Nedavna Agrokorova kupovina slovenskog Mercatora stvorila je veliku regionalnu kompaniju s gotovo monopolnom pozicijom na pojedinim tržištima. No, iako je koncentracija kapitala u kapitalizmu neminovnost, iza uspostave monopola stoje konkretne političke odluke koje ih omogućavaju, poput one Konkurencijskog vijeća BiH…
Odnedavno je u glavnom gradu Bosne i Hercegovine (a i šire u BiH) gotovo nemoguće naići na market koji ne pripada Agrokoru d.d. u vlasništvu Ivice Todorića. Širenje njegovog carstva na bosanskohercegovačko tržište započelo je još dvijetisućite godine kada je njegov koncern Agrokor d.d. kupio sarajevski Kiseljak. Pri tome nije zgorega podsjetiti se da su regionalne kupovine Ivice Todorića rezultat kapitalističke logike koja je, između ostaloga, zasnovana na koncentraciji i centralizaciji kapitala (opći zakon akumulacije kapitala). Ova dva procesa tjeraju veliki kapital da najprije apsorbira manje, potom da dominira, monopolizira najprije nacionalno tržište, a one još veće kapitale prisiljava da se bore za regionalno i u konačnici globalno tržište. U tom kontekstu, poziciju Agrokora možemo sagledati kao posljedicu dugoročnog procesa dužničke akumulacije u regiji. Priča o nastanku carstva Agrokora je priča o ekonomskoj liberalizaciji, te na koncu privatizaciji u cilju otplate javnog duga.
To je i jedna od ilustracija procesa koncentracije i centralizacije post-yu regionalne proizvodnje, distribucije, maloprodaje i velikoprodaje hrane i pića. Manjak kupovne moći domaćih potrošača i uspon dominantnih, vertikalno organiziranih kompanija koje kontroliraju proizvodnju, distribuciju, maloprodaju i veleprodaju u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji doveo je do borbi za prevazilaženjem ograničenja nacionalnih tržišta. Dvijetisućitih Agrokor, Mercator i Delta pokušavaju međusobno preuzeti jedni druge, sve dok se Agrokor 2013.-2014. nije pojavio kao regionalni hegemon. S jedne je strane Agrokorovo preuzimanje Mercatora u cilju stvaranja regionalnog giganta bilo odgovor na prijetnju da bi europske multinacionalne kompanije poput Lidla ili Carrefoura mogle kolonizirati domaća tržišta, a sa druge strane ono je rezultat procesa decenijske dužničke akumulacije u regiji. Ne treba zaboraviti da je Mercator stavljen na prodaju kako bi se, između ostaloga, spasila Nova ljubljanska banka (NLB).
Od koncentracije do monopola
Agrokor d.d. je nedavno odustao od preuzimanja turskoga maloprodajnog diva Migros, ali je najavio ulazak na rusko i tursko tržište radi povećanja konkurentnosti na visoko koncentriranom europskom tržištu kojim dominiraju globalni igrači. Često se može čuti kako je BiH jedina država sa kojom Republika Hrvatska ima gospodarski suficit, kako Hrvatska najviše izvozi upravo u BiH, kako je u BiH uložila više od pola milijarde eura itd… Ali malo ko se pita kakve to posljedice ima po gospodarstvo BiH. Ekonomski su odnosi još više narušeni od kada je Hrvatska postala punopravnom članicom EU-a, čime su izvozne barijere za bh. poljoprivrednike i privrednike postale još veće, ako ne i nepremostive.
Krize, poput one u BiH koja traje već dvadeset godina potpomaže da se usisaju manji kapitali i da se otvori put za ono što se u većini kapitalističkih država formalno smatra nedopuštenom koncentracijom, odnosno monopolom. Agrokor je odnedavno na tržištu maloprodajnih lanaca i trgovine u Bosni i Hercegovini apsolutni vladar. Ne samo da je poklopio gotovo sve ostale tržišne igrače, nego je kupnjom slovenskog Mercatora postao vlasnik lanca marketa DP Marketi koje je slovenski gigant kupio još 2011. godine, prije nego je Todoriću prodan za više od pola milijarde eura. Međutim, Agrokor je u Bosni i Hercegovini (ili barem u nekim njenim dijelovima) također postao kompanija koja, slobodno se može reći, ima monopol u maloprodaji hrane i pića.
Rješenje o koncentraciji donijelo je Konkurencijsko vijeće BiH – jedna od nekoliko institucija koja ima “isključivo ovlaštenje u odlučivanju o postojanju zabranjenog konkurencijskog djelovanja na tržištu Bosne i Hercegovine”. Drugim riječima, navedeno vijeće ima ovlasti na državnom nivou i donosi odluke koje se odnose na oba bh. entiteta. Osnovni zadatak ovog vijeća jeste osiguravanje neometanog razvoja slobodnog tržišta i poštivanja zakona o konkurenciji kojim su propisani “oblici sprječavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišne konkurencije” unutar i izvan BiH, ukoliko isti imaju utjecaj na njen teritorij.
Stoga se zaista treba zapitati nad rješenjem Konkurencijskog Vijeća Bosne i Hercegovine o koncentraciji privrednih subjekata Agrokor d.d. Zagreb i Mercator d.d. Ljubljana. Ova je odluka jedan u nizu eklatantnih primjera da je bh. državnoj administraciji i aparatu uspostavljenim Daytonskim ustavom dozvoljeno i da radi, a i da ne radi, bez straha od bilo kakvih sankcija. No, rješenje o dopuštenosti koncentracije privrednih subjekata Agrokor d.d. Zagreb i Mercator d.d. Ljubljana također hrani sumnje u još nešto – vezu između države Bosne i Hercegovine i poslovanja Ivice Todorića. Naime, baš kao i rad drugih institucija u BiH, i rad Konkurencijskog Vijeća odgovara Daytonskim ustavom zagarantiranoj, uspostavljenoj i institucionaliziranoj (etničkoj) strukturi iz koje slijedi da su članovi Konkurencijskog Vijeća predstavnici konstitutivnih naroda. Zakon o konkurenciji BiH, član 24. stav 1 i 2 eksplicitno kažu:
“(1) Konkurencijsko vijeće može punovažno odlučivati ako sjednici prisustvuje najmanje pet članova Konkurencijskog vijeća. (2) Odluke Konkurencijskog vijeća donose se većinom glasova prisutnih članova, s tim da za svaku odluku mora glasati najmanje po jedan član iz reda konstitutivnih naroda. Član Konkurencijskog vijeća ne može biti suzdržan od glasanja.”
Nemar ili namjera?
Ovdje počinje zabava. Spomenuto rješenje Konkurencijskog Vijeća BiH kaže: “smatra se dopuštenom koncentracija u smislu člana 18. stav 7 Zakona o konkurenciji… kojom privredni subjekt Agrokor stiče 53,12% dionica privrednog subjekta Poslovni sistem Mercator d.d…” Ništa tu ne bi bilo sporno da navedeni član 18. stav 7 Zakona o konkurenciji BiH ne glasi: “ako Konkurencijsko vijeće u rokovima iz člana 41. ovog zakona ne donese rješenje o koncentraciji, smatra se da je koncentracija dopuštena.” U daljem tekstu Rješenja o koncentraciji navedenih privrednih subjekata stoji da Konkurencijsko Vijeće nije moglo donijeti odluku zato što je “poslovnom tajnom zaštićeni broj” članova Konkurencijskog vijeća BiH glasao ZA, odnosno PROTIV. A član 41. Zakona o konkurenciji BiH nedvosmisleno kaže: “Nakon donošenja zaključka o pokretanju postupka, Konkurencijsko vijeće dužno je donijeti konačno rješenje u roku”, te za nas ovdje važno, “od tri mjeseca za utvrđivanje ocjene koncentracije iz člana 18. ovog zakona”. Kako je onda koncentracija postala dopuštena?
Budući da Konkurencijsko vijeće nije donijelo odluku u zakonom propisanom roku od tri mjeseca, koncentracija se sukladno drugom zakonskom članu automatski smatra dopuštenom. Praktično, ovo znači da su članovi Konkurencijskog Vijeća kroz “rupu u zakonu” donijeli rješenje kojim se koncentracija privrednih subjekata Agrokor d.d. Zagreb i Mercator d.d. Ljubljana smatra dopuštenom. Postavlja se pitanje da li se radi o nemaru ili o namjeri? Pitanje je tim zanimljivije što u tekstu navedenog Rješenja stoji i da je: “Konkurencijsko vijeće ocijenilo da bi provođenje predmetne koncentracije moglo imati za posljedicu negativne efekte koji mogu značajno narušavati konkurenciju na relevantnom tržištu u pojedinim gradovima Bosne i Hercegovine”.
Dakle, iako je Konkurencijsko Vijeće ocijenilo da bi Todorić mogao postati monopolist na bh. tržištu, to ih svejedno nije spriječilo da donesu Rješenje kojim se koncentracija Agrokora i Mercatora smatra dopuštenom?
Primjera radi, u dvjema susjednim državama to je riješeno ovako: Komisija za zaštitu konkurencije Republike Srbije Todoriću je nakon akvizicije Mercatora postavila uvjet kojim je naložena “prodaja 21 prodajnog objekta (alternativno 22) u 15 gradova i opština Srbije, ukupne neto prodajne kvadrature od oko 20.000 metara kvadratnih”. U Hrvatskoj je Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja donijela odluku kojom se “kontrola Agrokora nad Mercatorom smatra uvjetno dopuštenom koncentracijom” te su na prodaju morali staviti “95 trgovina Konzuma i Mercatora/Getroa”.
“Propust” kao sistem
U Rješenju Konkurencijskog vijeća Bosne i Hercegovine stoji da se Agrokor d.d. očitovao “na nacrt prijedloga konačnog rješenja, u kom je istakao kako smatra da se predmetnom koncentracijom ne stvara novi niti jača postojeći dominantni položaj, te da bi ista trebala biti odobrena bez postavljanja uslova, no ukoliko Konkurencijsko vijeće smatra da je postavljanje uslova neophodno, isti dostavlja prijedlog mjera”. Podnosilac prijave, tj. Agrokor d.d. i Mercator d.d. postavljaju uvjete Konkurencijskom vijeću, a ne obratno? S obzirom da su članovi Konkurencijskog Vijeća BiH svoju odluku donijeli uredno ne radeći svoj posao, vraćamo se na pitanje: nemar ili smišljena igra?
Čini se kako je ono što se u rješenju Konkurencijskog vijeća naziva “poslovnom tajnom” samo drugo ime za dejtonski (s)Ustav koji institucionaliziranjem etničkih i nacionalističkih podjela stvara okvir za izvanjske intervencije u unutarnja pitanja BiH. Time se samo još više produbljuju nacionalne podjele koje idu u korist bogatih, a na uštrb radništva i potpuno osiromašene bh. populacije. U uvjetima nacionalističke paralize, protektorat postaje prava vlast, sprečavajući time mogućnost bilo kakve suštinske promjene ekonomskih politika unutar takvog političkog sustava.
“Ova priča ima jedinu nesreću… a to je što je istinita”. O toj istini, međutim, nisu govorili ni predstavnici nadležnih institucija, ni sindikati, ni predstavnici političkih partija, niti šira javnost. Jer dosadašnja iskustva korporative logike nameću zaključak da će morati doći do tzv. racionalizacije troškova i poslovanja, što znači da će radnici i radnice, dobavljači i distributeri biti otpuštani ili će im biti “otkazivana suradnja”.
Za kraj, treba još jednom ponoviti kako uspjeh i uspon ljudi poput Todorića na tržištima kao što je bosanskohercegovačko nema veze sa kreativnim dinamizmom kapitalizma i njegovog poduzetničkog duha. Radi se o direktnoj posljedici dužničke ekonomije i združenog djelovanja države i kapitala u kojoj pojedinci zarađuju milione i milijarde, dok čitave industrije bivaju uništene, a čitava društva zadužena generacijama unaprijed.