Od samog početka mandata ove Vlade premijera Andreja Plenkovića se optuživalo za “političku anemiju”. Pritom se referiralo na njegovu ispričnicu za vojsku. Sada, na negdje pola mandata, cijela politička kasta je postala anemična.
Jučerašnja scena u Hrvatskom saboru najbolji je prikaz faze u kojoj se nalazi domaća parlamentarna politika. Vladajući su na dnevni red htjeli uvrstiti raspravu o Konačnom prijedlogu Zakona o poljoprivredi. Van protokola je za govornicu došao samoprozvani narodni tribun iz Mosta Miro Bulj koji je zahtijevao da se rasprava odgodi. Uskoro mu se s istim zahtjevom priključio stranački kolega Nikola Grmoja. Oni su tvrdili da se brzinskim guranjem rasprave na dnevni red žele prevariti “građani i poljoprivrednici”.
Nakon što je potpredsjednik Sabora Željko Reiner (HDZ) pozvao stražu da ih ukloni s govornice, vlastitim tijelima su ih zaštitili zastupnici iz ostalih opozicijskih stranaka – SDP-a, HSS-a i Živog zida. Iz parlamentarnih klupa su krenula vrijeđanja i dobacivanja, spominjali su se branitelji i Vukovar, a oporbeni zastupnici su ostali ustrajni u svom prosvjedu i tražili da na raspravu dođe ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić, kao i da im je potrebno više vremena da se pripreme za raspravu. S obzirom na eskalaciju situacije sjednica je prekinuta. Sve je, naravno, snimao i na svom Facebook profilu objavio Ivan Pernar.
Prazan sadržaj
Premda je riječ o dosad neviđenom obliku prosvjeda u Saboru, ovakav istup ne predstavlja neki novum ili radikalizaciju političke situacije. Upravo suprotno: riječ je samo o kondenzatu parlamentarne anemije. Tome u prilog dovoljno govori medijsko izvještavanje. Nigdje nije bilo ni riječi o sadržaju spomenutog zakonskog prijedloga. U opremi se samo naglašavala prazna atraktivnost situacije s naglaskom da je riječ o cirkusu. A elemente cirkusa cijela priča ne sadrži zbog parlamentarne koreografije već zbog proste činjenice da nitko od članova privremeno ujedinjene oporbe ne barata nikakvim konceptom agrarne politike. Da o nekom razvojnom i ne pričamo.
Bilo bi još i dobro da je takva situacija prisutna samo u poljoprivrednom sektoru. Teško da možemo razaznati bilo kakav suvisao i koherentan politički koncept i program koji bi predstavljao relevantnu konkurenciju politikama koje se trenutno provode u bilo kojem sektoru. Sve se svodi na različite oblike korekcija politika Vlade s obzirom na razlike u ideološkim pozadinama opozicijskih stranaka. Prema nekima Vlada nije dovoljno “domoljubna” pa se politički poeni nastoje uhvatiti radikalizacijom takve retorike. Neki inzistiraju na tehnokratskoj i moralnoj kritici određenih poteza, dok neki naprosto zamišljaju što bi to mogao biti narodni interes nasuprot Vladinih politika pa besciljno trube o tome.
Ne radi se o tome da su opozicijska djelovanja početkom godine bila sadržajnija. Očito nisu kad se ova vlast uspjela održati unatoč bezbrojnim aferama. Tada je situacija nalikovala ozbiljnoj političkoj borbi iz prostog razloga što je parlamentarna većina bila itekako tanka. No u postupcima nadilaženja afera vladajuća većina se uspjela proširiti i tako si priskrbiti priličnu komociju. Tome su najviše pridonijele političke operacije Milana Bandića čiji se klub od jednog zastupnika osvojenog na izborima uspio povećati na dvoznamenkasti broj. Tu se dogodilo i još nekoliko napuštanja matičnih stranaka, ponajviše u potpuno raspadnutom SDP-u, tako da više nitko i ne zna kolika je zapravo parlamentarna većina.
Mizerne kalkulacije
Slučaj Milana Bandića i “političke trgovine”, kako se neslužbeno operacije prikupljanja zastupnika zovu, poslužio je brojnim komentatorima i političarima kao okidač za dijagnozu nastupa parlamentarne apatije i općeg razočaranja u politički sustav. Iako je formalno nesporno da su birači tim operacijama prevareni i da sastav Sabora trenutno ne odgovara “željama birača”, ta “politička trgovina” nije uzrok apatije. Bez obzira na upitni moral stranačkih prebjega, osnova tih poteza ne leži u individualnim stavovima. Ona leži u praznim političkim programima. Prosvjed koji smo vidjeli jučer u Saboru samo je druga strana medalje: “udružena oporba” se sadržajno ne razlikuje od prebjega. Njihovi programi su jednako prazni.
To se vidi i u slučaju onih koji se predstavljaju kao političari s jasnim i nepokolobljivim stavom. Stranka Neovisni za Hrvatsku koju predvodi Zlatko Hasanbegović više nije dio vladajuće koalicije u gradu Zagrebu. Povod trenja s Milanom Bandićem bio je službeni dolazak gradonačelnika Jagodine, Dragana Markovića zvanog Palma, u posjet Zagrebu. Koalicija je ovih dana i službeno raskinuta, a idući petak je na rasporedu sjednica Gradske skupštine na kojoj će se vidjeti ima li Bandić nakon raskida s Hasanbegovićem dovoljno zastupničkih ruku za izglasavanje proračuna.
Premda su Neovisni imali pregršt ozbiljnijih “prilika” da raskinu koaliciju, a da o samom ulasku u nju kao indikatoru političke konzistentnosti i ne govorimo, odlučili su se za ovaj bizarni slučaj. No, u cijeloj je priči najzanimljivija pozicija Zlatka Hasanbegovića i kolega u procesu rastakanja koalicije. On se uopće nije referirao na činjenicu da je u koaliciji s Bandićem i HDZ-om već je prokazivao oporbu tvrdeći da nisu prava oporba i da će ih Bandić “kupiti”. A oni valjda jesu jer ih je “kupio” za ime trga i mjesto gradske šefice za kulture. Dakle, čak i kod onih koji se vole prikazivati kao nepokolebljivi nositelji određenih vrijednosti jedina osnova političkih kalkulacija su verbalna akrobatika i sitni interesi.
Hrvatska traži zvijezdu
U pozadini “političke trgovine” i preslagivanja vladajućih većina u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, nastoje se iznaći novi politički momenti koji bi presjekli anemiju. Naime, paralelno se odvijaju dvije audicije. S jedne strane se traži “hrvatski Orban”, lider tzv. suverenističke desnice koji bi napokon ujedinio unutar i vanstranačku oporbu premijeru Andreju Plenkoviću. Tu se nude razna lica. Između ostaloga, bivši lider HSP-a Anto Đapić kojeg je svojevremeno HDZ tamo instalirao da ugasi prijetnju zdesna. A tu je i bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko.
Na tom tragu, nastojeći pohvatati europske trendove, je i Most koji se u zadnje vrijeme voli predstavljati kao jedina prava “suverenistička” opcija. Pa je tako Nikola Grmoja u oštroj raspravi u Saboru Hrvoja Zekanovića iz Hrasta nedavno nazvao “lažnim suverenistom”. A na mjesto “istinskih suverenista” pretendiraju i u Živom zidu. Iako su oduvijek bili protiv Europske unije i NATO-a, sada su, pogotovo Ivan Pernar, zaoštrili najgadljiviju antiimigrantsku retoriku. Dakle, veliki broj ih se javio na audiciju, ali zasad sve protječe u jalovom kopiranju europskih obrazaca u domaći kontekst.
S druge strane, raspisana je audicija i za glavno lice liberalne tehnokracije: za “hrvatskog Macrona”. Tu manje-više sve kreće iz antikorupcijske pozadine. Sudac Trgovačkog suda Mislav Kolakušić je osnovao udrugu i ide okolo po državi i zaziva antikorupcijsku revoluciju. Tu su također i brojni prebjezi iz SDP-a koji se nameću kao lideri još nepostojeće, “pristojne opcije”. Ističe se Bojan Glavašević, ali i on, kao i Kolakušić, ne bi baš osnivao stranku već platformu. Ipak, glavna kandidatkinja je Dalija Orešković, bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.
Ona isto kalkulira s oblikom svog ulaska u politiku, a o njenim političkim stavovima ne znamo ništa osim toga da se protivi korupciji i da je u tome rezolutna. I da ne bi svima dijelila besplatne udžbenike jer bi ih tako dobili i oni najbogatiji. To nam barem otprilike dovoljno govori o njenoj političkoj imaginaciji. Teško da bi joj moglo pasti napamet kako bi se najbogatiji mogli izdašnije oporezivati u svrhu financiranja raznih socijalnih programa. Sačekajmo ipak objavu nekakvog programa da ju politički ocijenimo, ali zasad možemo, bez puno zadrške, procijeniti da su svi oni koji u njoj vide nadu ljevice zapravo bliže desnici nego što misle.
Dakle, audicije se odvijaju, vlada politička anemija, a jedini koji je sasvim miran, barem zasad, jest premijer Andrej Plenković. Preživio je Istanbulsku konvenciju i Agrokor te putem ojačao saborsku većinu. I dok su ga svi optuživali za političku anemiju, on je, ni kriv ni dužan, cijelu političku scenu učinio anemičnom. Više zbog straha većine da se ništa ne promijeni jer se ionako ništa suvislo ne nudi.