Rumunjsku za manje od tri tjedna očekuju predsjednički izbori na kojima se susreću četiri glavna kandidata: dvije žene i dva muškarca. Mehanizmi kojima se trude što više međusobno nalikovati ili razlikovati uglavnom se svode na uobičajene argumente o mjerama štednje. Njihov je glavni adresat srednja klasa čiji su pripadnici ujedno i najvjerniji glasači.
Danas je uobičajeno da se ljudi žale kako nemaju za koga glasati. Nijedan se kandidat ne razlikuje pretjerano od drugoga ili, ako kakva razlika među njima ipak postoji, obično se radi o izboru između manjeg i većeg zla. Ma koliko uobičajene, ove tužaljke nikad nisu bile bliže istini doli u slučaju rumunjskih predsjedničkih izbora koji bi se trebali održati 2. studenog ove godine. Rumunje se poziva da biraju između vrlo sličnih kandidata, da naprave izbor ondje gdje izbora zapravo nema.
Izbora nema ne samo iz standardnih razloga: zato što su svi kandidati neoliberali u raznim oblicima, nego i zato što nitko od njih ne nudi pravu alternativu politici sadašnjeg rumunjskog predsjednika Traiana Băsescua čija se desetogodišnja vladavina uskoro primiče kraju. Glavni predsjednički kandidati obećavaju “još istoga”: nastavak Băsescuove politike, no bez njegovih osobnih ludosti i idiosinkrazija.
Băsescu je izabran za predsjednika 2004. na temelju jasno definirane neoliberalne i antikomunističke agende: obećao je jedinstvenu poreznu stopu od 16%, i borbu protiv “komunističkih aparatčika” odgovornih za raširenu korupciju, siromaštvo i nazadnost rumunjskog društva. Antikorupcijski i antikomunistički ciljevi bili su ujedno u skladu s pritiscima Europske unije koji su prethodili rumunjskom pridruživanju Uniji 2007., tako da se Basescu mogao pretvarati da je odani Europejac i modernizator rumunjskog društva. No, kao i obično u postkomunističkoj istočnoj Europi, iza antikorupcijskih i antikomunističkih slogana vreba neoliberalna sablast: slabljenje države, pogotovo socijalnih službi i privatizacija najvrednije imovine. Neoliberalni program je uspio utoliko što je imao podršku novopečene postkomunističke srednje klase, željne ispunjenja tranzicijskog sna. Jasno, takva surova ekonomska politika dovela je do povećanja siromaštva nižih klasa i dodatnog rasta nejednakosti među različitim društvenim slojevima. Surovost neoliberalne politike potaknula je velike migracije rumunjskih radnika u potrazi za poslom prema ekonomijama Španjolske i Italije. Migracije su u Rumunjskoj smanjile socijalne tenzije, dok su redovne mjesečne doznake iz inozemstva pomogle prikriti činjenicu da je ekonomski bum nastao u periodu između 2004. i 2008. rezultat povećane zaduženosti, a ne profitabilnosti.
Počeci politike mjera štednje
Predsjednik Băsescu i vlada su se našli u fokusu javnosti kad je 2008./2009. u Rumunjskoj kao i diljem svijeta, puknuo mjehur prenapuhanog ekonomskog rasta. Priča o mjerama štednje koja je odjekivala čitavom Europom, ponosno je ponavljana i u Rumunjskoj. Paradoksalno, iako je kriza imala sustavne uzroke financijske i spekulativne prirode, što je priznao sam Băsescu u nekim od svojih govora, predsjednik je svejedno za krizu okrivio neučinkovitu i rasipnu državnu potrošnju. Recept za rješenje krize stoga je bilo “još istoga” kao i prije: još privatizacije državnog vlasništva, još mjera štednje, još kažnjavanja siromašnih. Državna potrošnja ostala je dobra samo za spašavanje banaka.
Budući da su učinci krize počeli nagrizati njegovu popularnost, Băsescu je 2009. umalo izgubio izbore. Usprkos optužbama za izbornu krađu, te prednosti od jedva pola posto, Băsescu je ipak odnio pobjedu. Nakon reizbora na mjesto predsjednika, Băsescu se u koordinaciji s vladom posvetio provedbi mjera štednje koje su bile među najbrutalnijima u Europi i koje su uključivale 25 postotno rezanje državnih plaća, radikalnu izmjenu zakona o radu nauštrb radnika i drastično ograničenje državne potrošnje što je dovelo do zatvaranja stotina bolnica i škola, kao i gubitka socijalnih davanja za tisuće pripadnika ugroženih socijalnih skupina. Prema dokumentima koji su nedavno objavljeni, mjere štednje koje je Băsecesu provodio bile su strože čak i od zahtjeva MMF-a. Baš kao i Ceaușescu tridesetak godina ranije, Băsescu se upustio u specifični tip programe štednje. Takva je politika očekivano dovela do sve većeg socijalnog nezadovoljstva koje je u siječnju i veljači 2012. kulminiralo prosvjedima na ulicama Bukurešta i drugih većih rumunjskih gradova. Nošena uspjehom prosvjeda, socijaldemokratska oporba pod vodstvom Victora Ponte, uspjela je doći na vlast u lipnju 2012. igravši pritom na kartu protivljenja mjerama štednje. Time je Băsescu, izgubivši podršku vlade, ostao politički izoliran. To međutim nije značilo i da je njegov program reformi završio.
Dapače, činilo se da i premijer Victor Ponta nudi “još istoga”. On je doduše provodio male i uglavnom nedosljedne promjene oblika mjera štednje, no u biti je nastavio favorizirati kapital u odnosu na rad. Iako su plaće i mirovine vraćene na razinu od prije rezova i premda su obnovljene neke socijalne usluge koje su mjerama štednje bile dokinute, vlada je i dalje podčinjavala rad dajući prednost potrebama krupnog kapitala. Stopa PDV-a ostala je na na kriznoj stopi, usprkos obećanjima o njezinom snižavanju, a uvedeni su i novi porezi, sve da bi se zadržala jedinstvena porezna stopa od 16%. Vlada je nedavno snizila socijalna davanja poduzeća za 5%, dodatno režući ionako urušeni javni sektor.
Protukandidati s istom agendom
Victor Ponta je favorit na predstojećim predsjedničkim izborima. Posljednje četiri godine on je bio vodeća figura otpora Băsescuovoj politici. Međutim, Ponta je, sadržajno ali i stilom, čini se, najvjerojatniji nastavljač politike koju je provodio Băsescu. Kao vođa Socijaldemokratske stranke odavno je napustio sve poveznice s Blairovom verzijom socijaldemokracije koju je stranka promicala u danima slave, u periodu između 2000. i 2004. Ponta je ne tako davno ponosno izjavio kako želi biti “poduzetništvu najnaklonjeniji premijer u Europi”. Prošle godine i tijekom aktualne kampanje neprestano je skretao udesno, ne samo u ekonomskom smislu, već i politički i ideološki. Slogan njegove kampanje je “ponosan što sam Rumunj”, a na to se nadovezuje i ponosno isticanje pravoslavlja. U nastojanju da pridobije glasove klasa koje su Băusecuevim mjerama štednje najpogođenije, Ponta se ne ustručava igrati na kartu populizma i nacionalizma. Posljednji potezi koje je povukao dok je bio na funkciji premijera ciljali su ka osiguravanju potpore gradonačelnikâ omogućujući im da sitnim darovima i dodatnim pogodnostima “kupe glasove” siromašnih glasača. Istodobno je njegova vanjskopolitička odanost nerazlučiva od one njegovog protivnika Băsescua: Ponta je također podložan američkim interesima u regiji. Zalaže se za fracking (hidrauličko bušenje) i eksploataciju plina iz škriljca koje bi provodile američke tvrtke i služi interesima akumulacije krupnog kapitala koji posluje u Rumunjskoj. Iako se predstavlja kao ultimativni Băsescuov neprijatelj i jedina alternativa njegovoj vlasti, Ponta ne nudi ništa osim još istoga, premda s vlastitim populističkim repertoarom.
Pontin glavni rival u izbornoj utrci je gradonačelnik grada Sibiua Klaus Johannis. Sibiu je mali transilvanijski grad koji je 2007. bio izabran za jednog od europskih gradova kulture. To je gradu donijelo svježi priljev novaca koje je gradonačelnik na oduševljenje srednje klase usmjerio ka obnovi povijesnog dijela grada. Srednja klasa priznala je tako Sibiu kao “pravi” europski grad. Dok su drugi dijelovi grada ostali nerazvijeni, a siromašniji stanovnici bili dodatno društveno marginalizirani, popularnost gradonačelnika Johannisa je narasla. Njemačko ime i porijeklo u kombinaciji s uspješnim političkim nastupom osigurali su mu gotovo kultni status: postao je nekom vrstom mesijanskog političara sposobnog izvesti Rumunjsku iz bijede. Kao član Nacionalne liberalne stranke koja je na vlast stupila 2012. u koaliciji sa socijaldemokratima, Johannis se u više navrata spominjao kao mogući ministar ili čak premijer. Ustvari, Pontino odbijanje da imenuje Johannisa zamjenikom premijera dovelo je do raspada spomenute koalicije i kasnije do svađe Ponte i Johannisa prilikom izbornog sučeljavanja.
Stilski je Johannis zaista sušta suprotnost Traiana Băsescua: blagog glasa i koncizan, trezven i izravan, gradonačelnik Sibiua u velikom je kontrastu sa stereotipnim imidžom rumunjskih političara. No politički im ne može biti sličniji. Ponosno se opisujući kao desničar, Johannis obećaje da će uspjeh koji je ostvario sa Sibiusom prenijeti na cijelu Rumunjsku. Ukratko, on će udovoljavati potrebama srednje klase nauštrb siromašnih smanjujući “nepotrebnu” državnu potrošnju i usmjeravajući ulaganja prema biznisu. Zalaže se za iste američke interese i također podržava fracking podređujući se poslovnim interesima Europske unije. Zvuči poznato?
Dvije kandidatkinje sličnog političkog puta
U sjeni ovih dvaju glavnih kandidata, koji će se najvjerojatnije suočiti u odlučujućem drugom krugu predviđenom za 16. studenog, nalaze se dvije kandidatkinje, koje obje duguju svoje političke karijere predsjedniku Băsescuu. Monica Macovei, bivša tužiteljica i odvjetnica za ljudska prava, postala je ministricom pravosuđa čim je Traian Băsescu 2004. stupio na vlast. S tog je položaja imala priliku implementirati žestok antikorupcijski plan koji je postao zaštitni znak Băsescuove vladavine. Odnosi među njima su s vremenom zahladili do razine gorčine i rivalstva. Usprkos tome, Macovei bi rado unovčila svoj imidž političarke koja se bori protiv korupcije, stoga se njezina predsjednička kampanja temelji na antikorupciji. Ostatak njezinog predsjedničkog programa kopija je Băsescuova, podebljana zaista agresivnom libertarijanskom retorikom. Na primjer, za Macoveijevu, država je glavni izvor korupcije i utoliko je borba protiv korupcije zapravo borba protiv države. S obzirom na program i osobna stremljenja ona je najvjerojatnija nasljedica Băsescuove politike.
Međutim, kandidatkinja koja je imenovana službenom baštinicom Băsescuova političkog nasljeđa je Elena Udrea, bivša Băsescuova pomoćnica i ministrica turizma. Godinama je Udrea bila jedna od predsjedniku najbližih suradnica i njegova osoba od povjerenja. Osobno vrlo odana predsjedniku, slagala se i s njegovom politikom i političkom vizijom. U njezinom je slučaju “još istoga” i eksplicitno izraženo. To je ujedno i njezino obećanje biračima: nastaviti s programom s kojim je započeo Traian Băsescu. No njena politička uloga nije da ostvari pobjedu na ovim izborima; ona za to gotovo da i nema šanse. Njena je uloga da pripremi teren za ponovni ulazak Traiana Băsescua u stranačku politiku nakon što mu istekne predsjednički mandat. Udrea je šefica Stranke narodnog pokreta, osnovane nedavno uz predsjednikov blagoslov i pomoć. Jasan cilj stranke je pobjeda na parlamentarnim izborima 2016. na kojima bi Băsescu igrao aktivnu ulogu, što bi ga u konačnici moglo dovesti do premijerske funkcije.
U Udreinoj kampanji zasad iznenađuje što se, usprkos hvalisanju oko nastavljanja Băsescuove politike, ipak primjećuje osjetna promjena u pristupu. Dok se Băsescu obraćao relativno imućnoj srednjoj klasi, Udrea sve više apelira i na osiromašene umirovljenike i mlade lumpen stanovnike srednje velikih rumunjskih gradova. Njezin je diskurs sve više populistički, naglašava potrebu za snažnim domaćim kapitalom i autentičnim rumunjskim vrijednostima. Naposljetku, njezin diskurs ne razlikuje se mnogo od onoga Marine Le Pen u Francuskoj.
Paradoksalno bi na kraju moglo ispasti da se, dok svi trenutni kandidati obećaju politiku “još istoga” koju je progurao predsjednik Băsescu, on sam priprema za radikalno skretanje prema istoj vrsti populizma koja je danas tako moderna u Europi. Čini se da bi na koncu Rumunji ipak mogli dobiti mogućnost izbora.
S engleskog prevela: Mirna Šimat