Rumunjske tajne službe su u bivšem režimu bile sinonim za denuncijaciju i sumnjičenje, da bi u tranziciji promijenile predznak i postale simbolom demokracije i prozapadne orijentacije. No dok je okvir rasprava o tajnim službama bio određen antikomunizmom, tranzicijske tajne službe u tišini su nastavile djelovati po istim principima kao i njihove prethodnice.
Jedan od važnijih trenutaka nedavno završene predsjedničke kampanje dogodio se kada je uživo u televizijskom prijenosu predsjednik na odlasku Traian Băsescu optužio premijera (i predsjedničkog kandidata) Victora Pontu da je u periodu između 1997. i 2001. bio tajni agent te da je naknadno pokušao prikriti ovu činjenicu donošenjem posebnog zakona. Victor Ponta je 1997. radio u državnom odvjetništvu u Bukureštu i njegovo bi regrutiranje u tajnu službu bilo protuzakonito. Skandal je potrajao nekoliko dana tijekom kojih je predsjednik, iako za iznesene optužbe nije pružio nikakve konkretne dokaze, ustvrdio da je utjecaj tajnih službi na rumunjsko društvo previše porastao. Potrebna je veća civilna kontrola, zaključio je predsjednik, sugerirajući u isto vrijeme da bi to sljedećem predsjedniku trebao biti glavni prioritet.
Predsjednikova izjava bila je istovremeno iznenađujuća i potpuno očekivana. Iznenađujući element bio je taj što se po prvi put implicira suradnja nekoga iz prvog ešalona političara s tajnom policijom nakon 1989. Ranije su se ovakve optužbe obično odnosile na veze političara s tajnom policijom bivšeg režima (Securitate) a i sam predsjednik je opetovano optuživan za bliske veze s tom službom. Insinuacije o suradnji sa zloglasnom institucijom bile su nakon 1989. uobičajena praksa difamacije i diskreditiranja političkih oponenata. Nedostatak funkcionalnih institucija koje bi bile sposobne raščistiti ova pitanja značio je da je vrlo malo takvih tvrdnji bilo potkrijepljeno dokazima. Stoga su optužbe političkih rivala da su tajni agenti postale gotovo ritualne za vrijeme tranzicijskog perioda, naročito u periodima izbora. Bilo bi iznenađujuće da u ovoj kampanji također nisu iskrsnule.
Međutim, ono zaista neočekivano bilo je predsjednikovo priznanje da su tajne službe postale prevelike i previše snažne te da se zahvaljujući svojoj velikoj moći nastoje miješati u politiku. Ironija je što je sam predsjednik kao prioritet za svoja dva mandata odredio jačanje tajnih službi i da je, štoviše, u sukobu s političkim suparnicima koristio njihove usluge. Tijekom deset godina koliko je bio na vlasti, rumunjske su tajne službe ‒ njih ukupno sedam ‒ porasle toliko da su sada među najvećima na svijetu. Prema procjenama promatrača (budući da su službene brojke, naravno, tajne) ukupni broj tajnih agenata u Rumunjskoj kreće se oko 12.000. Samo FBI broji više od toga. Dakle, Rumunjska ima 60 tajnih agenata na 100.000 stanovnika – što je najviše u Europi. Udio proračuna koji se izdvaja za tajne službe veći je u Rumunjskoj nego u Njemačkoj, Poljskoj ili Italiji, dok je udio u odnosu na BDP veći čak i od onog u SAD-u.
Pokazatelj zapadne orijentacije
Sve do predsjednikove intervencije, kritike nekontroliraog rasta tajnih službi dolazile su u pravilu samo iz manjih ljevičarskih krugova koji su upozoravali na povećanje izdataka za tajne službe i vojsku, naročito nakon priključenja NATO-u te nakon što se Rumunjska pridružila SAD-u u “ratu protiv terorizma”. Podaci koji su procurili s Wikileaksa otkrili su da je Rumunjska bila jedna od tajnih baza CIA-e za protupravni progon koji je uključivao postupke torture.
No upravo zato što je rast državnih tajnih službi u liniji sa politikom NATO-a i SAD-a, smatran je pozitivnim znakom angažmana u ovim savezima. Bio je to pokazatelj zapadne orijentacije Rumunjske, i u konačnici, znak demokratizacije. Osporavanje vodeće uloge ovih službi u rumunjskom životu držalo se skoro pa nepatriotskim i neodgovornim. Takav pozitivan stav u odnosu na postkomunističke tajne službe u izrazitom je kontrastu s negativnim stavom prema komunističkim tajnim službama. Postoji i dodatni paradoks: istovremeno dok su postkomunističke tajne službe nastavljale rasti vrtoglavom brzinom, bez ikakvog javnog nadzora, tajne službe bivšeg režima su uživale neprekidnu pozornost suvremenih promatrača i akademika. Sadašnjost je ignorirana, a prošlost je bila predmetom usijanih rasprava i istraživanja.
Sve rečeno je u velikoj mjeri posljedica hegemonije antikomunizma u Rumunjskoj. Antikomunizam je bio hegemonijska ideologija postkomunizma, zajedno sa neoliberalnim projektom državne transformacije nakon 1989. Ugrubo rečeno, antikomunizam podrazumijeva potpuno odbacivanje razdoblja između 1945. i 1989. kao totalitarnog, zločinačkog i općenito zlog u svakom pogledu. Zadatak antikomunizma je podići ovakvo shvaćanje prošlosti na razinu neporecive historijske činjenice, proširiti je u javnosti kroz knjige, školske udžbenike i spomenike kako bi se očuvalo sjećanje na žrtve režima i počinitelji priveli pravdi. Prema ovoj logici, tajna policija, a naročito njezini arhivi, trebali su biti temeljito proučeni.
Lustracija komunističkih tajnih službi
Nakon pada socijalizma u Rumunjskoj, procijenjeno je da je preko pola milijuna Rumunja bilo u mreži suradnika Securitate. Bila je to druga najveća tajna služba nakon Stasija u DDR-u. Naravno, nakon 1989. “dekomunizacija” je uključivala apele na otkrivanje bivših tajnih policijskih službenika i informanata. Jedan od prvih zahtjeva za vrućih dana revolucije iz 1989. bila je lustracija: ne samo otkrivanje nego i izopćenje osoba povezanih sa Securitate iz javnog života i javnih službi. To je ostao jedan od glavnih zahtjeva antikomunizma: identificirati i privesti pravdi suradnike tajnih službi.
Međutim ova fascinacija istinom i čistkom dovela je do širenja posvemašnje klime sumnjičenja, straha i denuncijacije, dakle upravo do onoga zbog čega su najčešće krivili bivšu Securitate i što su mehanizmi lustracije imali za proklamirani cilj eliminirati iz javnog života postkomunizma. Pripisujući dosjeima Securitate značaj mjesta istine o prošlosti, postkomunizam je naprosto prolongirao njihovu logiku u sadašnjost. Jedan od znakovitih učinaka bio je jačanje kulta tajnog, što je već opsesivna tema bivše Securitate i njezin osnovni raison d’être: pronalaženje tajni (koje imaju neprijatelji države, disidenti, itd.) i zadržavanje tajni (kroz dosjee, nadzor i slično).
Budući da se očekivalo da otkriju konačnu istinu, tajni policijski arhivi u Rumunjskoj uprizoreni su kao ogromni spektakl informacija i “skandal” koji se neprekidno odigravao na naslovnicama novina i na televiziji, svaki puta obećavajući još veće otkriće i još kompleksniju mrežu špijuna, interesa i žrtava. Od političara do pisaca, umjetnika do sportaša, poduzetnika do siromašnih znanstvenika: tek vrlo malo ljudi izmaknulo je neokrznuto ovoj mješavini podataka, tračeva, aluzija, insinuacija i pretpostavki, proizašlima iz dosjea. U redovitim intervalima, svi su potencijalno mogli postati “stranci”, netko sa drukčijim identitetom, drukčijom poviješću i drukčijom prošlošću.
Atmosfera tajnovitosti
Unatoč tomu, ili prije upravo zbog problematične povijesti nastanka, arhivi Securitate smatrani su privilegiranim mjestom stvaranja istine i znanja o prošlosti. Nakon 1989., velik broj prominentnih antikomunističkih intelektualaca i bivših disidenata tražio je potpuno otvaranje ovih arhiva. Jedan od osnovnih argumenata bio je stav da će otvaranje arhiva popraviti tmurnu tranzicijsku atmosferu i povući crtu između žrtava i agresora, nudeći time temelj za “tranzicijsku pravdu”, lustraciju i reparaciju. U ovu svrhu, 1999. formirano je Nacionalno vijeće za proučavanje bivših arhiva Securitate (CNSAS). Model je bio otvaranje arhiva STASI-ja. Vijeće je imalo mandat proučiti dosjee Securitate kako bi identificiralo informante, suradnike i ostale krivce za djelovanje unutar “političke policije” i druge oblike komunističke represije. Pa iako otkrića kolegija CNSAS nisu povlačila izravne legalne konzekvence, osobe koji su identificirane kao suradnici mogle su biti spriječene u obavljanju javnih poslova ili prisiljene da odstupe sa svojih pozicija.
Zakon je također uzrokovao neke odredbe, koje su, kako su tvrdili mnogi zagovornici Vijeća, ograničile njegovo djelovanje. Najvažnija od svega je što je zakon propisao da dosjee mora prvo ispitati miješano povjerenstvo, kako bi se zaštitili podaci važni za nacionalnu sigurnost. Tek potom bi preostali dosjei bili transferirani CNSAS-u, dakle sa značajnim odgodom i ograničenjima ‒ jer je instituciji nedostajalo i prostora i tehnologije da ispravno upravlja ovim dosjeima.
Dakle, arhivi sada pod nadzorom CNSAS-a na koji se obično referira kao na arhive Securitate zapravo su proizvod posebne političke odluke, posebnog odabira, historijski i ideološki zacrtanog. Dakle, kao takvi nipošto ne predstavljaju cjelokupne arhive bivše tajne policije, nego su zapravo ishod sasvim određene političke odluke i političkog kompromisa načinjenog za vrijeme “tranzicije”. Uz sve to, prije 1989. dosjei bivše Securitate razasuti su po različitim biroima, uredima, ograncima i institucijama diljem zemlje, bez rigorozne i centralizirane evidencije. Tijekom i nakon događaja iz 1989., čitav niz dokumenata nestao je ili je slučajno ili namjerno uništen. Dosjei koji sada pripadaju CNSAS-u samo su dio, tek fragment cjeline, čiju je veličinu je teško, ako ne i sasvim nemoguće precizno odrediti.
Kao takva, institucija je osuđena na propast od samog početka i umjesto stvaranja istine, kako je očekivano, samo je doprinijela podizanju atmosfere sumnjičenja i, što je još važnije, većoj tajnovitosti. Tajnovitost je glavni rezultat pokušaja da se institucionalizira antikomunistička ideja lustracije. To je upravo slučaj s ranije spomenutom intervencijom predsjednika usmjerenom protiv premijera: njegova tvrdnja nije bila zasnovana na opipljivim istinama, nego na performativnim učincima ovih navoda. Zapravo, predsjednikova intervencija bila je definitivni dokaz da je logika Securitate još uvijek živa i zdrava, čak 25 godina nakon njezina raspuštanja: ne samo da denuncijacija nastavlja biti regularna politička praksa, nego također da mogućnost da se javno trguje sa državnim tajnim informacijama ostaje glavno oružje političke moći.
U svakom slučaju, Rumunjska je i dalje čini se opsjednuta svojim tajnim službama.
S engleskog prevela Milena Ostojić