučajevi da je mladenka mlađa od 18 godina.
Porazne brojke
Trenutačno je Međimurje u liku policijske iskusnjare i bivšeg ravnatelja policije Vladimira Fabera steklo svojevrsnog komesara za romska pitanja, koji je po nalogu ministra Davora Božinovića dobio vremenski ograničen mandat da još jednom istraži i konačno procijeni koje bi to bile nove državne mjere koje bi se trebale provesti da bi se “sumnjivo” stanovništvo privelo svrsi. Iako je Faber, sudeći prema istupima u javnosti, očito svjestan da se policija bavi samo posljedicama pa je istaknuo da je za rješavanje uzroka problema potreban veći angažman i zajednički rad nekoliko ministarstva, Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina i same lokalne zajednice, najnovije vijesti govore da se ponovno najprije posegnulo za represivnim mjerama, tj. uvođenjem većeg broja kontakt-policajaca.
A da je itekako potrebno zajedničko djelovanje različitih institucija kako bi se smanjila marginalizacija romskog stanovništva, što je predviđeno Nacionalnom strategijom za uključivanje Roma za razdoblje od 2013. do 2020., pokazuje i istraživanje “Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: istraživanje baznih podataka” Centra za mirovne studije, nastalo na poticaj Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Iz tog se istraživanja primjerice vidi da je osnovnoškolskom naobrazbom obuhvaćeno devedesetak posto romskih đaka, koji u prosjeku polučuju vrlo dobar uspjeh, ali pohađanje škole naglo opada nakon 15. godine života – svega tridesetak posto mladih Roma pohađa srednju školu. Nivo siromaštva i dalje je u romskoj populaciji astronomski visok, baš kao i stopa nezaposlenosti: čak 81,2 posto romske djece živi u riziku od siromaštva, samo 7,3 posto Roma radi plaćeni posao puno radno vrijeme, dok je čak tri četvrtine Romkinja ili nezaposleno ili su domaćice. Poboljšanja se primjećuju na području stanovanja jer su provedene mjere legaliziranja objekata, kao i na području komunalne infrastrukture. Inače, većina romsku inkluziju shvaća na posve nakaradan način, odnosno od njih se traži potpuna asimilacija, a ne integracija. Ovo drugo bi značilo da se specifičnosti njihovog načina života uzmu u obzir i da se na korektan način inkorporiraju u većinski model.
Koje bi to specifičnosti romskog načina života bile možda je u posljednje vrijeme ponajbolje opisala američka istraživačica Isabel Fonseca u svojoj knjizi “Sahranite me uspravno”, prevedenoj i u nas prije 13 godina. Spomenut ćemo tek neke momente specifične kulture koje autorica donosi u ovoj knjizi. Recimo, prosjačenje, ta većinskom stanovništvu toliko odiozna praksa, Romima zapravo predstavlja drevno zanimanje. Dati kome milostinju je vrlina, a neki se prosjaci poštuju poput indijskih svetih ljudi sadhua. Umjesto pojma prosjačenja oni koriste frazu phirav pa-o gav – ići po selu. Također, “cigansko laganje” oblik je obrane zajednice. Laže se uglavnom gadžama (neromima), odnosno obično im se kaže ono što se misli da bi oni htjeli ili voljeli čuti, s ciljem da se na taj način zaštite porodica ili selo; dio je to dakle strategije preživljavanja.
Uništeno sjećanje
Jedinstven je i romski odnos prema jednoj od najvećih tragedija koja ih je zadesila, prema genocidu u vrijeme Drugog svjetskog rata. U svojoj istraživačkoj studiji “Genocid nad Romima. Jasenovac 1942.” Narcisa Lengel-Krizman iznosi podatke da su Romi na području današnje Hrvatske praktički bili kompletno istrijebljeni. U tom smislu zanimljiva je bila svojedobna izjava Kasuma Cane, jednog od prijašnjih lidera ovdašnjih Roma, da oni, iako redovito pohode komemoraciju u Jasenovcu, tamo zapravo nemaju nikoga svoga jer su se pripadnici ovdašnje zajednice Roma doselili tek nakon Drugog svjetskog rata i nisu rodbinski ni na bilo koji drugi način vezani s Romima iz razdoblja prije porraimosa ili proždiranja, kako Romi nazivaju holokaust.
Tako je šareni svijet Luluđa, Šećerki, Riba, Koreja, Suluđa, Bandara, Paca (izvorna romska ženska imena, danas uglavnom nepostojeća; našli smo ih u poimeničnom popisu stradalih u spomenutoj knjizi Narcise Lengel-Krizman) zauvijek nestao 1942. godine, kad je na obalama Save NDH okončala romsko pitanje. Jedan od razloga zašto romski odnos prema toj tragediji nije tako fatumski kao u nekih drugih naroda je i taj što su, kako kaže francuska povjesničarka Henriette Asseo u svom tekstu “La spécificité de l’extermination des Tziganes”, “Cigani u potpunosti smješteni na stranu usmene kulture te skromnim fondom riječi moraju izraziti ono neizrecivo za rastresene uši. Oni nemaju organskih intelektualaca koji bi znali izraziti kolektivni očaj istrijebljenih familija, ni stručnjaka koji su sposobni analizirati specifičan karakter nacističkog zakonodavstva, kako bi opisali proces deportacije i kako bi kvantificirali učinke istrebljenja”. Uistinu, Fonseca u Rumunjskoj nalazi staru Romkinju koja je preživjela nacističku deportaciju i od nje autorica uspijeva dobiti neka sjećanja vezana uz to razdoblje. Međutim, ta se sjećanja stalno miješaju sa sadašnjošću i konkretnom tragedijom koja je staru Romkinju pogodila tih dana. U tom smislu autorica zaključuje da “dok su Židovi specijalizirani za sjećanja, Romi su stručnjaci za zaboravljanje”.
U današnje doba svojevrsnog terora sjećanja, kad nas povijest sa svojim slonovskim dimenzijama nepodnošljivo pritišće sa svih strana, nacionalna pamćenja sliče na sudbinu Funesa, Borgesovog junaka iz priče “Funes, onaj koji pamti”. Funes se naime, baš kao i današnja društva, guši od fakata, sve vrijeme svijeta troši na zapamćivanje besmislenih specifičnosti koje onda beskonačno klasificira. U tom kontekstu memorijalizacije svake pa i najmanje imponderabilije romski relativno relaksirajući odnos prema prošlosti i nesentimentalan odnos prema povijesti, ma koliko ona bila traumatična, u osnovi je oslobađajući i ozdravljujući. Ali ujedno i posve neuklopiv u današnju zapadnjačku opsjednutost politikom pamćenja koja nerijetko riskira da se prometne u puki katalizator novih sukoba ili osveta.