Prema odluci Ustavnog suda iz 2017. Vlada Republike Hrvatske imala je dvije godine da napiše novi zakon o pobačaju, budući da ovaj na snazi datira u daleku 1978. i potpuno drugačiji sustav organizacije društva – socijalizam. Treba primijetiti da je taj zakon bio toliko kvalitetan da se pokazao otpornijim od promjene društvenog uređenja i od smjene “lijevih” i desnih “demokratskih” vlada.
Rok Ustavnog suda ističe u ožujku ove godine, a budući da hrvatska vlada nema nikakav oblik homogenosti i stabilnosti, već društvene odluke donosi ovisno o trenutnom omjeru snaga između radikalnih desničara u i oko HDZ-a te snazi premijera i njegove umjerene struje, šanse su realne da bi na kraju mogao proći institucionalni prijedlog čiji će još neobjavljeni sadržaj vjerojatno biti radikalno desno orijentiran. Odnosno tako napisan da značajno ograniči ženska reproduktivna prava. Još jedna u nizu prava za koje smo se izborili, a nisu nam poklonjena.
Kako bi preduhitrio vladu i onemogućio izglasavanje radikalno desnog zakona po hitnoj proceduri, Mirando Mrsić, nekadašnji ministar rada u SDP-ovoj vladi bivšeg premijera Zorana Milanovića (koji je prošle godine izišao iz SDP-a i osnovao vlastitu stranku – Demokrati) iznio je svoj vlastiti prijedlog zakona o pobačaju, još liberalniji od ovog na snazi od 1978.
Mrsićevi Demokrati predlažu da se period legalnog abortusa na zahtjev žene produži sa 10 na 12 tjedana gestacije. Obvezuje se zdravstvene ustanove u kojima se obavljaju namjerni prekidi trudnoće poput općih bolnica, kliničkih bolnica i kliničkih bolničkih centara da osiguraju uvjete za izvođenje namjernog prekida trudnoće. U ovom je dijelu ovaj zakon jako sličan onome koji se primjenjuje u SAD-u a koji je donesen kao rezultat pravničke rasprave o primatu vrijednosti života žene kao samostalne i razvijene jedinke naspram života koji je nesamostalan i nerazvijen. Takav zaključak je potpuno smislen, jedini koji razrješava proturječje svetosti života. Radi se naime o jedinoj filozofsko-pravnoj raspravi o pobačaju u kojoj je ispušten licemjerni kriterij primata nerođenog i neafirmiranog života naspram onog već postojećeg.
Korak dalje
Mrsićev zakon ide još jedan korak dalje te u slučaju priziva savjesti bolnica obvezuje bolnicu da zaposli specijaliste za ženske bolesti i porode koji nisu iskazali priziv savjesti, a pri zapošljavanju liječnika specijalista bolnica dužna je pribaviti i stav zaposlenika o sterilizaciji i namjernom prekidu trudnoće. Nadalje, prekid trudnoće nakon navršenih 12 tjedana gestacije može se obaviti na zahtjev trudnice ako postoji ugroza pacijentice ili fetusa zbog nastavka trudnoće i poroda, te ako se na drugi način ne može spasiti život ili otkloniti pogoršanje zdravlja žene, zatim, kada se može s velikom sigurnošću očekivati da će se roditi dijete s teškim tjelesnim i neurološkim nedostacima i kada je začeće posljedica kaznenog djela silovanja, obljube nad nemoćnom ili maloljetnom osobom, obljube zloupotrebom položaja… U takvim situacijama odlučivalo bi prvostupanjsko i drugostupanjsko povjerenstvo.
Postupak za namjerni prekid trudnoće nakon 12. tjedna trudnoće vodi i o njemu odlučuje etičko povjerenstvo zdravstvene ustanove. Pri tome Mrsić predlaže da članovi povjerenstva ne mogu biti liječnici specijalisti koji su iskazali priziv savjesti, piše Libela. Štoviše, po starom zakonu troškove prekida trudnoće snosi trudna žena, a po Mrsićevu trošak pobačaja, ali i trošak kontracepcije pada na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.
Demokrati su si zaista dali truda izradom ovog zakona, pa je on tako čini se leges perfectae – zakon koji osim zabrana predlaže i rokove te sankcije za njegovo kršenje. Problem s implementacijom hrvatskih zakona inače leži upravo u tome što često ne određuju nikakve sankcije za svoje kršenje što ih čini lošim zakonima jer je primjena svrhe s kojom su pisani ograničena. No, Mrsićev zakon o pobačaju utvrđuje i novčane kazne za povrede zakona. Tako bi se sve bolnice koje ne bi omogućile provođenje pobačaja u skladu sa zakonom kažnjavale s čak 500.000 kuna, dok bi se sa sto tisuća kuna kaznila odgovorna osoba u bolnici.
Granice ljevice i desnice
Zanimljivo je kako se na primjeru pobačaja još jednom kristalno jasno povlače granice ljevice i desnice. Sjetit ćete se kako su hrvatske liberalne snage tokom desne ofenzive na zakon o pobačaju zagovarale slobodu pobačaja, no nakon objave Mrsićevog prijedloga koji odlazi korak dalje te sugerira društvenu brigu i javno financiranje ovakvih, za žene ponekad izrazito ozbiljnih pitanja, liberali su rekli dosta. Pobačaj može, ali ne o javnom trošku.
U tekstu objavljenom u glasilu liberala na pogrešnim se i nedokazanim osnovama izvrću logički postupci te se tvrdi:
“Financiranje kontracepcije je nešto o čemu možemo raspravljati, ali to se ne bi smjelo odlučiti prije velikog istraživanja jer mislim da bi u tom slučaju cijena kontracepcije u Hrvatskoj skočila u nebo. Svaki put kad država nešto financira ili sufinancira, taj proizvod će poskupjeti, što znači da će nas puno više koštati nego da se država nije upetljala. To je jako sklizak teren.”
Složili bismo se s gospodinom Mariom Nakićem da se radi o skliskom terenu, no to bi bilo njegovo zaključivanje. Ustvrditi da svaki put kada država nešto sufinancira cijena tog proizvoda skoči u nebo je prosto iracionalno. Posebno je smiješno to tvrditi na primjeru farmacije, gdje je brojnim istraživanjima u više zemalja, a posebno u SAD-u, pokazano da su cijene farmaceutskih proizvoda skuplje bez državnog financiranja. Štoviše, u ovom je sektoru država napravila ogroman kompromis prema kapitalu čija je nužnost uopće sporna budući da država sufinancira gotovo sva temeljna istraživanja iz kojih nastaju ona primijenjena koja potom rezultiraju konkretnim lijekovima. Upravo je ta činjenica državnog sufinanciranja jedini razlog zbog čega najveće farmaceutske kompanije moraju pristati na generičke – jeftinije – lijekove.
Stoga je logika liberala ovdje potpuno pogrešna. No jedno je jasno, njihova podrška progresivnim stavovima staje ondje gdje počinje javno financiranje. Još jednom, granica ljevice i desnice prelama se ne na društvenim vrijednostima nego na ekonomskoj organizaciji društva. Mirandu Mrsiću i njegovim demokratima želimo svu podršku, no pitanje je može li ovaj zakon proći u Saboru bez izrazito glasne podrške mase i ulice?