Novi zakon o eksploataciji plina u Rumunjskoj dovest će do društvene realizacije nužne logičke greške liberalizacije tržišta: povećat će se domaći izvoz plina na zapad te istovremeno povećati njegov uvoz iz Rusije. Razlike u cijenama nastale ovim procesom plaćat će se preko potrošačkih računa.
Rumunjski parlament izglasao je 24. listopada zakon kojim je uređen fiskalni okvir eksploatacije plina iz Crnog mora. Zakon ide na ruku plinskim kompanijama kojima će, nakon plaćanja naknada za korištenje i poreza na dobit, pripasti 56 posto ukupnog profita. U uobičajenoj praksi, državama pripada između 60 i 80 posto ukupnog profita, ali ne i Rumunjskoj. Aktualni omjeri dogovoreni su nakon dugotrajnih pregovora i žestokog lobiranja plinskih kompanija. Kao uvertira donošenju zakona poslužila je užarena ljetna rasprava nakon koje je rumunjski predsjednik odbio prvu verziju zakona. Miješanjem lokalne politike i geopolitike dobili smo tako obrise jedne od najzanimljivijih priča u regiji.
Prema procjenama, u Crnom moru nalazi se 200 milijardi kubičnih metara plina, a studije kojima se opravdalo donošenje zakona računale su na eksploataciju 115 milijardi kubičnih metara plina. Na kraju dana, rumunjska država dobit će 5 milijardi eura od naknada za korištenje i oko 9 milijardi eura oporezivanjem dobiti. S druge strane, kompanije će dobiti oko 18 milijardi dolara. Također, stavke ugovora ne mogu se mijenjati idućih 30 godina.
Vladajuća koalicija predstavila je donošenje zakona kao svoju pobjedu, iako je on očigledno donesen na štetu rumunjske države. Liviu Dragnea, vođa PSD-a (Socijaldemokratske partije), iskoristio je ovu priliku da predstavi samog sebe kao gorljivog branitelja rumunjskih interesa pred naletima pohlepnih korporacija. Ostali političari i komentatori iskoristili su priliku za vlastitu nacionalističku i suverenističku afirmaciju unutar brojnih pojedinačnih verzija refrena “Rumunjska na prvom mjestu”. Na drugom kraju političkog spektra, opozicijski političari, posebno oni iz Unije za spas Rumunjske (USR), izražavali su bojazan da će investitori izgubiti motivaciju ako porezne stope budu previsoke. Posrijedi je bila neobična inverzija situacije iz 2013. godine – tada je PSD otvoreno podržavao davanje rudnika zlata u mjestu Rosia Montana u koncesiju jednoj kanadskoj firmi, dok su ljudi koji su danas članovi USR-a prosvjedovali na ulicama pod sloganom “korporacije ne pišu zakone”.
Fiskalni okvir eksploatacije
Kao što je to obično slučaj, paradiranje obje strane samo je zamaglilo širu sliku. Prije svega, zakon je samo odredio fiskalni okvir eksploatacije. Iako su povoljniji uvjeti mogli biti ispregovarani, manevarski prostor bio je skučen u startu. Naime, vlada koju je predvodio Calin Popescu Tariceanu, danas, uz Dragneu, drugi vođa vladajuće koalicije, promijenila je 2008. zakon kako bi se koncesija na plin mogla dodijeliti skupini plinskih kompanija: u prvom redu Lukoilu, OMV-u, Exxonu, Carlyleu. Te kompanije imaju pravo na prospekciju nalazišta i crpljenje plina. Osim toga, kao što je primijetio novinar Lucian Davidescu, studija koju je za tadašnju vladu provela tvrtka Deloitte postala je temelj vladinim stručnjacima za izradu financijskih projekcija povezanih sa zakonom. Studija je, međutim, očigledno naklonjena interesima kompanija.
Kako sada stvari stoje, rumunjska država – u teoriji vlasnik plina u Crnom moru – nema kontrolu nad prodajom tog plina, njegovih cijena i tržišta. Jedan od najkontroverznijih dijelova zakona odnosi se na obavezu da kompanije 50 posto plina prodaju u Rumunjskoj, uz nadu da će takav upliv plina na domaće tržište sniziti njegovu cijenu. Danas Rumunjska kupuje plin po nekim od najviših cijena u Europi, što je posljedica liberalizacije tržišta u posljednjih nekoliko godina. Međutim, kao što tvrdi ekonomski analitičar Ilie Serbanescu, spomenuti plan nema previše smisla. Rumunjska ionako 90 posto potrošnje plina pokriva s domaćim plinom, a ostatak se uvozi iz Rusije. Drugim riječima, posebne potražnje za plinom u na domaćem tržištu nema, pogotovo jer se njegova potrošnja u posljednje vrijeme drastično smanjila. Sistemsko uništavanje petrokemijske industrije i srodnih industrija ovisnih o plinu nakon 1989. godine dovelo je do paradoksalne situacije u kojoj je potrošnja plina u kućanstvima veća nego u industrijskoj proizvodnji. Na koncu, riječ je o državi u kojoj svako treće kućanstvo posjeduje plinski priključak, što je brojka koja je, očekivano, debelo ispod europskog prosjeka. Stoga će većina plina iz Crnog mora biti plasirana na druga europska tržišta, najvjerojatnije na austrijsko i njemačko. Tako će se smanjiti ovisnost tih tržišta o uvoznom ruskom plinu, a kompanije koje će plin isporučivati, poput OMV-a, ostvarivat će visoke profite. OMV, u stvari, već planira izgradnju plinovoda od Crnog mora do Austrije (BRUA), a njegov će se tok pružati paralelno s tokom Transgazova plinovoda koji je u vlasništvu države. Da stvar bude gore, rumunjska država morat će pokrenuti postupak izvlaštenja protiv građana čija se zemlja nalazi na ruti budućeg plinovoda.
Apsurdna situacija
U domaćem kontekstu cijela priča promatrana je kroz optiku tekuće političke situacije. Dragnea je optužen da je izglasavanjem zakona želio kupiti naklonost zapadnoeuropskih država kojima se pak nije svidjela njegova izmjena anti-korupcijskih zakona. Ali ulozi su očito puno veći. Plin iz Crnog mora omogućit će OMV-u da postane važan regionalni igrač koji će umanjiti utjecaj Rusije i Gazproma, glavnih distributera plina u Europi, kao i njihovu moć koja proizlazi iz takve privilegirane pozicije. Geopolitičke implikacije eksploatacije plina u Crnom moru su neupitne, iako ih još uvijek nije moguće jasno razabrati.
Ovo regionalno “obaranje ruku” ima svoju visoku cijenu, a račun već plaćaju rumunjski potrošači. Iako nominalno posjeduje 200 milijardi kubičnih metara plina, Rumunjska plin mora ili uvoziti iz Rusije ili kupovati od kompanija kojima je dodijeljena koncesija. Prema procjenama, u razdoblju trajanja ugovora domaći će se resursi plina smanjiti a uvoz povećati. Budući da u ugovoru nema posebne odredbe koja bi tako nešto spriječila, rumunjska država na tržištu će kupovati vlastiti plin po cijenama na koje neće moći utjecati. U tom je smislu slaba utjeha da će maleni postotak profita putem oporezivanja završiti u državnoj blagajni.
Postupci slabih i poslušnih političara, osjetljivih na prohtjeve krupnog kapitala i korporacija, omogućili su ovu apsurdnu situaciju. To je barem jasno, u pitanju je ključna tranzicijska priča u Istočnoj Europi: “otvaranje” nekadašnjih komunističkih država izvela je lokalna politička klasa sa specifičnim interesima u tom “otvaranju”. Privatizacija Petroma, naftne i plinske državne kompanije, dobar je primjer širih procesa koji su u posljednja tri desetljeća oblikovali neoliberalnu putanju cijele regije. Koncesije i nejednaki uvjeti logični su produžetak te “akumulacije kroz razvlaštenje”.
Sumrak ideja
Ali u svemu ovome ključnu ulogu imat će i Europska unija. Pritisak da se pristup i eksploatacija prirodnih resursa eksternalizira i liberalizira bio je jedan od uvjeta pristupanja EU-u. Liberalizacija cijena energije i plina, iako odrađena u nekoliko faza, također je bila dijelom pristupnog paketa. Osim toga, EU svojim ustrojem potiče projekte velikih konglomerata poput OMV-a, jer državama eksplicitno zabranjuje sklapanje preferencijalnih sporazuma oko cijena i distribucije. Države su tako prisiljene okrenuti se izvozu, a ne razvoju domaćih industrija, dok se troškovi izgradnje plinovoda pokrivaju preko računa potrošača.
Dok god unutar EU ograničenja države ne budu doista mogle kontrolirati resurse i tako financirati razvojne projekte, situacije poput ove u Crnom moru uvijek će se razvijati u prilog velikih kompanija i na štetu potrošača. Također, među lokalnim desničarskim skupinama zahtjevi za nacionalnom suverenošću bit će sve žešći. Nije slučajno da Norveška nije članica EU – u tom slučaju od svojih rezerva plina i nafte imala bi malo koristi. Ali države na periferiji, poput Rumunjske, ne mogu si priuštiti takav luksuz.
U takvom kontekstu moguće je nadati se samo mrvicama. Etablirana politička klasa nije bila jedina koja je prihvatila takvu defetističku poziciju u izglasavanju zakona. Isto vrijedi i za Demos, rastuću ljevičarsku stranku. Njihovo rješenje? Trebalo je samo povisiti naknade za korištenje, a ne pristati na jadne uvjete na koje je pristao Dragnea. Taj prigovor, međutim, ne odnosi se na sistemske mehanizme i samo cijelu situaciju čini još zbunjujućom. Veći porezi nisu uvijek pravo rješenje, iako se čini da su zahtjevi za većim oporezivanjem u posljednje vrijeme svugdje postali mantrom ljevice. U ovom slučaju pravo lijevo rješenje bilo bi sljedeće: država bi jednostavno morala preuzeti kontrolu nad resursima plina tako što bi isti plin crpile kompanije u državnom vlasništvu. Ako to znači sukob s Briselom – neka. Rumunjska danas ima jednu od najvećih rezervi plina u Europi, a to baš i nije najlošiji pregovarački kapital s kojim možete raspolagati.
U ovom trenutku, međutim, lokalna ljevica nije u stanju izaći iz okvira establišmenta ili dobaciti dalje od skromne socijaldemokratske perspektive. To je i frustrirajuće i opasno. Ideje koje bi legitimno trebale biti lijeve – poput zahtjeva za većim utjecajem države, posebno kada je riječ o prirodnim resursima – na površini se u perverznom obliku pojavljuju u desničarskim krugovima lišenima libertarijanskih impulsa iz neoliberalne ere čiji je neuspjeh rezultirao novim samopouzdanjem desnice. S ekonomskim nacionalizmom i protekcionizmom kao glavnim novim modama u gradu, neće biti čudno kada frustracije oko rezerva plina u Crnom moru samo još jače raspire lokalnu desničarsku vatru.
S engleskog preveo Matko Brusač