Albanija je u periodu tranzicije postala jedan od prostora eksperimentiranja neoliberalnim reformama. Posljednja među njima je pokušaj postupne privatizacije visokog obrazovanja kroz državno poticanje privatnih sveučilišta i uvođenje sustava “vaučera” za naplatu školarina. Taj model reforme ne samo da ugrožava dostupnost obrazovanja i potiče društvene nejednakosti, već dovodi u pitanje i ulogu visokog obrazovanja općenito.
Visoko obrazovanje jedno je od posljednjih uporišta javnog sektora u Albaniji, no i ono se uskoro planira preobraziti u skladu s neoliberalnim imperativima. Reformom obrazovanja, kakva je prvo uvedena u Čileu, a zatim i u drugim zemljama Latinske Amerike, sada će se eksperimentirati i u Albaniji. Ranih devedesetih ova je zemlja staljinističke socijalističke prošlosti1 postala prostor za testiranje neoliberalnih reformi, a MMF je u prvoj polovici devedesetih godina Albaniju hvalio kao jedan od modela kojeg bi druge tranzicijske zemlje trebale slijediti. Činjenica da je taj model 1997. godine doveo do kraha financijskog mjehura temeljenog na piramidalnoj shemi2 nije promijenila stav MMF-a, već je samo dodatno potaknula albanske vlasti, i “lijeve” i desne, na dodatno neoliberalno restrukturiranje ekonomije pri čemu je visoko obrazovanje ostalo jednim od posljednjih neprivatiziranih sektora.
Međutim, u Albaniji je u posljednjih nekoliko godina došlo do ekspanzije privatnih sveučilišta koju su pratili pokušaji sukcesivnih vlada ne samo da izgrade infrastrukturu za njih, nego i da preoblikuju politiku financiranja sustava visokog obrazovanja u korist privatnih sveučilišta. Ove je reforme 2010. godine započela desničarska vlada, a sada ih preuzima i produbljuje novoizabrana socijalistička vlada “trećeg puta”3. Činjenica da su se socijalisti ranije suprotstavljali ovim reformama nije utjecala na njihovu odluku da, po dolasku na vlast, te reforme i sami provedu. Unatoč retoričkim trikovima, poput onog koji koristi sadašnji premijer Edi Rama kada kaže da znanje nije roba i da sveučilišta nisu komercijalne jedinice, u njegovom poimanju to samo znači da sveučilišta, posebno ona privatna, trebaju prestati s “prodajom” diploma bez pokrića. Aktualni pokušaj Socijalista da definitivno neoliberaliziraju visoko obrazovanje ne razlikuje se u bitnim točkama od ranijih pokušaja desničarskih Demokrata.
Privatna sveučilišta pojavila su se prije više od deset godina kako bi ispunila prazninu koju su ostavila državna sveučilišta – ponudila su priliku stjecanja formalnog obrazovanja onima koji nisu prošli prijemne ispite na državnim sveučilištima, posebice u Tirani. Formalno visoko obrazovanje ostalo je važno za mnoge mlade iz ideoloških i praktičnih razloga – jedan od njih je mogućnost jednog manjeg dijela mladih da se zaposle u izrazito klijentelističkoj javnoj upravi. Privatna su sveučilišta uspjela preživjeti nekoliko godina u ovom nesređenom sustavu. No, posljednjih godina, zbog ekonomske krize i povratka iseljenika, većinom bankrotiranih i prvenstveno iz Grčke, te zbog pada doznaka koje su ti iseljenici bili slali svojim obiteljima, sveučilišta se suočavaju s financijskim problemima. To je razlog zašto neka od njih, osobito ona bolje organizirana i s političkim vezama, koja posjeduju vlastite utjecajne medije, zagovaraju reformu financiranja uvođenjem sustava vaučera.
Prvi pokušaji u ovom smjeru započeli su 2010. godine, a desničarska je vlada do 2013. godine kontinuirano razmatrala ovaj model financiranja sveučilišta. Ti pokušaji nisu uspjeli zbog dvaju vrlo suprotstavljenih faktora: s jedne je strane bio pritisak novoosnovanog studentskog pokreta, a s druge, većina se privatnih sveučilišta bojala da je namjera ove reforme omogućiti samo jednom dijelu njih uspostavu oligopola, pa su zbog toga ometale uvođenje vaučera. No čini se da je sadašnja vlada odlučna ostvariti ovu neoliberalnu agendu, pa se očekuje da će zakon biti izglasan u parlamentu u narednih nekoliko tjedana. Vlada kao da pokušava dokazati da su ljevičari “trećeg puta” najbolji učenici neoliberalizma.
Ovo restrukturiranje visokog obrazovanja opravdava se tvrdnjom da sveučilišta trebaju služiti tržištu i postati komercijalne agencije kako bi se mogla nositi s ekonomskim problemima poput rastuće nezaposlenosti, koja je nedavno službeno premašila stopu od 20%, iako se smatra da je zapravo znatno veća. Od sveučilišta se također očekuje da samostalno prikupljaju sredstva, da surađuju s korporacijama i da se otvore svakoj vrsti poslovnog utjecaja da bi mogla preživjeti na novom kompetitivnom tržištu.
Sustav vaučera u osnovi znači da će se javna sredstva, do sada namijenjena financiranju javnih sveučilišta, početi distribuirati i na privatna sveučilišta prema konkurentskoj shemi. Za razliku od Čilea, čija financijska shema omogućuje privatnim profitnim sveučilištima da se natječu za javna sredstva, u Albaniji će predložene reforme privatnim sveučilištima nametnuti uvjet za dobivanje javnih sredstava: moraju se pravno registrirati kao neprofitne privatne organizacije.
No, Albaniju se često smatra jednom od najkorumpiranijih zemalja Europe čiju je političku elitu, pravosudni sustav i javnu upravu lako podmititi. Dakle, bilo koje privatno sveučilište bi moglo bez puno problema svoj karakter pravno odrediti kao neprofitan i nastaviti poslovati po starom. Ova pretpostavka postaje još vjerojatnija ako uzmemo u obzir da za ove reforme javno lobiraju neka od najvažnijih privatnih sveučilišta, koristeći svoju medijsku moć s ciljem hegemoniziranja polja političke rasprave. Malo je vjerojatno da profitna privatna sveučilišta, koja javno brane načela neoliberalizma, pritišću vladu da ih pretvori u neprofitne institucije kako bi bolje služila javnim potrebama.
Sustav vaučera će “pratiti studente”, barem one koji postignu određeni rang na državnoj maturi, što znači da će dio vaučera pratiti studente koji se odlučuju za privatna sveučilišta. Suočena s ovakvim natjecanjem za “duše”, javna će sveučilišta biti prisiljena mijenjati svoju unutarnju strukturu, prilagođavati se tržišnoj logici, osnivati vlastite marketinške odjele kako bi regrutirala studente itd. Također, s obzirom na to da će i dio studenata na privatnim fakultetima biti subvencioniran, javna će sveučilišta morati razmotriti podizanje školarina kako bi pokrila svoje troškove. To će, u osnovi, voditi preobrazbi sveučilišta iz javno orijentirane kritičke sfere u polje otvorenog tržišta na kojem se osnovna instrumentalna znanja prodaju onima koji si ih mogu priuštiti.
Ova promjena ima još dublje posljedice. Pod utjecajem “preporuka” međunarodnih financijskih institucija, visoko se obrazovanje sve manje percipira kao osnovno pravo, kao najbrži način da se prevladaju teški socioekonomskim uvjeti ili kao sredstvo omogućavanja klasne mobilnosti, a sve više kao usluga za koju se mora platiti gotovo puni iznos. Postoji rašireno uvjerenje da je visoko obrazovanje privilegija, a vlade diljem svijeta se, pod utjecajem međunarodnih financijskih institucija, fokusiraju isključivo na primarnu i sekundarnu razinu obrazovanja. Tretirajući visoko obrazovanje kao kakvu privilegiju srednje i više klase, albanske su vlade u fokus gurale osnovno, a ponajviše profesionalno srednjoškolsko obrazovanje u nadi da će tako potaknuti zapošljavanje. Dakle, ne uzimajući u obzir da trenutni ekonomski sustav u sve većoj mjeri istiskuje manje imućne iz visokog obrazovanja, vlade su činjenicu da siromašni sve manje studiraju prihvatili kao neizbježnu pojavu i sada im i formalno zatvaraju vrata sveučilišta.
Reforme koje slijede neoliberalnu logiku, te posebice njezine aspekte financijalizacije, “olakšavaju” financijski teret budućih studenata time što potiču njihovo zaduživanje kod banaka. Po tom modelu studenti ne moraju odmah platiti puni iznos, već uzimaju kredit u privatnim bankama, a dug vraćaju nakon završetka studija ili najčešće nakon što pronađu posao. Koristeći orvelijanski novogovor, u jednom od nacrta reformi to je čak nazvano “besplatnim obrazovanjem u ulaznoj točki”. To je kao da vam u kafiću netko kaže da će kava biti besplatna dok je pijete jer ćete ju morati platiti tek pri izlasku.
No koje su dubinske implikacije ove financijske zaduženosti? Ona s jedne strane olakšava naplatu školarina privatnim sveučilištima, omogućavajući državno subvencionirane kredite za studente. S druge strane, privatne banke profitiraju od novog vala dužnika, a država postaje jamac za vraćanje duga. I posljednje, ali najvažnije, studenti postaju zaduženi subjekti. Bit će disciplinirani ne samo za vrijeme trajanja studija, već će biti pretvoreni u pokorne subjekte koji će morati poslušno raditi kako bi mogli otplatiti svoje dugove. To posljedično također vodi i depolitizaciji studenata, čija će jedina perspektiva biti da pohađaju nastavu, poslušno uče o utrživim temama, ne brinu o društvenim pitanjima, a kada dođe vrijeme da pronađu posao postat će, ako budu imali sreće, dijelom zaduženog i servilnog kvalificiranog radnog sloja.
Kao i prilikom drugih neoliberalnih restrukturiranja, albanske vlade prisiljavaju javna sveučilišta na razvoj takozvanih javno-privatnih partnerstava s privatnim tvrtkama. Bez obzira na moguće posljedice tih reformi u visoko razvijenim i industrijaliziranim zemljama, to bi za Albaniju, čija je industrija gotovo nepostojeća, značilo da će poslovni špekulanti koristiti prostore javnih sveučilišta za reklamu. Ako danas posjetite neko privatno sveučilište u Albaniji, naći ćete goleme reklamne plakate na samom glavnom ulazu. Rastući antagonizam između nastavnika i studenata posljednja je izravna posljedica koju će ova reforma imati za javna sveučilišta. Kada se studente smatra pukim klijentima od čijih se školarina izravno financiraju plaće nastavnika, nestaje svaka emancipacijska nada u zajedničku izgradnju solidarne borbe tih dviju skupina.
Ipak, ostaje tračak nade. Na Sveučilištu u Tirani, najvećem javnom sveučilištu, studenti se organiziraju. Okupljaju se na plenumima, objašnjavaju posljedice reforme i pokušavaju izgraditi progresivne saveze s dijelom nastavnog osoblja kako bi stvorili široki pokret protiv ovog posljednjeg neoliberalnog udarca. Najavljuju da se borba nastavlja.
Preveo Damjan Rajačić
- Albanija je među socijalističkim zemljama imala specifičan povijesni put koji se, suprotno razvoju u većini drugih zemalja, temeljio na odbijanju “destaljinizacije” i tržišnih reformi od kasnih 1950-ih. [↩]
- Nakon što je 1997. godine gotovo dvije trećine stanovnika Albanije prevareno kroz različite piramidalne sheme koje su vodili ljudi bliski vlastima, izbila je opća pobuna koja je u nekim krajevima imala i oružani karakter. Pobuna koja je trajala mjesec dana i u kojoj je poginulo više od dvije tisuće ljudi ugušena je vojnom intervencijom pod vodstvom talijanske vojske. [↩]
- Termin “treći put” označava neoliberalni zaokret europske socijaldemokracije 1980-ih i 1990-ih godina. [↩]