Rasprava o abortusu koja se posljednjih mjesec dana odvija u hrvatskim medijima vrti se uglavnom oko svega nekoliko perspektiva: vjerske, liberalne i (liječničko) etičke. Kako bismo raspravu usustavili i dali joj jasniju političku perspektivu, ovim argumentima smo dodali pravnu i socioekonomsku dimenziju.
Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske oglasilo se ovaj tjedan na vruću temu legalnosti abortusa koja posljednjih mjeseci puni medijske stupce. Učinili su to nakon što je Ženska mreža Hrvatske uputila Ministarstvu pritužbu na rad bolnica. Mreža je također Ministarstvu poslala i zahtjev za provedbom zakona vezano uz odbijanje pojedinih bolnica da omoguće zakonsku mogućnost izvršavanja pobačaja, tražeći smjenu ravnatelja onih bolnica koje ne provode pobačaje na zahtjev žene zbog “prigovora savjesti” pojedinih liječnika. Iz Ministarstva su poručili da će od svih bolnica koje imaju odjel ginekologije, a ne obavljaju pobačaje na zahtjev, pismeno zatražiti da u najkraćem roku ženama omoguće ostvarivanje tog prava: “Sve bolnice u Mreži javne zdravstvene službe koje obavljaju djelatnost ginekologije dužne su osigurati pružanje usluga prekida trudnoće, a za organizaciju pružanja takve usluge zadužen je ravnatelj, odnosno sanacijski upravitelj bolnice”. Ministarstvo traži da bolnice izrade standardiziranu proceduru počevši s trenutkom kada žena zatraži abortus pa do njezina otpusta te da proceduru, zajedno sa cijenom, objave na svojim internetskim stranicama. Ukoliko bolnica iz nekog razloga ovu uslugu ne može osigurati, mora osigurati specijaliste ginekologije i opstetricije izvan zdravstvene ustanove.
Zahtjev udruga i reakcija Ministarstva zdravlja, rezultat su medijske rasprave koja se odvijala u Hrvatskoj posljednjih mjesec dana. Ministarstvo je provelo skeniranje stanja provedbe pobačaja na zahtjev žene i došlo do zaključka da od 27 bolnica, 5 ne obavlja pobačaje. U ostale 22 bolnice dio liječnika se poziva na priziv savjesti, dok je veći broj ginekologa koji ne obavljaju pobačaje na zahtjev zabilježen u još šest ustanova. Međutim, pojavile su se informacije kako određeni broj liječnika koji su zaposleni u javnim bolnicama, te u kojima primaju punu plaću, a aktivirali su priziv savjesti te ne izvršavaju pobačaje, istodobno pacijentice koje dođu sa zahtjevom za abortus upućuju u vlastite privatne klinike u kojima bez priziva savjesti redovno obavljaju pobačaje. Pozornost medija i javnosti na temu abortusa skrenule su radikalne kršćanske grupacije koje su nedavno po drugi put ove godine organizirale molitvena bdijenja pred javnim bolnicama koje su prema pozitivnim propisima RH dužne obavljati abortuse na zahtjev žene. U Hrvatskoj je abortus prvi put bio legaliziran 1952. godine, a zakon koji je trenutno na snazi donesen je davne 1978. godine.
Pravna struka: nepovredivost realiziranog života žene ima veću težinu
Argument o nepovredivosti i svetosti života bio je dovoljan da pokrene molitvena bdijenja pred hrvatskim bolnicama i otpočne ovu raspravu. Ako doista uzmemo religiozna uvjerenja kao faktor u odlučivanju pri planiranju obitelji, o pravu na pobačaj u judikaturi Europskog suda za ljudska prava npr. ne raspravlja se samo u okviru slobode izražavanja, već se može raspravljati i u okviru slobode vjeroispovijesti. Europski sud za ljudska prava je u svojim odlukama postavio negativnu interpretaciju religioznih prava pojedinca. Prema tome, svaki pojedinac nema samo pravo da vjeruje, već je i njegova sloboda ne imati religiozna uvjerenja. Ovime sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti postaje osnovnim ljudskim pravom ateista, skeptika, agnostika i svih onih pripadnika pluralističkog društva nezainteresiranih za religiozna uvjerenja. Fiksacijom na argument o svetosti nerođenog života, kršćanski fundamentalisti ne postavljaju pitanje, koje je srećom, pravna struka postavila: što je jače, interesi već postojeće i realizirane osobe, trudne žene da abortira ili interesi fetusa koji ne samo da nije realizirana osoba, nego nije uopće ni osoba?
Kako piše Dalida Rittossa sa riječkog Pravnog fakulteta u svom tekstu o Prijeporima o pravu na pobačaj u RH iz 2005. godine, talijanski je ustavni sud razmatrajući ovaj sukob u svojoj odluci iz 1975. godine zaključio da je nemoguće dati načelni apsolutni prioritet interesima fetusa, a da se pri tome odbaci zaštita zdravlja već postojeće osobe. Žena već jest osoba, a embrio, odnosno fetus, to će tek postati, pa zbog ovoga nema ekvivalentnosti u pravima, pa ni u pravu na zaštitu zdravlja. Austrijski je ustavni sud zaključio slično razmatrajući problematiku prava na pobačaj 1974. godine naglasivši da načelo jednakog postupanja pri zaštiti prava i sloboda osoba ne obvezuje na davanje nerođenom bolje zakonske pozicije.
Sukob interesa treba riješiti prevagom interesa trudne žene, smatraju sudovi, jer za razliku od trudne žene koja jest ljudsko biće, fetus u utrobi to još nije u punome smislu jer nema samostalnu sposobnost preživljavanja izvan ženine utrobe. U određenim razvojnim fazama na fetus se stoga ne može primijeniti ustavno načelo jednakog postupanja. U slučaju Roe vs. Wade na Vrhovnom sudu SAD-a u iz 1973. godine, kako stoji u Rittossinom tekstu, sudac zaključuje da ustavne odredbe ne daju osnova da se fetus smatra osobom iz razloga što fetus nema sposobnost da djeluje kao racionalno ljudsko biće. Osoba je ta koja je odgovorna za svoje radnje i koja ima moralne obveze. Izraženo mišljenje Vrhovnoga suda podlogom je takozvanog testa osobe – the test of personhood. Svrha testa osobe jest naglasiti da su osobe te koje imaju posebne moralne statuse, a ne genetske kreacije. Davanjem prednosti interesu trudne žene nad interesima fetusa, rasprava o pobačaju nije bila iscrpljena, stoga su američki pravnici povukli još i argument prava na privatnost koje se smatra fundamentalnim, ali ne i apsolutnim pravom, piše Rittossa. Kako država radi intrinzične vrijednosti ljudskoga života ne smije zanemariti niti interese fetusa, tako se u konačnici ova rasprava, barem što se pravne struke tiče, razriješila pozivanjem na pravo na privatnost koje se pak u ovom slučaju, smije ograničiti jedino ukoliko je ugroženo zdravlje žene. Kako je smrtnost žena veća pri porodu, nego pri pobačaju, američki sudovi u konačnici su zaključili kako država u prvom trimestru trudnoće ne smije intervenirati u (intimne) odluke žene.
Pravo na slobodno rađanje djece može se dakle sagledavati iz moralnih, vjerskih, pravnih, filozofskih (…) kuteva, no postavlja se pitanje koja od mogućih perspektiva je ona unutar koje se odluka o abortusu zaista donosi.
Abortus nije etičko, već socijalno pitanje
Preoblikovanje paradigme unutar koje bi se se rasprava o abortusu zapravo trebala odvijati potrebno je započeti promjenom perspektive. Razmatranjima o uzrocima svjesnih odluka žena da neće roditi treba pridodati neke podatke. U Hrvatskoj tako, svaka četvrta trudnica iznad 35 godina abortira. Abortusu najčešće pribjegavaju zaposlene i udane žene (često one koje već imaju dijete). U Republici Hrvatskoj je, prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo za 2013. godinu, izvršeno 3.816 namjernih prekida trudnoće. Ovi su abortusi najčešće objašnjeni socijalnim razlozima, no možda bi ih bilo točnije nazivati socio-ekonomskim uzrocima. To su uzroci koji su određeni položajem žena na tržištu rada i u javnom životu i koji određuju kvalitetu života žene.
Dominantni obiteljski model s muškim hraniteljem obitelji i žene kućanice koja drži četiri kuta kuće koji se razvio nakon Drugog svjetskog rata neslavno je propao na svim aspektima. Žene se sve aktivnije uključuju u tržište rada od sredine 20. stoljeća, a već nekoliko desetaka godina čine više od polovice globalne radne snage. Prema sažetku studije o Položaju žena na tržištu rada iz 2011. godine, na svakih 100 radno sposobnih muškaraca, dolaze 103 radno sposobne žene, međutim, demografski pokazatelji ne reflektiraju se na tržište rada.
Stopa ekonomske aktivnosti (radno sposobnih) žena u 2009. godini iznosila je tek 58,8 posto. Prema istoj studiji, u Hrvatskoj se žene susreću s većim teškoćama u pristupu, povratku i ostanku na tržištu rada zbog različitih socijalnih faktora, koji, između ostaloga, uključuju probleme u usklađivanju radnog i obiteljskog života. Nesrazmjerno visok broj žena radi na privremenim, nesigurnim i neprijavljenim poslovima, što ih čini ranjivijima i jače izloženima siromaštvu ili vanjskim utjecajima poput aktualne ekonomske krize. Glavne prepreke ravnopravnom sudjelovanju žena na hrvatskom tržištu rada, autorice studije o položaju žena na tržištu rada dijele u dvije kategorije: Praktične prepreke, poput dostupnosti povoljne i fleksibilne brige o djeci i fleksibilnog radnog vremena; i Kulturalne prepreke, koje uključuju oslanjanje na neformalne mreže iz kojih su žene isključene, neprihvaćanje žena na nadređenim položajima i nastavak radne kulture u kojoj se žene ne potiče da uspiju ili se od njih to ne očekuje.
Autorice studije također pišu kako analiza utjecaja broja i dobi djece na sudjelovanje spolova na tržištu rada, pokazuje da djeca na žene i muškarce djeluju na različite načine. Sudjelovanje muškaraca manje ili više nije u odnosu s brojem djece, dok je sudjelovanje žena s troje ili više djece znatno niže nego kod žena s manjim brojem djece i u negativnoj je korelaciji s dobi djece.
U studiji također stoji kako je tržište rada i dalje obilježeno fenomenom horizontalne i vertikalne segregacije koji odražava glavna područja nejednakosti između žena i muškaraca. Pogotovo se to odnosi na napredovanje, visinu plaće te iskustva diskriminacije i uznemiravanja na radnome mjestu. Neplaćene poslove u kućanstvu i dalje obavljaju pretežno žene, koje su još uvijek natprosječno zastupljene u nekim sektorima, poput poslova vezanih uz brigu i njegu te poslova na pola radnog vremena, poslova koji traže niži stupanj vještina i poslova s netipičnim ugovorima i/ili ugovorima na određeno vrijeme, dok su ispodprosječno zastupljene u drugima, poput primjerice sektora znanosti, tehnologije i inženjerstva.
Izmještanje društvenih sukoba
Pristup žena zapošljavanju otežan je zbog percepcije potencijalnih poslodavaca o tome da žene imaju obiteljske obaveze. Logično je stoga za očekivati da pri donošenju odluke o abortusu, žene više brinu o nabrojanim socio-ekonomskim faktorima, nego o religijskim uvjerenjima trećih osoba. Uloga žene u prokreaciji ne smije biti osnovom za njezinu diskriminaciju. Stoga na primjer konvencija Ujedinjenih naroda o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) kao odgovorne sile po kojima se oblikuju pravila o spolovima i veze u obitelji vidi prije svega kulturu i tradiciju.
Ustrajavanjem na argumentima o svetosti života iz fokusa se gube socioekonomski uvjeti u kojima žene žive i rade, a koji su primarni faktori u odluci žene o tome želi li ili ne roditi i odgajati dijete. Rasprava o abortusu umjesto religioznim uvjerenjima, treba biti oblikovana s obzirom na krucijalna društvena i ekonomska pitanja. Kakvi su dakle socioekonomski uvjeti u kojima bi žene danas u Hrvatskoj trebale rađati i odgajati djecu? Jesu li ukinute sve prepreke ravnopravnosti žena na tržištu rada? Je li osiguran dovoljan broj vrtića i staračkih domova s obzirom na socijalne zahtjeve? Imaju li osnovnoškolci u školi osiguran boravak i topli obrok? Jesu li udžbenici besplatni i svima jednako dostupni? Je li zdravstvena zaštita svima dostupna?
Rasipanje energije na stigmatizaciju žena koje smatraju da je žensko tijelo ženska odluka izlišna je društvena bitka. Zabrana abortusa ne bi utjecala na društveno blagostanje, ni pokrenula ekonomske cikluse, niti ikome osigurala ijedno ljudsko ili socioekonomsko pravo. Abortuse nije moguće iskorijeniti, može ih se samo učiniti ilegalnima, a tada se ugrožavaju ne samo nerealizirani životi koji postoje samo kao mogućnost, već i životi žena koje će biti prisiljene ilegalnim i nesigurnim putem ostvarivati pravo da same odlučuju svom tijelu.