Nedavno hapšenje zagrebačkog gradonačelnika pod optužbom za korupciju malo je kome predstavljalo iznenađenje, s obzirom na višegodišnje javne sumnje u nelegalne aktivnosti u Gradu i Holdingu. No popularnosti uhićenog dužnosnika dosadašnje optužbe nisu škodile. Čini se da se iza uspjeha njegovog specifičnog modela upravljanja gradom kriju dublji politički i socijalni uzroci od prostog problema “(ne)funkcioniranja pravne države”.
Akcija hapšenja Milana Bandića i sve ono što je išlo i dalje ide uz to, nazvana je Agram. Pomalo uopćeno, ali jednostavno i naoko sasvim jasno. Takvim kodnim naslovom označava se inače predmet istrage, mada generaliziranje služi i radi mimikrije, da ne bi kakav neprijatelj – recimo obavještajno podzemlje – otprve znao koje spise da traži, ako mu dopadne šaka veća baza policijske strogo povjerljive dokumentacije. Ipak, njime se pozicioniraju i sami istražitelji naspram svoje lovine, određujući tako izvjesnu distancu među dvjema stranama. Ta semantička igra valjda baš zabavlja detektive, pa i medije koji dalje pronose novi brend u svom dizajnu.
Činjenica, međutim, da je prilikom obrade gradonačelnika Zagreba, kao i 15 osoba privedenih s njim, u tu svrhu izabrano njemačko ili austrijsko-njemačko ime glavnog hrvatskog grada, dodatno je intrigantna. Bandić nikad nije bio nazivan agramskim gradonačelnikom, tako ni birgermajsterom. Ovo posezanje za izmještenim sjevernjačkim, centralnoeuropskim nazivljem i uopće pozicijom koja više nije ni domaća niti realna, stoga bi se moglo protumačiti kao simbolički obračun sa specifičnim grijesima Bandića i njegova došljačkog soja, dakako južnjačke orijentacije.
“Južnjačka” korupcija
Nesumnjivo najteža prononsirana karakteristika jest pritom njegova i njihova koruptivnost i korumpiranost. Imaginarnom pak Zagrebu i Zagrepčanima, stanovnicima ponosite licitarske idealizacije, ta se mana nikad i nikako ne bi dala pripisati – zaraza koja danas nagriza vekivečni agramerski duh svakako je došla izvana, prijetvorno i sistematski. Ali dalo bi se svejedno postaviti makar načelno pitanje oko stvarne reprezentativnosti tog duha, uzmemo li u obzir vijesti o iznimno visokoj podršci žitelja toga grada pritvorenom im gradonačelniku. Također bi se vrijedilo dodatno zamisliti nad nimalo plošnom društvenom i političkom naravi korupcije.
Reklo bi se dakle kako ta pojava cvate u krajevima s više sunca, bolje u Dalmaciji i Hercegovini nego u Međimurju i u Gorskom kotaru, bolje u Grčkoj i Portugalu nego u Njemačkoj i Danskoj. Možda i nije sve do lokalnih klimatskih značajki, možda je Hrvatima koji plešu po rubu kulturalističkog ponora imenovanog Balkan tu nevolju za vratom ostavila višestoljetna stiješnjenost između Turaka ili Bizanta i Mletaka, nadaleko poznatih prevrtljivaca i podmitljivaca. Bilo kako bilo, dobili smo u baštinu konačni produkt stanovitoga devijantnog mentaliteta nalik prokletstvu kojeg ćemo se uvijek iznova s oprezom rješavati i eksplicitno se ograđivati od njega. Upomoć smijemo dozivati tek mentalitetno pouzdane saveznike poput Angele Merkel, Marije Terezije, Karla Velikog.
Kvarnim se mentalitetom dosljedno tumači i pošast fatalne bandićevštine. Ta i Bandićevi su kriminogeni pajdaši navodno pretežno s juga, gdje su koruptivnost i hajdučki otpor pravnoj državi očuvani koliko i onaj konzervirani arhaični hrvatski dijalekt u jezičnoj izolaciji austrijskog Gradišća. I ovdje potpisani novinar pisao je prvi put o poslima Milana Bandića prije 15 godina, u samom početku njegova upravljanja gradom, a konkretno o tome kako iz gradskog posjeda nestaju deseci stanova, završavajući u vlasništvu često netom doseljenih miljenika režima koji su ih napučili za rata i kasnije.
Sivi socijalni konsenzus
Zadnji put isti potpisnik bavio se Bandićem prije dvije godine; nestala je tad iz službenih knjiga čitava jedna ulica na Knežiji. Samo izuzetna žilavost nekolicine stanara osujetila je fizičko brisanje te ulice, imenom Kninske, i navela gradsku upravu da odustane od već previše razglašene operacije. Odustali su i privatni ulagači koji su nakanili razjuriti stanovnike obiteljskih kuća uz mizernu naknadu, ali s podrškom nadležnih službi. Ne treba sumnjati da su na koncu svoj poslovno-stambeni aglomerat podigli drugdje, na mjestu nekog idućeg te uspješnijeg zločina s manje otpora.
Od pokradenih stanova do ulica i kvartova, pisali su o Milanu Bandiću svih tih godina nebrojeni novinari, iznosili su se obimni dokazni materijali, svjedočenja i dokumenti. S razmjernim pouzdanjem smatramo da je pod njegovom odgovornošću izgrađena zapanjujuće široka i gusta mreža većih i manjih, indirektnih i neposrednih sudionika u korupciji, i da je glavno sredstvo komunikacije bila materijalna provizija ili neki drugi oblik naknade u vidu klijentelističkih ustupaka i sličnog. U to su uključeni u međuvremenu razni poduzetnici, građevinski te zemljišni mešetari, podizvođači radova, sitni obrtnici, piljarski prekupci, i tako sve do vlasnika uličnih štandova.
Dok je bilo dosta proračunskih sredstava nabranih s izdašnog ekonomskog supstrata metropole, na njima su preživljavali mnogobrojni Zagrepčani, a i šire. Grad nekadašnje zavidno razvijene industrije pogasio je svoje tvorničke dimnjake uslijed političkog zaokreta u širem kontekstu, no snašao se Zagreb nekako i tad, protegnuvši si ekonomiju na sivo njezino područje, stvarajući vrijednost mimo državnih zakona i europsko-unijske pravne stečevine. Profitnom uzurpiranju javnih dobara žestoko se usprotivio premalen broj ljudi predvođenih rijetkim udrugama. Bandić je na ime takve politike i svojevrsnog socijalnog konsenzusa na izborima zadržao vlast do dandanas, kad je mnogi njegov sugrađanin sklon oprostiti mu “ako i jest krao, jer je i drugima dao”.
Logični simptom političkog stanja
Štoviše, kandidati većih stranaka koje ukupno ne ispuštaju državnu vlast već dva i pol desetljeća, računajući tu i SDP nakon izbacivanja Bandića iz članstva, nisu mu se u Zagrebu izborno niti primaknuli. Održala ga je uz koketeriju s čitavom menažerijom viđenijih likova te stilova i pomno razvijana bliskost s ljudima slabijeg imovnog stanja, među kojima je toliko puta habao đonove po zagrebačkoj periferiji, uvodeći im kanalizaciju i razgovarajući s njima bez posrednika. O sirotinji koja živi u simbiotskom odnosu s gradonačelnikom, međutim, ovih dana Josip Kregar – stari Bandićev oponent – na HRT-u kaže da odatle potječe njegov uspjeh, u tome što zna da treba otići tamo, da se malo uprljaju nogavice, pa ako treba i “da se s njima praseći rep pojede”.
Tako već dolazimo do pitanja znatno složenijeg od spomenute mentalitetske formule; neće biti da se baš po njoj građani Zagreba prodaju čak i za svoje bizarne gastronomske hirove. Prava je enigma ona koja cilja na odgovor o tome zašto ljudi ne mogu imati pečenke do grla i bez Milana Bandića, i zašto ih je takvih toliko mnogo. Tek s njom se može steći uvid u kompleks u okviru kojeg Bandićev koruptivni sistem biva samo jedan logični simptom šireg i dubljeg političkog stanja.
Aktualni zagrebački gradonačelnik došao je na vlast u doba kad su državne vlasti – HDZ i SDP te HNS, i ostali – kroz više godina i dvije vlade rasprodali sve mukotrpno i skupo sanirane banke. S time i s bezuvjetno prihvaćenim tzv. stabilnim tečajem kune, Hrvatska se u cijelosti odrekla svog monetarnog suvereniteta. Proćerdani su i neki drugi unosni sektori, primjerice teleoperaterski kojeg je preuzela firma (u tom trenutku) u većinskom vlasništvu – njemačke države. Monetarna politika koja je išla na ruku privatiziranim bankama i uvoznicima-trgovcima, rezultirala je izrazitim kreditno-potrošačkim ekonomskim preustrojem do krizne 2008. godine. U međuvremenu je povlačenjem države u sklopu integriranja s EU-om također dodatno stegnut tradicionalni prostor socijalnih davanja.
Ako se promotri mehanizam kontinentalne asocijacije kao cjelina, bit će jasno da ona i sama, s interesom kapitala u prvom planu, zavisi o unutarnjoj svojoj tržišnoj napetosti. Njezinu centru nipošto više nisu dovoljne samo prekomorske kolonije, otkako npr. drukčije funkcioniraju zemlje BRICS-a i otkako su odnosi moći u svijetu postavljeni drukčije. Utoliko je i Hrvatskoj namijenjena uloga koju ona ne može dugoročno prevladati; nije to uspjelo niti recimo Sloveniji. Banke nismo prodali slučajno ili samo nesmotreno, kao ni liberalizirali tržište, nego je pristajanje na taj diktat u izvedbi Svjetske banke i MMF-a bila jedina ulaznica za EU.
Zavisna ekonomija i korupcija
Socijalno-darvinistička strukturiranost Europske unije nužno potiče visoku korumpiranost u zemljama njezine periferije, tim sad već opustjelim tržištima, bitno manje društvima, u kojima eventualno treba slomiti još i poneko zaostalo radno-pravno uporište da bi proces njihove kolonizacije bio sasvim priveden kraju. Licemjernost prigovora na to iz centra, a svisoka, dobro se ogleda u primjeru Hypo banke, istaknutom pilonu korupcije u Hrvatskoj između rata i rečene krize, bar što se tiče koruptivnih generatora u financijskom sektoru. Hypo banka je naime bila u austrijskom vlasništvu, zatim je prešla u njemačko, dok su pravosuđa tih država povela zbog određenih makinacija tek par efektnih sudskih postupaka protiv vodećih menadžera banke. No enormna šteta počinjena hrvatskoj i drugim balkanskim ekonomijama nije kompenzirana.
Obrnemo li startnu tezu o moralnoj i kulturnoj inferiornosti periferije naglavce, neće biti teško primijetiti da centar sasvim jednostrano određuje sva pravila igre u svoju korist. Političarima duž granica carstva zvanog EU, tim ubogim našim kompradorima, ne preostaje puno toga doli traženja raznih alternativnih metoda za održanje kakvog-takvog socijalnog mira u kući, pa i samih sebe na vlasti. Čisto povinovanje zahtjevima stranih investitora i diktiranom rezanju javne potrošnje upropastilo bi njihove zemlje ili gradove naglo i temeljito. Jedan od odgovora na to jest Bandićeva ilegalna mreža pokretanja ekonomske aktivnosti i socijalne skrbi.
Druga mogućnost također je suštinski koruptivno održavanje javnog upravnog aparata s bezbroj sinekura po kojima će se uhljebiti mnogobrojni stranački kadar sitnog zuba, kao i dalja rodbina njihovih prijatelja. I sve to nije lijepo ni poželjno niti dugoročno spasonosno, ali je logično i zapravo neizbježno. Moraliziranje nad razbojničkim ponašanjem Milana Bandića i (auto)rasističko mistificiranje s nadrisociološkim kvalifikacijama ovog i onog mentalitetnog sklopa, ustvari nas odmiču od realnosti i političkog uvida u njezine uzroke.
Žiroskop kapitalizma
Ekonomiju nismo upropastili zbog mentaliteta, dakle zbog podmitljivosti i lijenosti, a koje bi bile naše elementarne skupne, društvene karakteristike, jer mi takvi već i prije toga ne bismo ni imali što upropastiti, budući da ne bismo prethodno ništa bili niti stvorili. Malo se tko posljednjih par decenija zamislio nad činjenicom da prije 30 ili 40 ili 50 godina ovdje nije bilo ni približno toliko korupcije. A nije to tako zbog toga što nije bilo ovoliko vrijednosti u opticaju, ili nije bilo proizvodnje i druge ekonomske aktivnosti, ili su se južnjaci tad plaho držali svog zavičaja. Lako bi bilo dokazati da je nabrekla razlika u vrijednosti, bar dominantno, ipak pogubnoga kreditnog porijekla, i da je materijalne proizvodnje u ono vrijeme bilo daleko više.
U vrijeme danas prezrenog socijalizma, međutim, kapital nam nije iscrpljivao radnike i odvlačio višak vrijednosti beznadno izvan njihova dosega. Sistem je postojao radi socijalnih potreba najšire zajednice, počivajući na kooperativnosti i solidarnosti umjesto na konkurenciji i kompeticiji, tome zamašnjaku i čak temeljnom, takoreći ontološkom principu kapitalizma. A sad su takmaci međusobno i đaci u školi, radnici u firmi, poduzetnici u istom sektoru, izvoznici i uvoznici, lobiji u parlamentu. Da bi integralni mehanizam funkcionirao, netko uvijek mora biti podređen, pa se tako i famozna pravna država koju bi trebalo krotko slijediti u ime opisanih načela, ispostavlja kao najobičnija gruba podvala.
Zato valja prestati kukati oko pošasti korupcije, jer se osnovni društveni problemi ne bi riješili nikakvim njezinim izoliranim ukinućem. Neki bi tek došli do izražaja, i to na još višu potenciju. Korupcija je samo neka vrsta nenarodnom režimu imanentnog žiroskopa, da se kapitalizam ne bi izvrnuo u jarak. Ona je njegov mučki, pervertirani plebejski atribut kojeg se dvor, ovdje nazvan Agram, uvijek želi javno odreći, ali ne htijući isprobati baš niti eksperimentalnu njezinu neutralizaciju nekom malo poštenijom redistribucijom dobara.