Najnovija reforma mirovinskog sustava u Hrvatskoj ponovno nije uspjela pronaći zadovoljavajuća rješenja za ozbiljne demografske društvene probleme. U žongliranju socijalnih prioriteta, deblji kraj ponovno su izvukle žene.
Nikome nije teško kao ženama starijim od 50 godina u Hrvatskoj. I neće im uskoro biti lakše s obzirom na najavljenu mirovinsku “reformu”, a zapravo prelijevanje iz šupljeg u prazno.
Ministar rada i mirovinskoga sustava Marko Pavić poraznu činjenicu da je ova Vlada napokon zalegla (poklekla je preblaga riječ) pred pritiscima međunarodnih financijskih institucija i Europske komisije pokušao je predstaviti kao “rekordan rast” mirovina koji će zasigurno biti tek početak budućih trendova, Tripostotni rast o kojem govori Ministar, platit ćemo zapravo svi mi, a posebno oni rođeni između 1962. i 1980. godine. Famozno povećanje u prosjeku iznosi 63 kune, no oko 600.000 umirovljenika (odnosno više od 50 posto njih) vidjet će daleko manje povećanje od toga – neki od njih čak litru mlijeka ili kilu bijelog kruha više mjesečno. Neki će pak zbog rekordnog rasta prijeći dohodak od 1.516,32 (po članu obitelji) odnosno 1.939,39 HRK (u slučaju da ste samac) te izgubiti pravo na besplatno, samo po sebi problematično, dopunsko zdravstveno osiguranje.
Iza rekordnog rasta zapravo se krije produljenje radnog vijeka do 67. godine, još veće penaliziranje onog prijevremenog, tzv. “prilagodba beneficiranog radnog staža 21. stoljeću” (da citiramo HRT), uvođenje nacionalne mirovine, mogućnost rada za umirovljenike na pola radnog vremena itd. Nikome se zapravo ne piše dobro, no trenutno ćemo se zadržati na tome koliko je ženama loše i zašto im je naročito loše u starosti i godinama prije mogućnosti ostvarenja prijevremene ili starosne mirovine.
Životne činjenice
Do 1999. godine i uvođenja novog mirovinskog sustava žene su za isti staž kao muškarci ostvarivale 10 posto veću mirovinu. Mlada hrvatska država je k tome, do 2007. godine riješila i pitanje ravnopravnosti spolova. Naime, te je godine Ustavni sud RH izjednačio uvjete za ostvarivanje prava na starosnu i prijevremenu mirovinu. Za tu su se odluku, dakako, svirepo poslužili odgovarajućim člancima iz Ustava te Zakona o ravnopravnosti spolova. Zaključeno je (pri tome zanemarujući dulji životni vijek žena i još jednu životnu činjenicu) da nije u redu da muškarci i žene ne idu u istoj dobi u mirovinu ili da nemaju istu mirovinu s istim stažem, osnovicom i dobi jer bi to inače bila diskriminacija te je to zidanje kuće od krova prema temeljima okarakterizirano kao još jedan korak prema “rodnoj jednakosti”.
No deset godina kasnije smo veoma daleko od rodne jednakosti i ravnopravnosti. Osim očitog simptoma duboke nejednakosti među spolovima u Hrvatskoj (porasta nasilja nad ženama i porasta broja žena koje smrtno stradaju zbog nepovjerenja u nadležne institucije i manjka zaštite u vidu skloništa, savjetovališta, mjera zapošljavanja i privremenog rješavanja stambenog pitanja za žene i djecu koji su preživjeli obiteljsko nasilje, edukacije policijskih i sudskih službenika o nasilju), nejednakost se najbolje ogleda u položaju starijih žena u društvu.
Sveukupna stopa rizika od siromaštva u 2016. godine iznosila je 20.8 posto za žene i 18.9 posto za muškarce. No ako pogledamo žene i muškarce stare 65 godina i više, stopa rizika od siromaštva iznosi 23.8 posto za muškarce i 30.8 posto za žene u istoj dobi. Trenutno u Hrvatskoj živi 12.478 starijih osoba bez ikakvih prihoda, a ako uzmemo u obzir i one koji imaju pravo na minimalnu zajamčenu naknadu, možemo govoriti o 21.765 osoba bez samostalnih prihoda. Većinu starijih osoba, naravno, čine žene koje se ovim izmjenama mirovinskog sustava pokušava penalizirati za dulji životni vijek pri čemu se potpuno zanemaruje ono vjekovno “držanje tri ćoška kuće”.
Briga o bližnjima je posao
Kao prvo, niže plaće za žene zbog radnog vijeka veoma često provedenog na “ženskim” radnim mjestima (briga, zdravstvo, obrazovanje) i mogućnost sklapanja tajnih ugovora o radu u privatnom sektoru, zbog čega mnoge žene u privatnom sektoru nisu svjesne da imaju niže plaće od muškaraca s istim radnim mjestom, razinom obrazovanja i brojem godina provedenim na tom radnom mjestu. Trenutno prosječna ženska mirovina iznosi 78.7 posto prosječne muške mirovine što je posljedica nižih plaća žena u odnosu na muškarce tijekom radnog vijeka.
Kao drugo, činjenica da zbog tradicionalnih politika još uvijek u velikoj većini žene uzimaju rodiljni i roditeljski dopust bilo zato što se to smatra “prirodnim” i ženskom zadaćom, uglavnom zbog toga što žene imaju niže prihode te se mladim parovima naprosto više isplati da majka ode na dopust. Dugoročno gledano, to vodi do nižih mirovina i nižih dohodaka u odnosu na muškarce. U europskom istraživanju o kvaliteti života tako stoji da 27 posto ispitanica iz Hrvatske starih 35-50 i 50-65 godina tvrdi da se briga za starije i nemoćne osobe negativno odrazila na njihove karijere što je ujedno najveći udio žena u Europi koji se složio s tom tvrdnjom.
Nadalje, u državi u kojoj su svima puna usta demografske politike (također građene od krova prema temeljima) svakoj se ženi sa svakim novim djetetom povećava rizik od nezaposlenosti za 25 posto i rizik od ekonomske neaktivnosti za 45 posto1. Na to ne utječe samo diskriminacija od strane poslodavaca, nego i manjak institucija za predškolski odgoj i skrb o starijima i nemoćnima jer u slučaju nepostojanja takvih institucija i rezova u socijalnoj potrošnji, teret brige o drugima kojeg dakle, većinom nose žene, postaje još teži. Ukratko, briga i skrb o najbližima vodi do još drastičnijeg siromaštva žena u starijoj dobi. Također žene preuzimaju taj teret u vlastita četiri zida u slučaju da si ne mogu priuštiti privatnu skrb za starije i nemoćne ili privatni vrtić jer, kako znamo, u Hrvatskoj se ne grade nove institucije ovoga tipa, već se oba sektora sve više privatiziraju.
U braku je spas
Baš je skrb o ostalim članovima obitelj jedan od ključnih razloga za “izbor” prijevremenog odlaska u mirovinu, četvrtog razloga za siromaštvo u starijoj dobi. Jednom kada izgube posao u svojim pedesetim godinama, i muškarci i žene veoma teško pronalaze novo radno mjesto jer bi to iziskivalo prekvalifikaciju i sa sobom povuklo troškove reedukacije radne snage koja je već na izlasku s tržišta rada. S obzirom na poteškoće u pronalaženju novog radnog mjesta nakon otkaza ili zbog drugih “poticaja” i pritisaka da ranije odete u mirovinu (npr. ako vam je tvornica zatvorena uslijed malverzacija “poduzetnika” ili radite u javnom sektoru), žene su rado prihvaćale bilo kakvu mogućnost umirovljenja, a i danas prihvaćaju bilo kakve poslove i sudbine ne bi li uspjele nagrecati dovoljno staža za mirovinu. Mnoge žene te dobi odlaze u ostale zemlje Europske unije radeći fizički i psihički najzahtjevnije poslove, od čišćenja i spremanja u sezoni, do brige o starijim osobama u Austriji, Italiji ili Njemačkoj.
Nažalost, i njihove kćerke ne čeka mnogo ljepša budućnost. Produženje mogućnosti rada na određeno prema posljednjem Zakonu o radu, rad na pola radnog vremena, pokušaj uvođenja statusa roditeljice-odgajateljice, poticanje ostajanja izvan tržišta rada mogućim “demografskim mjerama” koje nikako da nas zgrome. I druge mjere koje bi trebale doprinijeti demografskoj slici, neizbježno će u starijoj dobi voditi do podjednako strašnog, ako ne i goreg, siromaštva žena koje su danas u naponu snage.
Jedino što ih može spasiti je brak. Institucija braka i imanje biološke ili posvojene djece je ženama dosad služila kao kakvo-takvo osiguranje od siromaštva u starijoj dobi. Budući da žene još uvijek ne sudjeluju u podjednakoj mjeri kao muškarci na tržištu rada jer na sebe preuzimaju teret brige o drugim članovima obitelji, brak i imanje djece predstavlja garanciju minimalne sigurnosti u starosti. Siromaštvo u samačkim kućanstvima je još prominentnije, a kao što znamo žene žive dulje i često se, zbog nemogućnosti ostvarivanje mirovine, oslanjaju na mirovine ostvarene nakon smrti partnera. Ključni problem je što žene teško mogu preživjeti u samostalnim kućanstvima jer imaju manje dohotke i posljedično mirovine zbog oslanjanja drugih članova obitelji na njihov nekompenzirani brižni i kućanski rad i važnosti održavanja obiteljskih i partnerskih veza kako bi mogle namaknuti dovoljno sredstava za preživljavanje. Žene koje same zarađuju i nemaju partnera i djecu u potpunosti ovise o svom minulom radu, što s obzirom na to da su ženske mirovine u Hrvatskoj 40 do 50 eura niže od onih muškaraca kao posljedica svega gore navedenoga, znači da im se rizik od siromaštva drastično povećava, a jedino što im može pomoći su mizerne socijalne naknade koje se u Hrvatskoj može ostvariti samo teškom mukom pod trenutnim, drakonskim uvjetima.
Suptilna perfidnost reformi
K tome, nešto je perfidno u tome da su žene na ovaj ili onaj način primorane svojim neplaćenim kućanskim i brižnim radom (prema ISSP-u 50.4 sata tjedno, a prema Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova 60 sati tjedno) plaćati svoju socijalnu sigurnost ili pak pasti na mač individualizacije mirovinskog sustava koji je sve manje i manje solidaran. Rodna jednakost u mirovini čije je puno ostvarenje Ustavni sud prije deset godina predvidio za 2030. godinu, počiva na pretpostavci da smo svi jednaki i ravnopravni, da imamo ista životna iskustva i da podliježemo istim društvenim očekivanjima, da živimo, pojednostavljeno, u rodno neutralnom društvo. Unatoč svim pozitivnim promjenama u zadnjih sedamdesetak godina, daleko smo od rodne ravnopravnosti, štoviše neprimijećeno iz godine u godinu gubimo sve više prava i prednosti (uvedenih kako bi se izjednačio položaj žena i muškaraca od kolijevke do groba) pa čak i u ime još uvijek neostvarene rodne jednakosti i ravnopravnosti.
Navodno neutralne izmjene mirovinskog sustava, kao i organizacija socijalnog sustava, zapravo počivaju na tradicionalnim obiteljskim i rodnim ulogama, tako da čak i neke mjere koje bi trebale izaći u susret ženama ustvari dugoročno gledano negativno utječu na živote žene. Balansiranje između s jedne strane, nužnosti oslanjanja na obiteljske strukture, i nesolidarnosti koja proistječe iz sve žešće individualizacije i privatizacije socijalnih usluga, s druge strane, ostavlja žene na vjetrometini u starosti. Namjere zakonodavca da usto povisi dob za umirovljenje i otvori mogućnost zapošljavanja umirovljenika na pola radnog vremena prvenstveno penalizira žene koje bi nakon desetljeća dvostruke opterećenosti (uslijed plaćenog rada na radnom mjestu i neplaćenog rada unutar obitelji) trebale i u starosti opravdavati svoju egzistenciju i dulji životni vijek plaćenim radom, neovisno o tome što i u mirovinama obavljaju mnogo neplaćenog rada – od baka-servisa, kuhanja i čišćenja za sebe i partnera do brige za još starije, bolesne i nemoćne članove obitelji bez predaha i mira makar u posljednjim predbacivanim im desetljećima života.
- Gelo, Jakov, Smolić, Šime i Strmota, Marin (2011) ‘Sociodemografske odrednice zaposlenosti žena u Hrvatskoj’, u Društvena istraživanja, br. 1 (111), str. 69−88. [↩]