Izloženost javnih kompanija tržišnim načelima poslovanja dovodi njihovu specifičnu društvenu ulogu u pitanje. Pored toga što se time ugrožava opstojnost javnih usluga u domicilnim državama, njihovim se izlaskom na međunarodno tržište doslovno konfrontiraju čitavi narodi.
Javne kompanije koje upravljaju najvećim nacionalnim resursima, onima strateškim, u pravilu su i najveća poduzeća općenito. Liberalne vlade zapada nastojale su ih potkraj 20. stoljeća izručiti privatnom sektoru en gros, no već u ovom su bile prinuđene poduzeti uzmak koji i dalje hvata maha. Otad se u tom nadsektoru odvija svojevrsna puzajuća renacionalizacija, ma koliko god ju političari nerado spominjali. Trend se odnosi jednako na brodogradilišta, naftnu industriju, željeznice, aviokompanije, elektroprivredu, vodoprivredu, itd.
Obično se kao razlog tome navode činjenice koje ukazuju na generalnu nemogućnost privatnika da vlastiti profitni interes pomire s javnim. Velika sistemska poduzeća su u posjedu neusporedivih resursa kakve se ne može razbijati na odvojene segmente, a da zadrže svoju iskoristivost i obnovljivost. Zbog njima prirođene monopolske i ekskluzivno remorkerske naravi, država im je neophodan partner ili vlasnik. Logično je onda i da privatnici jako rijetko iskazuju potencijal za ovladavanje zahtjevima koje nosi takva strukturna određenost.
Ali, to je bilo ništa manje logično i prije navedenoga globalnog privatizacijskog vala, pa ih nije spriječilo da ga nametnu. Par desetljeća kasnije, uz kataklizmičke ekonomske štete za posljedicu, međutim, i dalje svjedočimo devijacijama tada otetim s lanca. Velike javne kompanije ostale su na tržištu, i zapravo ih na nj sve češće te intenzivnije guraju, s efektima koji su barem vrlo poučni, ako već nisu društveno korisni. U primjerima koje ćemo ovdje iznijeti očituje se prvenstveno raskorak između očito neuskladivih načela koja u poslovanju vode javno i privatno. Ipak, taj dramatični sukob, kao što ćemo vidjeti, posredno upućuje na još jedan izuzetno važan zaključak: o fatalnim proturječnostima dereguliranog tržišta. Jer ono se inače, kroz standardne idealizacije, rado proklamira za otvoreno, samoodrživo, principijelno, i nadasve u pravilima igre jednako za najrazličitije takmace.
Bilo da se radi o unosnim subjektima u npr. petroenergetici, ili o niskoprofitnoj brodogradnji koja pak ima drugu funkciju, mobilizacijsku po ostale industrijske grane, javna poduzeća karakteristična su po izdvojenom cilju. Povrh same dobiti, naime, ona primarno služe egalitarnom uravnoteženju društva, i prema takvom horizontu se otimaju rezonu kompetitivnosti i konkurentnosti pod svaku cijenu. No, zbog ekspandirajuće merkantilizacijske doktrine u svim područjima ljudske djelatnosti, zadaje im se nalog stjecanja profita.
Domaći primjeri rasprodanih resursa
Prvi naš primjer jest i aktualni povod za ovaj članak; krajem prošlog mjeseca u Trstu se sastalo nekoliko većih talijanskih metalskih sindikata da rasprave o prodoru njihove brodogradnje na hrvatsku stranu Jadrana. Kao što je poznato, tamošnja državna grupacija Fincantieri, jedna od najvećih u Europi, pokazuje interes za ulazak u posrnule škverove Uljanik i 3. Maj, ali u suradnji s Tomislavom Debeljakom, vlasnikom Brodosplita. Ipak, predstavnici radnika u Italiji dobro su obaviješteni, pa znaju da Debeljak stoji iza ugasnuća dobrog dijela hrvatske brodogradnje, i na koncu se referiraju prema vlastitom poslodavcu. Stoga javno zahtijevaju transparentne i jasne pokazatelje da Fincantieri neće sudjelovati u kreiranju daljnjeg udesa susjedske brodograđevne industrije.
Sve to ispoljili su bez obzira, dakle, što bi njima samima, uže gledano, neposredno koristilo predatorsko ili lešinarsko ponašanje te kompanije na prekomorskom tržištu. Oni dobro predviđaju da bi talijanski brodograditelj vjerojatno tako i postupio, jer baš na taj način funkcionira grabežni kontekst međunarodnog tržišta, gdje većina igra ulogu plijena.
Drugi primjer tiče se Hrvatske elektroprivrede od koje se u glavnini razvojnih projekcija očekuje preuzimanje poduzeća iz iste djelatnosti u susjednim istočnim zemljama, ponajprije Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori. To se poima kao uzoran model sa stabilnim vektorom od boljestojećeg zapada prema istoku kontinenta, pa i na samom Balkanu. HEP je već i prije gutanja visokokaloričnog zalogaja tuđih energoprivreda zašao u sumnjive poslovne i političke odnose na području BiH, zahvaljujući opisanoj relativno povlaštenoj poziciji.
Podrazumijeva se tako da veća riba jede manju, ali nipošto samo pomoću kvalitete koja se iskristalizirala nekakvim objektivnim komparativnim prednostima. Mađarski državni naftaš Mol – primjer treći, a držat ćemo se domaćih – ugrabio je hrvatsku Inu koju će, pored izvjesnih inkriminirajućih momenata, tretirati kao Pepeljugu. I sve je dalje više-manje izgledalo kao parazitiranje na prekograničnom partneru radi prosperiteta većinskog vlasnika. A zanimljivo je da Hrvatska čak i u alternativnim scenarijima za ponovno preuzimanje Ine kroz HEP, takvu sposobnost HEP-a nalazi u pretpostavljenom međunarodno-tržišnom širenju. Drugim riječima, Inu se iz ruku strane državne kompanije može vratiti matičnoj zemlji samo ako potonja, pomoću jednog svog poduzeća, preotme nekoj drugoj državi nešto njezino.
Banke: različiti obrasci u kolonijama i kod kuće
Obrazac za sve slične odnose verificiran je u osvit rasprodaje hrvatskih strateških ekonomskih uporišta, kad su na prelazu stoljeća privatizirane banke. Ništa nije bilo niti najmanje tajnovito; banke su skupo sanirane javnim novcem, te prodane po kudikamo manjim iznosima. Jedino objašnjenje bilo je tad već standard za tranzicijske zemlje – tako naprosto mora biti, ako se želimo pridružiti normalnom svijetu. Iznuđena normalnost koštala je Hrvatsku trajne ovisnosti o vanjskoj financijskoj industriji, sa svim pripadajućim efektima.
Među efekte treba ubrojiti metaposlovnu organizaciju tržišta po kojoj te banke u svojim zemljama djeluju na jedan način, a u kolonijama na drugi. Drastična razlika između kamata za kredite poduzećima i građanima na dvije strane, upravlja se interesom njihovih domaćih industrija i vezanog izvoza. Valja uočiti da su banke i uspostavile kontekst po kojem će se ponijeti javne kompanije u iskoraku na strana tržišta. Baš zato imućnije države i ekonomije zadržavaju dio financijskog sektora i strateška javna poduzeća u svom vlasništvu.
Ukoliko je to bio četvrti naš primjer za dotičnu praksu, može mu se pridodati i prodaja Hrvatskog telekoma, koji je u ono doba njemačkom državnom Deutsche telekomu izručen također bez posebnog tumačenja. Deutsche telekom dobio je infrastrukturu za bagatelan iznos, da bi u narednim godinama sustavno otpuštao radnike HT-a i odnosio dobit preko granice.
Pa, takve slučajeve možemo nizati udugo, mada je i s ovoliko njih jasno u kojoj su se mjeri strateška javna poduzeća prometnula u instrument za bildanje protržišne doktrine kapitalizma bez ograničenja. Radi faktično već općeprihvaćenog socijaldarvinizma, iznevjerila su svoju elementarnu namjenu i priskočila upomoć privatnom interesu kojem ionako služi ovaj sistem. Dakako, bez mnogo im ostavljenih drugih mogućnosti na izbor, znamo li koliko se u novije vrijeme javna potrošnja nasilno smanjivala. Ujedno, ona pokazuju kako je priča o neutralnosti dereguliranog tržišta običnija propagandna opsjena. Jer, usprkos činjenici da to stalno prepoznajemo i u svijetu apsolutno privatnog biznisa, veće proporcije i teoretski drukčije zadana priroda javnih kompanija ogoljuju relacije do kosti. Privatna poduzeća barem ne iskazuju taj vid shizofrenije s bitno različitim vizijama i misijama za po doma i vani, nego na obje strane popuštaju samo ako i koliko baš moraju.
Huawei: globalni odnosi moći
Jedna goruća aktualna globalna afera potvrđuje o čemu se radi: hapšenje financijske direktorice kineske privatne tvrtke Huawei u Kanadi, po nalogu SAD-a. Nije sasvim poznato kako su točno Amerikanci uvjerili Kanađane da je Meng Wanzhou opasna po sigurnost njihova kontinenta, spomenuto je tek kršenje njihovih sankcija protiv Irana. No, američki publicisti Shawn Powers i Michael Jablonski u knjizi “Stvarni cyber-rat: politička ekonomija internetske slobode” iz 2015. godine podsjećaju na daleko konkretnije razloge.
Oni naime citiraju tadašnje Googleove visoke menadžere Erica Schmidta i Jareda Cohena: “Tamo gdje Huawei stječe tržišnu dobit, također jača i utjecaj te doseg Kine.” Nesumnjivo je, isprepletenost privatnih poduzeća i države kao načelno javnog servisa –zapravo eksponenta kapitala – funkcionira harmonično oduvijek. Powers i Jablonski nalaze daljnje tragove rata koji se valja iza toga, te navode kako je američka vlada još 1999. osnovala tvrtku In-Q-Tel pomoću koje tajna služba CIA ostaje na izvorištu informatičko-tehnološkog napretka i moći. Citiraju i Washington Post: “Praktično svaki SAD-poduzetnik, izumitelj ili znanstvenik na istraživanju načina za analizu podataka, vjerojatno je bio telefonski kontaktiran od In-Q-Tela.” To državno poduzeće u međuvremenu je potrošilo više milijardi javnih dolara na ulaganja kod biranih partnera iz gornjeg citata, a radi boljeg uvida u sve i svakog.
Inače, naziv In-Q-Tel zvanično je posvećen tehnološkom geniju agenta Q, lika iz špijunskog serijala o Jamesu Bondu, čemu ne treba daljnji komentar. Protiv takvih sila, javni interes danas nalazi utočište samo u reakcijama kakva je ona talijansko-sindikalna s početka ovog teksta. Dok su pak javna poduzeća usmjerena, utjecajnije od privatnih, na konfrontiranje čitavih naroda jednih protiv drugih. I opet se sve vrti oko vrijednosti rada, te njegove izloženosti na tržištu koja će odrediti sudbinu svijeta i u ovom stoljeću.