Nedavno privremeno puštanje Vojislava Šešelja na slobodu zbog “teškog zdravstvenog stanja” pojačalo je sumnje u opravdanost Haaškog suda. Koji su rezultati dvadesetogodišnjeg rada tog međunarodnog tribunala i koje se perspektive nude zemljama regije nakon njegovog zatvaranja?
Nekoliko sati nakon slijetanja u Beograd, Vojislav Šešelj je u izravno prenošenom obraćanju rijetkim pristalicama ispred sjedišta Srpske radikalne stranke u Zemunu konstatirao kako je ispunio obećanje i “rasturio Haški sud”. Ta izjava, uskoro će se pokazati, služila mu je narednih tjedana kao najdraža (iako nipošto jedina) provokacija i simbolička osveta instituciji koja ga je gotovo dvanaest godina držala u pritvoru. Kratkotrajna, ali velika pažnja javnosti koja je narednih tjedana posvećivana samozvanom “vojvodi” uključivala je, uz brojna medijska prenošenja posljednjih “ispada” i diskusije u Europskom parlamentu, Hrvatskom saboru, te naposljetku Vijeću sigurnosti UN-a, na oduševljenje teškog bolesnika privremeno puštenog na slobodu. No, između svih provokacija, od telefonskog javljanja u emisije na regionalnim televizijama u Hrvatskoj do tweetanja rimovanih odgovora u desetercu Torcidi Sandžak, proglašavanje pobjede nad Haaškim sudom imalo je najveći odjek. Ne bez razloga.
Suprotno Šešeljevim narcisoidnim fantazijama, ako ovo i jest poraz tribunala, nije on taj koji je iznio pobjedu. No ostaje činjenica da je Šešelj pušten “privremeno”, za potrebe liječenja koje nije tražio i to nakon gotovo dvanaest godina pritvora i suđenja. Dakle, nakon perioda koji prelazi trajanje mnogih kazni koje je do sad propisivao taj sud. Bez obzira na to koji je optuženik u pitanju, suđenja koja trajanjem prelaze jedno desetljeće i pri tom zahtijevaju pritvor optuženog nisu nešto čime bi se bilo koji “sud pravde” mogao pohvaliti. I pri tome Šešeljev slučaj nije jedini. Nepravomoćno osuđeni u slučajevima “Stanišić i Simatović” te “Prlić i drugi” još uvijek čekaju rješenje žalbe, nakon više od deset godina, Ramush Haradinaj oslobođen je optužbi nakon sedam i pol godina suđenja, Safer Halilović nakon šest. Ne čudi stoga što je čak šesnaest optuženih umrlo čekajući presudu. S obzirom na nečovječnosti za koje se obično tereti optuženike u Haagu, dužina suđenja rijetko će izazvati “humanitarne” kritike. No, sporost procesa daleko je od jedinog podbačaja tribunala.
Pomirenje kroz istinu
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osnovan je odlukom Vijeća sigurnosti UN-a 1993. godine s ciljem da kazni zločine koji su “zgrozili svijet”, donese pravdu žrtvama te spriječi “kolektivnu odgovornost zajednica”. Njegova misija iznijeta u službenoj prezentaciji puna je samouvjerenosti u moralnu superiornost vanjske instance koja će (uslijed nemogućnosti da to učine lokalni akteri) odrediti istinu, koja će zatim neminovno dovesti do suočavanja s prošlošću, te naposljetku pomirenja i sprječavanja novih ratova. Riječ je o sudu koji dakle ima eksplicitno politički, ako ne i misionarski cilj. No suprotno ideji “pomirenja kroz istinu”, beskrajni procesi malo su učinili za uspostavljanje neke zajedničke istine o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, a još manje za individualizaciju odgovornosti.
Naime, umjesto spektakla nacionalne katarze, praćenje suđenja odvijalo se u dominantno navijačkom tonu. Bez obzira o kojoj strani granice govorimo, presude kao i oslobađanja doživljavana su ili kao neprimjeren napad na nacionalnu zajednicu ili kao odriješenje kolektivnih grijeha. Relativno kratke kazne od kojih je veći dio odslužen u čekanju presude, služene k tome u uvjetima neusporedivo boljim od domaćih zatvora, nikada nisu niti mogu donijeti utjehu i pravdu žrtvama. Naposljetku, i sami procesi su postali nacionalni projekti, s obranama financiranim iz državnih budžeta i Haagom kao jednim od ključnih vanjskopolitičkih kontakata o kojem je ovisila brzina “euroatlantskih integracija”.
Izuzev postupaka žalbe, još su samo četiri aktivna suđenja na tribunalu koji se već nekoliko godina pokušava ukinuti, nastojeći zadržati trunku dostojanstva. Ako ih uspije još koju godinu održati na životu, Haaški sud će vjerojatno osuditi relativno nedavno uhićene Gorana Hadžića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića. No pokušaj suda da se zbog žurbe orijentira samo na najvažnije zločine rezultirali su s nekoliko velikih promašaja. Optužnice protiv Momčila Perišića, Jovice Stanišića, Franka Simatovića te Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka bile su napisane tako da su zapravo ciljale osuditi politiku najviših vojnih i državnih vlasti Srbije i Hrvatske i sve su, naposljetku, nakon gotovo cijelog desetljeća suđenja morale biti odbačene ostavivši osjećaj frustracije i nekažnjivosti. Nakon početnih presuda za pojedinačne zločine, pokušaj suda da ubrza postupak uspostavljanja istine o ratu doveo je do kraha minimum povjerenja u tu instituciju.
Cijena normalizacije
Dakako, nisu samo nespretno pisane optužnice dovele do ove situacije. Okolnosti su se također znatno promijenile. Naime, presuda koja bi osudila akciju “Oluja” ne bi izazvala potres samo u Hrvatskoj, već bi dovela u pitanje i odgovornost SAD-a za sada već manje-više potvrđeno sudjelovanje u toj akciji. Osuda Šešelja bi u neobičnu poziciju dovela dvojicu njegovih donedavnih bliskih suradnika, predsjednika Tomislava Nikolića i premijera Aleksandra Vučića, koji uživaju potporu Njemačke i drugih zapadnih zemalja. Također, ako su zločini za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji svojevremeno “zgrozili svijet”, nakon iskustava ratova u Iraku, Afganistanu te nedavno Libiji, Ukrajini i Siriji malo se kome čini da upravo oni bivšejugoslavenski zaslužuju poseban tretman i zaseban sud koji nasljeđuju još iz devedesetih. Na primjer, u svega tri i pol godine, rat u Siriji je odnio dvostruko više žrtava od svih ratova 1990-ih i 2000-ih od Slovenije do Makedonije. U tom smislu Haaški sud se čini kao dinosaur jednog vremena posthladnoratovske euforije u kojem je dominirala vjera u “kraj povijest” koji uspostavlja moralno superiornu “međunarodnu zajednicu” da služi kao arbitar. Takve iluzije razbili su sve zaoštreniji geopolitički sukobi u sve multipolarnijem svijetu.
Tvrdnja suda kako je “nepovratno promenio sliku međunarodnog humanitarnog prava i […] pokazao da visoki položaj nekog pojedinca više ne može biti zaštita od krivičnog gonjenja” čini se u tom svjetlu krajnje ciničnom. Ne treba stoga čuditi što se politika i mediji u regiji nikada nisu prestali ponašati prema sudu kao prema vanjskoj prisili koju je nužno privremeno pretrpjeti da bi se postigao euroatlantski status koji naposljetku štiti od optužbi za ratne zločine. Ako koncept ratnog zločina ovisi o tome koju poziciju u međunarodnom poretku trenutno zauzima neka država, onda je pokušaj da se diplomatsko-propagandnim ratom ospori osuda ili relativizira zločin manje naivan od očekivanja pravde, istine i pomirenja od “međunarodne zajednice”. I to nije jedina lekcija koju su lokalne elite uspjele naučiti od cijelog procesa uspostavljanja “tranzicijske pravde”. Pokazalo se naime kako, osim ratnog čišćenja teritorija i relativnog utvrđivanja svojih granica, države bivše Jugoslavije u zadnjih četvrt stoljeća nisu postigle nikakav uspjeh, izborile nikakvu pobjedu koja bi jačala njihov legitimitet i stabilnost. Dapače, one se uporno svojim stanovnicima pokazuju kao gorko razočaranje, a rat paradoksalno još uvijek jedini može ponuditi sjećanje na neko herojskije vrijeme. Stoga se osuda činova uspostavljanja država uz istodobno neugrožavanje njihove elementarne stabilnosti pokazalo nepremostivim zadatkom.
Rezultat toga je situacija formalne osude ratnih zločina, bez ikakve potrebe za “suočavanjem” i sistemi koji su u ime stabilnosti prihvatili da žive sa svojom ratnom prošlošću i svojim svakodnevnim “umjerenim nacionalizmom” koji daje nužan ritam procesima uspostave regionalne konkurentnosti. Drugim riječima, stupanj normalizacije je dovoljan da se otvoreno govori o potrebi skorog ukidanja Haaškog suda koji je ionako bio striktno vremenski i geografski određen. Naposljetku, proces “tranzicijske pravde” upravo to i pretpostavlja ‒ on se odnosi na zemlje koje su svoje ratne zločine činile izvan područja prihvaćenog u međunarodnom poretku. U tom smislu, nedavni ravnodušni prijem potvrde kako su zemlje regije sudjelovale u protupravnim otmicama i mučenjima “osumnjičenih za terorizam” jako dobro ilustrira naš unaprijeđen vanjskopolitički status. Za te zločine nitko neće od nas tražiti neko izručenje, niti će zbog njih biti osnovan kakav međunarodni sud.