Iako iz medijske perspektive izgleda da je navijački bunt svoj klimaks doživio neodigranim derbijem i prosvjedom na Rivi, stvar je daleko od iscrpljivanja kulturnim dijalogom i ustaljenim procedurama. Upravo zato cijelu priču treba staviti u kontekst opće političke atmosfere i ocrtati kontradikcije s kojima se susreće.
Prije neki dan smo saznali da je BDP pao i u trećem kvartalu, rekordni dvanaesti kvartal zaredom. Ministar financija Boris Lalovac je izjavio da zbog toga osjeća sram pred strancima. Kao što je i vrhuška Hrvatskog nogometnog saveza u loži San Sira osjećala sram pred strancima kad su baklje počele letjeti u teren. U isto to vrijeme, nešto niže dolje na terenu, izbornik Niko Kovač se brinuo da baklja slučajno ne pogodi neko dijete. Dotle, nimalo slučajno, djeca s posebnim potrebama, u pokušajima “podjele rada” između iscrpljenog proračuna i evropskih fondova, ostaju bez prijeko potrebnih asistenata u nastavi.
Lalovac, a i cijela vlada, zadnjih dana, valjda ponukani prijedlogom investicijskog plana Jean-Claude Junckera, novog čovjeka na čelu Europske komisije, svu su, ionako skromnu, političko-ekonomsku imaginaciju srezali na evropske fondove. Gotovo da su odustali od mjera štednje i bolnih reformi i priznaju da bez evropskih novaca proračun ne mogu spasiti. One dosad provedene ne polučuju očekivani uspjeh, a daljnje mogu samo u predizbornoj godini ugroziti i ono malo podrške što je ostalo. Vladino gotovo i deklarativno odustajanje od aktivne politike i istovremena potpuna politička i medijska izolacija branitelja iz Savske vjerno ukazuju na paralizu političkih procesa u Hrvatskoj, s koje god strane da krenuli.
Paraliza političkog polja
Ta paraliza nije prolazni ishod svakodnevnih medijskih igrica i taktika političkih oponenata, ona je strukturne naravi. Vlada pri ruci nema nijednu polugu političko-ekonomskog upravljanja osim snižavanja cijene rada u svrhu privlačenja investitora. Bar retorički su odustali i od toga. Monetarni suverenitet ne postoji, pod fiskalnim smo nadzorom iz Bruxellesa, bankarski sektor je u privatnom vlasništvu i shodno tome vlada ne može odlučivati o investicijskoj politici. Ostaje jedino proračun kao mjesto legitimacije vladanja – osiguravanje poslova s državom tvrtkama koje se ne mogu nositi s jačima na evropskom tržištu i radna mjesta stranačkim kadrovima i biračima. I jedina razlika između SDP-a i HDZ-a je ta što se ne radi o istim ljudima i tvrtkama. Paraliza političke imaginacije je tolika da čak iako je svima jasno da su dvije najjače stranke izgubile legitimitet i dalje ne dolazi do njihovog nepovratnog anketnog srozavanja i gubitka političkog utjecaja. Uspjeh ORAH-a u tom kontekstu možemo sagledati samo kao zadnji proplamsaj kreditno paralizirane srednjoklasne političke imaginacije i nade da ćemo napokon dočekati transparentno društvo, evropske standarde i pregršt malih slatkih obiteljskih restorančića.
Ali politička dinamika, i u tako klaustrofobičnom i paraliziranom prostoru, mora se nekako odvijati. I tu se zapravo sve vrti oko manje-više dvije stvari. Koji će korupcijski skandal biti idući otkriven i hoće li desnica skroz poludjeti ili će ostati u evropskim okvirima pristojnosti? Kako pokazuje i slučaj Bandić, otkrivanje korupcijskih skandala i uhićenja vinovnika ne vode društvenoj katarzi. A ne vode jer je uzrok korupcije mnogo kompleksniji od standardno predstavljenih uzroka. Jer, primjerice, koruptivno sklopljen posao neke privatne firme s gradom ili državom ne donosi samo profit vlasniku već održava i radna mjesta u toj firmi koja bi inače možda propala bez stvaranja potražnje od strane države. Pomalo paradoksalno, korupcija kratkotrajno sanira nepoželjne efekte normalne dinamike kapitalističke konkurencije. A u nedostatku ispitivanja sistemske dimenzije korupcije ostaje nam jedino da dešifriramo pozadinske i predizborne motive pojedinih hapšenja. U tako postavljenim okvirima političkog prostora desnica ne uspijeva dugoročnije i ozbiljnije mobilizirati, barem zasad. Jer ne uspijeva pronaći materijalnu podlogu kohezije osim proračunskih sredstava. Isto tako, oni koji se protive navodnoj desnoj konzervativnoj kontrarevoluciji to čine uveličavajući je ne bi li nagnali zaklade i financijere sa Zapada da se vrate jer se opasnost opet vratila. A krajnje bizarna inscenacija te paralizirane dinamike događa se u trenutnoj predizbornoj kampanji – HDZ optužuje za jugoslavenstvo i povrat komunizma, a Josipović se pravda time da je njemu kao predsjedniku jedini cilj pomoći hrvatskoj buržoaziji u regionalnim iskoracima.
Ogledalce, ogledalce…
I onda su se u takvom političkom okruženju dogodili 22.11., neodigravanje utakmice Dinamo-Hajduk i tjedan iza veliki Torcidin prosvjed na splitskoj rivi. Otvorila se rupa u opisanoj standardnoj dinamici i paralizi političkog polja, iako su je sa svih strana nastojali zatvoriti. Pokušaji zatvaranja bili su i jesu dio uobičajenog repertoara, s jednom sitnom razlikom s kojom su se ovaj put morali nositi. Na strani onih prema kojima je bunt uperen, vrhušci HNS-a, stvarno nije mogao biti nitko osim direktnih plaćenika, a i oni su spremni na dijalog. Preostalo je usredotočiti se na motive i domete pobunjenih. Raznih je tu analiza i prigovora bilo, ali pozabavimo se politički najproduktivnijima. U nadi da će nam odgovori na njih korespondirati odgovoru na pitanje koje sociolozi ogledala u svojim stalnim optičkim previranjima ishodišne premise da je nogomet ogledalo društva sustavno zaboravljaju postaviti – ogledalce, ogledalce, a koji je temeljni društveni antagonizam?
Dva su prigovora u igri. Prvi glasi otprilike ovako – nogomet nije toliko važan društveni fenomen, zašto opće protestiraju oko toga, a gdje su bili kad su propadale tvornice i industrija? Zašto bi mi njih sad trebali podržati? Dok bi drugi išao otprilike ovako – sviđaju mi se neki stavovi Našeg Hajduka, pogotovo ovi “samoupravljački”, ali na Sjeveru ipak prevladava desnica, i to ustaška, i ta kontradikcija mora pretegnuti na tu stranu, ne isplati se tu miješati. Oba pitanja su na mjestu i izostanak odgovora čini cijelu stvar neozbiljnom. Ali, za politički koherentan odgovor treba ih izmaknuti iz metodoloških ishodišta koja ih generiraju. Za prvi prigovor ishodište je logika normativnih sudova proisteklih iz loše beskonačnosti pogađanja što je bilo prije – kokoš ili jaje? I što ako je jaje, a što ako je kokoš? A drugi prigovor je nužno izmaknuti iz logike političke aritmetike izoliranog povijesnog trenutka – desničara trenutno ima više, zakonom brojeva stvar nije vrijedna truda. Ponavljam, pitanja su fundamentalno ispravna i empirijski u velikoj mjeri potkrijepljena, ali politički odgovori moraju doći zaobilazno, iz historijske perspektive. Ni ti odgovori nisu začetak bilo kakve strategije ili taktike, već otvaraju operativni prostor, eliminiraju paralizu, održavaju prekid utakmice.
Političko sazrijevanje navijača
Kako je došlo do današnje pozicije Našeg Hajduka i njihovih zahtjeva? Među kojima i jedan od politički najinovativnijih u Hrvatskoj u zadnjih nekoliko godina: da grad ili država koncesiju na upravljanje ne daju privatniku po standardnoj praksi već narodu. Prisjetimo se putanje upravljanja Hajdukom i pozicije navijača u tom procesu. Hajduk je kao i većina drugih klubova funkcionirao dva desetljeća kao bankomat lokalnih moćnika i gutač javnog novca koruptivnim putem. Uslijed prijetnji stečajem i pod pritiskom dugova kreće potraga za svježim kapitalom kroz preoblikovanje u sportsko dioničko društvo. Među navijačima vlada entuzijazam, svi se pozivaju da kupuju dionice, a pozivaju se i investitori da kupe malo veći broj dionica. Situacija se činila idealnom – svaki navijač ima jednu-dvi dionice za staviti iznad kreveta, a onaj koji ih ima puno više donijet će kapital i samim tim rezultate.
No, vrlo brzo dolazi do razočaranja dioničarstvom, utjecaja velikog nema, kao ni rezultata, i navijači se okreću klasičnoj liberalno NGO-ovskoj gesti, traže uvođenje kodeksa u upravljanje klubom, da sve bude transparentno i da klub vode stručni, a ne podobni ljudi. Ipak, vrlo skoro, u nekoj varijanti zgusnutog tranzicijskog vremena razočaranja dominantnim obrascima upravljanja i vladanja, navijači shvaćaju da moraju u potpunosti preuzet klub. Da je klub njihov i da ga jedino oni mogu voditi demokratski i ispravno. Trenutno su u fazi da upravljaju klubom preko dionica u vlasništvu grada, u tzv. hibridnom socios modelu, ali shvaćaju da je jedino rješenje da klub bude u potpunom vlasništvu navijača. Do toga je još dug put i brojni problemi su pred njima, ali ustrajni su i ispravni u svom putu.
Kakve veze ova kratka rekonstrukcija ima s onim prvim prigovorom? U tome što nam omogućuje da vidimo da su navijači do progresivne pozicije došli organski, odnosno kroz razočaranja s raznim modelima i konkretnim radom na rješavanju problema. I stekli su znanje i mehanizme funkcioniranja koji zbog svoje opće društvene dimenzije ne mogu ostati samo u okviru nogometa. Jer nogomet nije društveno autonomna igra, mada mu upravljačka tijela na globalnoj i nacionalnoj razini tako funkcioniraju. U upravljanju klubom navijači će na kontradikcije sa svojim načinom funkcioniranja naletjeti ne samo unutar nogometa, kako već i nalijeću, već i u odnosu s drugim ekonomskim subjektima u gradu i državi, kroz pitanja sponzorstva, financiranje i reprodukcije, tj. na sistemskoj razini. To ne znači da će odgovori uvijek biti progresivni i da će postojati volja za širenjem priče, ali kontradikcije će se neminovno otvarati iz same prakse upravljanja.
Samoupravljanje i nacionalizam
S druge strane, s tribine sigurno neće tek tako nestati ustaški pokliči. U raspravi o tome zasigurno je potrebno uzeti u obzir i logiku navijačke supkulture, rituale, inicijacije i oblike otpora, koji na specifičan način preuzimaju i filtriraju nacionalizam i specifični su mehanizmi ekspresije u igri. No, ovdje ćemo, zbog nedostatka prostora taj aspekt preskočiti u određenoj mjeri, i samo ga naznačiti kao nezaobilazan. Vrlo brzo je uočena i počela cirkulirati medijskim poljem, kontradikcija između samoupravljačke pozicije Našeg Hajduka i nacionalističkih naklonosti tribine. Same od sebe se nadaju poveznice projekta Našeg Hajduka s momentima iz Hajdukove slavne prošlosti i jugoslavenskog perioda koje tribina baš i ne slavi. Međutim, da bi se ozbiljnije pristupilo toj kontradikciji nije dovoljno podsjećati na neke aspekte Hajdukove prošlosti u maniri – “a vidi ovo?”, već je nužno uzeti u obzir i kontradikcije jugoslavenskog projekta samoupravljanja koji je svojom propašću upravo generirao nacionalizam koji sad prijeti razvoju novih oblika samoupravljanja, ili odbija one koji bi se inače rado priključili.
Naravno, analogija je zbog razmjera uspoređivanja u velikoj mjeri nedostatna, ali upućuje na tipove kontradikcija koje će se javljati u procesu i postavlja cijelu stvar u kompleksniji povijesni okvir. Samoupravljanje je kao odgovor na centralizaciju ekonomije pridonijelo zapravo rastu konkurencije među poduzećima i prebacivanju političke moći na republike što je bio okvir koji je na krizu osamdesetih ponudio nacionalističke odgovore, čija hegemonija kroz ratove i uspostavljene države traje do danas. Politički progresivni procesi sa samoupravljačkim elementima, a to Naš Hajduk sigurno jest bez obzira na razinu proklamirane svjesnosti, koji se danas vode u takvom kontekstu iziskuju puno kompleksniji pristup od mozganja između dviju proturječnih, ali izoliranih činjenica – napredni koncept upravljanja i nazadni oblik širenja političkih poruka. Potrebno je uvidjeti zašto se taj napredni koncept javlja baš sada, kako je taj nazadni oblik nastao i zašto istrajava i zašto ideološka koherencija (uzmimo na primjer u obzir svakojake transparente na subotnjem prosvjedu) ne može sama od sebe postojati u takvim uvjetima.
Proces postupne eliminacije nazadnih elemenata može ići jedino kroz demokratizaciju i inkluzivnost. Mali trag toga mogao je vidjeti svatko tko je bio na splitskoj rivi prošlu subotu i svjedočio možda najheterogenijem prosvjedu na ovim prostorima posljednjih godina, kao i internoj diskretnoj regulaciji koja je osujetila bilo kakve ispade. Taj put je neizvjestan, dugotrajan i ne nužno uspješan, ali jedini mogući. Da karikiramo, Torcida sigurno neće maknuti ustašluk s tribina tako što će se prijaviti na europske fondove, primjerice Kreativnu Europu, za izradu koreografija i ugovorom se obvezati na eliminaciju govora mržnje, inače će im sredstva biti oduzeta. Jedini put je onaj demokratizacije upravljanja. A to je put koji odstranjuje paralizu političkog polja. Barem odgovorom ogledalca.