Privatizacija distribucije električne energije u Albaniji dovela je do katastrofalnih rezultata kako po potrošače, tako i po samu distribucijsku mrežu. No posljedice te pogreške sada se u potpunosti prebacuju na leđa ionako socijalno ugroženih malih potrošača, koji su sve češće prisiljeni na život bez struje
Velika većina građana Albanije u svojim domovima koristi električnu energiju tvrtke koja je prije procesa neoliberalizacije bila u državnom vlasništvu. U višefaznom procesu privatizacije i komodifikacije sektora električne energije tvrtka je prvo podijeljena u dvije, a zatim je 2009. njen najvažniji sektor distribucije kupila tvrtka České Energetické Závody (ČEZ). Ta je privatizacija bila politički isplanira da se poklapa s češkim predsjedanjem Vijećem EU iste godine. Tadašnja albanska vlada desnog centra iskoristila je prijavljivanje za status kandidata za članstvo u EU kao propagandnu gestu uoči općih izbora, a premijer Sali Berisha zahtjev je dostavio izravno češkom premijeru za kojeg se pretpostavljalo da utječe na ČEZ i privatizaciju. U ideološkom se smislu privatizaciju distribucijskog sektora i prijavu za članstvo u EU smatralo daljnjim koracima prema ostvarenju konačnog nacionalnog cilja: integraciji u EU i strukturnim reformama, poput privatizacije, koje ona zahtijeva.
No privatizacija sektora distribucije ne samo da nije poboljšala uslugu opskrbe stanovništva električnom energijom, već je dodatno produbila već postojeću energetsku krizu. Loše upravljanje, previsoke cijene usluge za građane, zlouporabe, rastući dug i tehnički gubici u isporuci energije gotovo su doveli sustav u kolaps. To je prisililo vladu desnog centra da sektor distribucije vrati u državno vlasništvo. Pravni spor između ČEZ-a i albanske vlade završio je sporazumom kojim je albanska vlada bila dužna platiti ČEZ-u puni iznos za koji je prodala sektor prije pet godina (oko 100 milijuna eura). To je značilo da su ostvareni profiti ČEZ-a ostali netaknuti i, još važnije, da je plaćanje dugova koje je tvrtka nakupila tijekom godina u kojima je bila u vlasništvu ČEZ-a preuzela novoosnovana državna tvrtka (OSSHE). Ovaj je spor riješen nedugo prije odluke EU da prihvati zahtjev Albanije za članstvo, pri čemu se strahovalo da bi, u slučaju nepostizanja dogovora oko struje, češka vlada mogla uložiti veto.
Restrukturiranje na račun siromašnijih
Pritisnuta preporukama i uvjetima Svjetske banke, sadašnja vlada lijevog centra je donijela odluku o restrukturiranju sektora električne energije i smanjivanja gubitaka. Provođenje te uštede nije zamišljeno kroz rezanje nekih tehničkih troškova u distribucijskoj mreži, nego povećanjem cijene električne energije za gotovo 30%. Iako se o ovome još uvijek raspravlja, vladina agencija koja ima pravnu nadležnost predložiti novu cijenu tražila je upravo takvo povećanje. Uz to, novi tarifni sustav naplate potrošnje električne energije dodatno je zaoštrio klasnu pristranost jer će prema njemu oni koji troše manje energije (u pravilu siromašniji) morati platiti više, a oni koji troše puno više (u pravilu bogati) plaćat će manje po kilovatsatu.
To nije sve. U posljednjih su nekoliko tjedana albanska vlada, njena uprava za električnu energiju i policija započeli veliku kampanju isključivanja električne energije onima koji nisu platili račune. Prosječan broj potrošača koji nisu platili ili su odgodili plaćanje računa za električnu energiju je 20%, a velika većina njih je iz siromašnih obitelji, nezaposlenih, korisnika socijalne skrbi, prekarnih radnika itd. Primjerice, u najsiromašnijoj regiji u Albaniji, Kukës, samo je 4% potrošača podmirilo račune za električnu energiju. Aktualno zaoštravanje klasnog sukoba prisililo je velik broj siromašnih ljudi na život u potpunoj tami, a cijele siromašne četvrti bačene su u predmoderno doba. Da ocrtamo širu sliku: realna stopa nezaposlenosti u Albaniji procjenjuje se na više od 30% (unatoč tome što vlada tvrdi drugačije), a pad doznaka albanskih migrantskih radnika iz Grčke i Italije pogoršao je ekonomske uvjete onih već siromašnih i u siromaštvo gurnuo još veći broj ljudi.
U ovim prilikama, u kojima je pronaći posao postalo privilegija (bez obzira na to koliko je slabo plaćen i što ne podrazumijeva nikakva radnička prava), udar vlade na siromašne dodatno pogoršava njihovu socijalnu situaciju. Novinari izvještavaju da siromašna djeca domaću zadaću pišu uz svjetlost svijeća prekrivena dekama dok se hladno vrijeme približava. No još je gore to što se svaki pokušaj pojedinaca, a pogotovo onih siromašnih, da se samostalno ponovno pripoje na dovod energije – ukoliko ne dovede do nesretnog slučaja i prouzroči smrt osobe koja je pokušavala rukovati s električnim kablovima – procesuira, a slučajevi siromašnih koji su morali u zatvor služe za vladinu propagandu kojoj namjerava prisiliti ostale da plate račune. U jednom je slučaju policija javno uhitila mladu nezaposlenu majku zajedno s njenom petogodišnjom kćeri.
Prešutni kompromis
Na ideološkom planu vlada pokušava ušutkati siromašne i kriminalizirati one koji ne plaćaju račune, a posebno one koji “kradu” energiju, te nasuprot njima sebe prikazati kao predstavnika poštene većine. Vlada dakle pokušava prikriti klasna proturječja i odgovornost vlasti za kolaps sustava te kao glavni problem predstaviti “parazitiranje” građana. Istodobno, vlada pokušava pronaći saveznike u onim rijetkim slojevima stanovništva čija je pozicija nešto bolja. Na primjer, vlada kao pozitivan primjer ističe umirovljenike čija stopa plaćanja računa za električnu energiju iznosi preko 90%. No ona pritom prešućuje činjenicu da, premda su većinom siromašni, umirovljenici u Albaniji nisu najsiromašniji, ako u obzir uzmemo da i dalje imaju stabilne prihode (za razliku od nezaposlenih) i da većini njih novac šalju njihova djeca koja rade u inozemstvu. Što se tiče siromašnih, vlada obećava nadoknaditi porast cijene ali pritom ne razjašnjava prema kojim će se kriterijima siromaštvo definirati. Ako će se, kao i obično u Albaniji, ono definirati prema onim obiteljima koje primaju socijalnu pomoć od oko 30-40 eura mjesečno, ostaje nejasno na koji će si način te obitelji (od kojih većina dulje vrijeme nije platila račune za struju) priuštiti da plate cijeli račun, čiji mjesečni iznos premašuje njihova socijalna primanja.
Neoliberalizacija albanskog društva u posljednjih nekoliko desetljeća izgrađena je na prešutnoj suglasnosti između ekonomsko-političke elite i masa, a posebno siromašnih. Ovi prvi kontinuirano su “tolerirali” nelegalne radnje potonjih, koji su ih pak koristili kao priliku za bijeg od najekstremnijih posljedica siromaštva. Neplaćanje računa za struju većine siromašnih smatrano je društvenim troškom nužnim da ih se pacificira kako bi se pritom neoliberalne reforme mogle provesti bez većeg otpora. Danas je taj prešutni pristanak slomljen, što ujedno znači i da su se otvorili novi prostori političkog organiziranja društvenog gnjeva.
S engleskog preveo Damjan Rajačić