Pored toga što predstavljaju neposrednu inspiraciju raznorodnim pokretima širom Europe, žuti prsluci adresiraju probleme koji nisu isključivo francuske naravi. Oni su usko vezani uz ustroj Europske unije i svima nam određuju politički horizont.
Već gotovo tri mjeseca, ruralna i semi-urbana Francuska, kao i prekomorski teritoriji, čine poprište regionalno najraširenijih društvenih protesta koje je zemlja ikad vidjela. S obzirom na političku i ekonomsku važnost Francuske unutar Europske unije, ne čudi snažna pozornost koju je tzv. pokret žutih prsluka priskrbio u međunarodnim medijima. Međutim, malo toga je rečeno o europskoj dimenziji trenutne političke krize u Francuskoj i njenoj povezanosti s preoblikovanjem europske političke arhitekture u proteklom desetljeću.
Zasigurno, izvor pokreta žutih prsluka treba tražiti u protrječjima neoliberalnog restrukturiranja francuske ekonomije od 1980-ih naovamo. Ipak, europske su integracije odigrale ključnu ulogu u tom procesu. Štoviše, trenutni francuski predsjednik, Emmanuel Macron, sa svojim reformističkim žarom i autoritarnom vladavinom, predstavlja čistu inkarnaciju današnje Europske unije. Dobro se sjećamo kako je u međunarodnom lijevo-liberalnom tisku bio slavljen zbog svog entuzijazma i nastojanja “oživljavanja Europe” i ponovnog aktiviranja “njemačko-francuskog stroja”. Dakle, francuska radnička klasa nije bila nimalo pošteđena europskih mjera štednje i trokuta: liberalizacija – privatizacija – deregulacija. To jest, onoga što je 2011. godine tadašnji čelnik Europske komisije, Jose Manuel Barroso, nazvao “tihom revolucijom” u europskom upravljanju.
Troma ekonomija
Macronov angažman u “oživljavanju Europe” treba promatrati u kontinuitetu s politikama koje traju već nekoliko desetljeća. Riječ je o projektu europskih vladajućih klasa koje nastoje izgradnjom nadnacionalnog državnog intsrumenta razvrgnuti poslijeratni klasni kompromis u korist kapitala i ograničiti, prema njihovom mišljenju, isuviše kejnzijansku i rastrošnu državu blagostanja. Ova je strategija zadobila čvrsto institucionalno uporište u devedesetima formiranjem jedinstvenog tržišta i lansiranjem zajedničke valute.
Restrikcija fiskalnih politika i državno koordiniranih industrijskih strategija, ograničeni zajednički proračun, liberalizacija protoka roba i financijskih tržišta, eliminiranje tečajnih prilagodbi i isključiva usmjerenost monetarne politke na cjenovnu stabilnost, stvorili su nadnacionalni režim koji nastoji podvrgnuti nadnice i tržišta rada pritiscima (sve snažnije) međunarodne konkurencije i financijskoj stabilnosti. Ono što se uobičajeno naziva kohezijom, odnosi se samo na ekstenziju sloboda kapitala širom Europe, a zadatak konvergencije među članicama prepušten je međunarodnoj trgovini i privatnim tokovima kapitala.
Osam godina nakon izbijanja eurokrize, Francuska se i dalje bori da (p)ostane dio kluba zemalja europske jezgre. Još u pretkriznim godinama francuska je konkurentnost slabila u svjetlu pada realnih nadnica i rezultirajućih niskih stopa inflacije u Njemačkoj. Pretkrizne stope rasta u Francuskoj su bile vrlo skromne, a tekući račun platne bilance ušao je u deficit. S izbijanjem krize, poteškoće su se intenzivirale. Rast je jedva primjetan i u periodu od 2008. do 2017. iznosi nešto manje od 0,3% u prosjeku; nezaposlenost u 2017. godini je na razini od 9%, nadmašujući tako pretkriznu 2007. godinu; proračunski deficit se spustio iznad 3% u 2017. godini, ali javni dug je i dalje itekako visok, iznosi gotovo 100% BDP-a; a izvoz se popravlja vrlo skromno.
Tromost francuske ekonomije nije rezultat nedovoljnih reformskih zahvata, kako to misli politički vrh i međunarodna štampa. Radi se o učinku političkih odluka koje su slijedile nakon izbijanja krize i produbljivanja europskih integracija. Premda je globalna kriza razotkrila nesposobnost nadnacionalnog režima da osigura konvergenciju europskih ekonomija, vladajuće klase su se odlučile na daljnje europske restrikcije. Zaštita financijskog i transnacionalog kapitala još je jednom nadvladala socijalna pitanja i ekološku urgentnost. Dok su profiti postepeno obnovljeni, eurokriza se polako preselila iz periferije u centar, pogotovo u Francusku i Italiju. Posljedično su društveni troškovi i politički račun krize uključili i francusku radničku klasu.
Briselski nadzor
Za vrijeme grčke krize, europske su institucije – eurogrupa, Vijeće Europe, Europska komisija, Europska centralna banka – instalirale novi regulatorni okvir, znan kao Novo europsko ekonomsko upravljanje (NEEU). U odnosu na prethodni, pretkrizni okvir, osnovna novost je pojačan nadzor nad proračunima članica u smjeru snažnijih fiskalnih restrikcija i neoliberalnih reformi. Reforme se odvijaju po “preporukama” Komisije, dok neizabrana i nedemokratska tijela nadgledaju fiskalne politike i one na tržištu rada. I ne samo to, u novi regulatorni okvir je uključena i penalizacija: Komisija ima pravo kazniti članice koje se ne drže pravila igre i ne koriste “propisane lijekove”. Kazne mogu ići i do 0,5% BDP-a, a veto može uložiti jedino kvalificirana većina ministara financija.
Godina 2013. predstavlja ključnu prekretnicu u nadziranom restrukturiranju francuske ekonomije. U prethodne tri godine vlada je pokrenula nekoliko, komparativno gledajući, zapravo blagih valova mjera štednje. Nacionalna “blagost” je išla ruku pod ruku s međunarodnom “okrutnošću”. Inicijalno su troškovi sanacije francuskih banaka uglavnom bili prebačeni na leđa radničke klase europske južne periferije putem raznih memoranduma. Europski krizni menadžemnt, zadojen autoritarnim anti-kejnzijanizmom, nije ni razmišljao o javnim investicijama u produktivne kapacitete i o oporavku putem rasta nadnica. To ne samo da je prolongiralo krizu na periferiji već je ona počela polako nagrizati i zemlje centra. Nakon skromnog oporavka u 2013. godini, francuska se ekonomija i dalje bori sa stagnacijom, a javne financije konstantno krše mastriška pravila.
Dakle, Komisija je od Francuske 2013. godine zatražila “obuhvatne strukturne reforme”. Međutim, ono što je tadašnji predsjednik Francois Hollande predložio 2014. godine – drakonske mjere štednje i snižena razina socijalne sigurnosti – po Komisiji nije bilo dovoljno za obnovu profita privatnih kompanija. Iduće godine Komisija je izdvojila Francusku, zajedno s Bugarskom, kao slučaj s najizraženijim “makroekonomskim neravnotežama” i zatražila fleksibilizaciju “rigidnog” tržišta rada i određivanja nadnica. U suprotnom bi slijedila kazna od 11 milijardi eura.
Od tada je implementirano više mjera u svrhu ograničavanja rasta plaća i javnog duga. Macron, politički autsajder bez stranačke potpore i povijesne izborne baze, izvršio je reformistički blizkrieg, ne obazirući se previše na parlamentarne procedure. Paralelno s reformama tržišta rada i sustava visokog obrazovanja, liberalizacija željezničkog prometa – što je dovelo do manjeg broja linija u provinciji – te zamrzavanje subvencija za stanovanje učinili su neujednačenu i nepravednu redistribuciju troškova francuskih ekonomskih problema ekstremno vidljivima. S jedne strane, navodno u svrhu poticanja investicija i rasta, smanjeni su porez na imovinu i socijalni doprinosi, dok se porezni teret prebacio na radnike i umirovljenike, uključujući i rast poreza na potrošnju.
Bijes s periferije
Najava rasta poreza na gorivo koja je dovela do blokada prometnica i naplatnih kućica bila je kap koja je prelila čašu. Zbog uništene javne prometne infrastrukture u provinciji ljudi su ovisniji o osobnim vozilima i taj si dodatni trošak ne mogu priuštiti. Premda je 40-godišnji proces neoliberalizacije francuske ekonomije bio donekle prigušen zbog otpora i društvenih mobilizacija, svejedno je proizveo snažnu podjelu i jaz: s jedne strane urbanizirani centri s razvijenom javnom infrastrukturom, visokim nadnicama i dotokom kapitala, a s druge strane deindustrijalizirana provincija sa slabo plaćenim poslovima i devastiranom javnom infrastrukturom.
S obzirom na to da su predsjednik i ostali predstavnici vlasti inicijalno ignorirali mobilizaciju, radnička klasa, obrtnici i sitni trgovci obukli su zaštitne, fluorescentno žute prsluke i počeli su se organizirati zaobilazeći standardne institucije poput sindikata i političkih stranaka. A onda su pozvali na mobilizacije i u većim gradovima gdje su im se pridružile druge inicijative.
Pokret žutih prsluka je istovremeno reakcija protiv neoliberalne konstrukcije EU čiji je Francuska konstitutivni dio i protiv Macronova reformskog programa koji bi trebao predstavljati spas na nacionalnoj i na europskoj razini. Lišena mehanizama državno vođene industrijske politike i devalvacije tečaja, Francuska je vođenjem politike koja potkopava domaću potražnju i stimulira investicije u financijsku imovinu, a ne u industrijski sektor, stvarno postala “bolesnik eurozone”.
Nakon Brexita, trenutni politički zastoj u Francuskoj predstavlja novu fazu začaranog kruga višestrukih kriza s kojima se eurointegracija suočava posljednjih godina. Količina bijesa narodnih klasa s francuske ekonomske, društvene i političke periferije je zapravo propocionalna praznini koju je europska politička arhitektura namijenila reprezentaciji i glasu nižih društvenih klasa čija se politička i ekonomska prava izložena konstantnim napadima.
S engleskog preveo Marko Kostanić