Svega dan nakon bezobzirnog napada jedne sile na život vlastitog državljana na stranom teritoriju, Britanija i Sjedinjene Države nedvosmisleno su uprle prstom na vlasti te sile. Dan kasnije, osudama su se priključili Europska unija i NATO. Do kraja mjeseca, 30 zemalja izbacilo je diplomate okrivljene zemlje sa svog teritorija, a uskoro su i pooštrile sankcije koje su tom režimu već ranije nametnule kako bi ga kaznile zbog sudjelovanju u napadu na susjednu zemlju. Ne, ne radi se o Saudijskoj Arabiji za koju nema nikakve sumnje da je početkom ovog mjeseca namamila svog državljanina Jamala Khashoggija u svoj konzulat u Istanbulu gdje ga je ubila, a zatim i raskomadala njegovo tijelo kako bi sakrila dokaze, već o Rusiji koja je osumnjičena da je u ožujku u Salisburyju u Engleskoj pokušala otrovati svog državljanina i britanskog špijuna Sergeja Skripalja.
Naravno, nema nikakve sumnje da su vlasti Ruske Federacije spremne i sposobne pogubiti svoga državljanina bez suđenja na stranom teritoriju. I pritom nisu jedine. Britanija i SAD, na primjer, takve likvidacije bez suđenja čak i zakonski omogućuju. No ni više od šest mjeseci nije dokazano tko je i zašto napao Skripalja i njegovu kćer niti je nedvosmisleno utvrđeno je li to doista naredba Putina ili je posljedica rata u podzemlju, obavještajnim službama ili sve to zajedno. Ništa od toga nije spriječilo veliku većinu zemalja Zapada da nameću mjere koje već kažnjavaju ruske vlasti. Pohvalno, rekli bismo. I red je da se režimi koji u špijunskim akcijama ubijaju ljude diljem svijeta kažnjavaju i da se s njima izbjegavaju normalni diplomatski kontakti. No kako onda objasniti gromoglasan muk koji je nastao nakon hladnokrvnog i proračunatog ubojstva Khashoggija?
Dobri prijatelji
Jamal Khashoggi bio je novinar i dio saudijske aristokratske elite koji je bio u vrlo dobrim odnosima s američkom obavještajnom zajednicom, ali vrlo lošim s najmoćnijom osobom u svojoj zemlji – prijestolonasljednikom Muhamedom bin Salmanom. Zbog toga je proteklih godina živio u Americi gdje je blago kritično o princu-diktatoru svoje zemlje pisao za medije poput Washington Posta. Planovi za njegovo ubojstvo, kako je objavio WP, postoje već mjesecima i on je upravo zbog njih izbjegavao povratak u domovinu. No administrativne potrebe prisilile su ga da posjeti saudijski konzulat u Istanbulu gdje ga je spremna čekala petnaesteročlana ekipa za likvidaciju koja je, između ostalog, uključivala i forenzičke stručnjake. Saudijske vlasti su, po svemu sudeći, računale da će im njihovi saveznici progledati kroz prste, no ovo je ubojstvo bilo toliko bezobzirno da je moralo izazvati reakciju.
No kako su točno saudijski saveznici reagirali na ovo? Prvo su danima šutjeli, zatim su sami počeli došaptavati Saudijcima što bi mogli izmisliti. Prednjačio je američki predsjednik Donald Trump koji je sugerirao da su Khashoggija ubile “skitnice”, kakve se inače često motaju po stranim konzulatima. Puno su “odlučnije” bile europske sile koje su zahtijevale “temeljitu istragu” iako je ona praktički već završila i nedvosmisleno inkriminira vlast Saudijske Arabije. Nitko, dakako, nije povukao ni istjerao niti jednog diplomata. Nitko nije proglasio zabranu izvoza, ne voća i duge hrane (kakve postoje prema Rusiji), nego čak ni oružja koje se, između ostalog, koristi za nametanje opsade Jemena, koja je izazvala najtežu humanitarnu katastrofu ovog stoljeća. Ako je ruska pomoć paradržavama na istoku Ukrajine izazvala sankcije, što je sa troipolgodišnjim saudijskim ratom protiv Jemena?
Naravno, za razliku od Rusije, Saudijska Arabija nije konkurent, nego saveznik i najbolji svjetski kupac skupog zapadnog naoružanja i druge tehnologije. Činjenica da je riječ o do zuba naoružanoj teokratskoj monarhiji s predmodernim zakonodavstvom koje uopće ne zna za ljudska prava nikada nije ugrozilo odnose Zapada sa njom. Pa zašto bi onda sjeckanje jednog novinara na komadiće? Ništa od ovog ne bi smjelo služiti kao izgovor za ponašanje režima u Moskvi ili Pekingu ili bilo gdje drugdje. No ubojstvo Khashoggija barem bi trebalo začepiti gubice onima koji se još usude tvrditi da u globalnoj politici Zapada ljudska prava imaju ikakvu iskrenu vrijednost.