Uzrok studentskih prosvjeda u Makedoniji naizgled je samo birokratska zapreka u studiranju. No, ta je mobilizacija potakla znatno širi otpor gušenjima temeljnih sloboda koje provodi konzervativna makedonska vlada. U situaciji narušene demokracije i bez podrške medija koji su pod potpunom kontrolom vlade, studenti na ulicama otvaraju mogućnost za promjene.
Makedoniju je poslijednjih tjedana zahvatio drugi veliki val studentskih prosvjeda. Prvi studentski prosvjed nakon proglašenja neovisnosti Makedonije dogodio se 1997. godine, ali povod tog prosvjeda bio je značajno različit od ovoga. Radilo se tada o nacionalizmu i ksenofobiji, a htjelo se albanskim studentima zabraniti studiranje na materinjem jeziku na javnim sveučilištima. Neki od najglasnijih predvodnika tih prosvjeda danas drže ministarske pozicije u ultrakonzervativnoj vladi VMRO-DPMNE-a i vladi. Slučajno ili ne, bivši ministar obrazovanja Nikola Todorov jedan je od onih čija je politička karijera lansirana zahvaljujući naporima u širenju mržnje i etničkih podjela u studentskim danima.
Aktualni prosvjedi dakle nemaju ništa zajedničko s prosvjedima iz 1997. godine. Prije otprilike mjesec dana, 17. studenog 2014., tisuće studenata organiziranih u studentske plenume izišli su na ulice izražavajući bijes spram najavljenog vladinog plana uvođenja eksternog ispita na sva sveučilišta u zemlji. Vlada je naime prvotno bila predložila da testiranje znanja studenata vrše vladine agencije koje nisu akademske institucije. Na temelju rezultata ovakve provjere znanja, studentima koji ne bi zadovoljili zadane kriterije bilo bi zabranjeno nastaviti studij na svim sveučilištima u zemlji.
U pravi mah je prijedlog je zvučao odveć suludim da bi bio istinit. No, nakon što je vlada izašla s tim u javnost i dalje inzistirajući da se primarno radi o brizi za studenate koji ne bi zadovoljili pa im se ne isplati trošiti vrijeme na studiranje, čak i ako je od vlade, bilo je već previše suludo da bi prošlo mirno. Prvi prosvjed u studenom upozorio je da je vlada otišla predaleko s idejama kako regulirati i kontrolirati društvo, a naročito studentsku populaciju. Doista, za one koji žive u Makedoniji, ovakva politika nipošto nije iznenađujuća, ali je naprosto bila kap koja je prelila čašu.
Zaoštravanje autoritarizma
Već dulje vrijeme svjedočimo tendencijama pretjerane regulacije, sveobuhvatne kontrole i drakonskih kazni za sve vrste malih prekršaja, u rasponu od prometnih pravila do radničkih štrajkova i funkcioniranja socijalnih službi. Suština mehanizma vladanja koalicije VMRO-DPMNE svodi se na legaliziranje ograničenja slobode izražavanja kroz sveobuhvatnu regulaciju, razne evaluacije i kazne. Vrijedi spomenuti i činjenicu da je većina ovih zakona izglasana bez ikakve rasprave u parlamentu, koji opozicija bojkotira, i to u sklopu rekordnih stotinu zakona izglasanih u jednom jedinom danu.
Predloženi zakon neprihvatljiv je po više osnova: ustavno, politički i demokratski. Sve su to linije napada koje vlada utjelovljena u autoritativnom liku premijera Gruevskog tvrdoglavo slijedi. Ponajprije, protivan je ustavu prema kojem je pravo na obrazovanje zajamčeno za sve pod jednakim uvjetima. S ovim prijedlogom, vlada bi zadobila kontrolu nad pravom na studiranje za sadašnje i buduće generacije studenata, ujedno raspirujući strah od neizvjesnosti s jedne strane i postajući vrhovnim autoritetom za pravo na studiranje.
Drugo, zakon predstavlja izravan napad na autonomiju sveučilišta, jer krši akademske i znanstvene procese obrazovanja i evaluacije kroz birokratsku intervenciju izvršne vlasti u te procese. Prijedlog također predstavlja dvostruki napad na emancipatorni potencijal društva, jer s jedne strane disciplinira učitelje procjenjujući njihove vještine podučavanja, dok s druge plaši i ucjenjuje studente ograničavanjem prava na studiranje. Pod izlikom provjere kvalitete, vlada pokušava uvesti mehanizam kontrole i zastrašivanja na sveučilište, jedini društveni prostor koji okuplja inteligenciju i mlade.
Ne romantizirati početni uspjeh
Unatoč višesatnog skandiranja studenata, roditelja i ostalih građana na drugom prosvjedu održanom 10. prosinca te unatoč fantastičnom broju od više od 15 tisuća prosvjednika, treba se ipak suzdržati od romantiziranja situacije. Studenti su do sada zapravo bili najpasivnija društvena grupa koja već godinama pokazuje deprimirajuće nisku razinu solidarnosti s drugim društvenim grupama izloženima napadima vladinih politika. Kad su radnici tvornica u stečaju, u Makedoniji poznati kao “stečajci”, organizirali niz prosvjeda pozivajući na solidarnost s njihovom nevoljom, od studentske populacije nije bilo značajnije reakcije. Isti su radnici zatvorenih tvornica u velikom broju došli podržati drugi studentski prosvjed.
Možemo ustvrditi da se među studentima sada rađa pokret. Unatoč činjenici da su izašli na ulice tek kad su sami postali izravnom metom vladinih politika, iskustvo u ovoj mobilizaciji osvijestit će ih o cijelom nizu akutnih sistemskih pitanja. Trenutno o njima uče na najbolji mogući način, direktnim iskustvom na ulicama gdje ujedno uče i kako se braniti. Studenti su se suočili sa pitanjem nedostatka neovisnih medija jer mediji nad kojima vlada ima strogu kontrolu studente prikazuju kao članove oporbene stranke i Soroseve fondacije. Suočili su se s nedostatkom bilo kakve transparentnosti i demokratskih procedura u donošenju odluka te političkom arogancijom vodećih ljudi u zemlji koji su u više navrata izvrijeđali studente. Prosvjedi su otkrili studentima tužnu realnost da eksterni ispit nije jedini problem, već da je u pripremi cijeli set politika koje jačaju aktualni nedemokratski i autoritarni sistem uspostavljen u Makedoniji.
Sada kad su ušli u konfrontaciju, studenti će bit prisiljeni proširiti polja konfrontacije zbog situacije koju politički problemi postavljaju pred njih i druge građane koji se s njima solidariziraju. Dubinski se postavlja pitanje demokracije u zemlji, pitanje autizma političkih elita koje su na vlasti skoro cijelo desetljeće i koje su postale toliko samodovoljne da i same vjeruju u vijesti koje dostavljaju vlastitim medijskim servisima. Konfrontacija nužno postavlja i pitanje sistemskih uvjeta koji omogućavaju uspon takvih grupa na vlast i devastiraju cijelo društvo, a ne samo studente. No studenti su pokazali novi entuzijazam za borbu. Oni su dugo najavljivani agent promjene koji može potaknuti solidarnost u cijelom društvu. Došao je trenutak za osmišljavanje strategije borbe, strategije konfrontacije i osporavanja koji prijeti otvoriti još mnoga mjesta za pobunu u deprimiranom društvu u najsiromašnijoj zemlji Europe s najvišom razinom nejednakosti.
Zajedno na ulicama bez etničkih i drugih razlika
Još je jedna važna razlika prema prosvjedima 1997. ‒ to je zaista po prvi puta u makedonskoj povijesti da je tako velika grupa mladih izašla na ulice neovisno o svojoj etničkoj, stranačkoj ili religijskoj identifikaciji. Ovo je zemlja u kojoj se etnički incidenti događaju svakodnevno, naročito među mladim ljudima duboko podijeljenima u zasebne škole i sveučilišta, kafiće i susjedstva, što savršeno odgovara dualnom nacionalizmu koji promovira vlada. Etničke tenzije na trenutke prijete da bi paralelizam društva mogle prelomiti u velikom etničkom sukobu i dovesti do novog krvoprolića. No emancipatorni potencijal studentskog tijela u zemlji eksplodirao je porukama jedinstva i solidarnosti, zajedničke borbe i vizije za bolje društvo. Pokrenuo je tako ostale građane odavno navikle na dugotrajnu reprodukciju etnonacionalističke retorike, prema novostvorenoj situaciji, situaciji koja obećava puno više nego što smo trenutno svjesni.
Nadolazeći dani bit će ključni politički period koji će najaviti budućnost ove zemlje. Odjek koji prosvjedi imaju u cijelom društvu stvorio je dosad neviđen entuzijazam i očekivanja da se radikalna promjena u politici može dogoditi na ulicama kad već ne postoji održiva opcija u parlementu. Ulozi su vrlo visoki u društvu koje je pristalo biti podvrgnuto trajnoj represiji, disciplini i kažnjavanju. Sad iznova učimo da priželjkivana promjena dolazi iz društva, a ne iz svijeta stranačke politike.
Studenti će se neizbježno suočiti s izazovom radikalizacije svojih argumenata i zahtjeva, kao i poduzimanja puta žešće konfrontacije, jednostavno zato što pitanje eksternog testiranja nije jedino na dnevnom redu. Neizbježno će dovesti znatno više u pitanje ili čak cijeli sustav represije i eksploatacije do točke pucanja. Studentski prosvjedi uspjeli su destabilizirati cijeli set političkih odnosa te su dokazali da masovni pokret, čak i kada cilja na naizgled tehničko pitanje, politizira cijelokupnu društvenu situaciju. Otvorili su mjesto koje je postalo političko, u kojem na tisuće ljudi prepoznaje svoju borbu za slobodu i pravednost. Drugi prosvjed, dosad najveći u povijesti Makedonije, završio je pozivanjem na odlučnost i održavanje borbe. Parola “Sloboda počinje gdje prestaje strah” čudesno je točno izrazila ono što se već predugo skriva i guta u svakodnevnom životu društva. Sada se konačno prelilo na ulice i politiku shvaća ozbiljnije nego što ona shvaća samu sebe.
S engleskog prevela Milena Ostojić