Kad se u kontekstu Balkana priča o medijskim slobodama uglavnom se govori o prevelikom pritisku političara ili fizičkim napadima na novinare. Premda ozbiljan problem, ovo nisu jedini oblici gušenja medijskih sloboda. Manje vidljiv medijski pritisak svakako je diktat tržišta.
Srpski premijer Aleksandar Vučić prije desetak dana našao se na udaru (internet) medija. Nakon sjednice Predsedništva Srpske napredne stranke (SNS) održane 9. januara ove godine, Vučić je na pitanje o spornom tenderu za ispumpavanje vode iz ugljenokopa Tamnava novinarima odgovorio optuživši Balkansku istraživačku mrežu BIRN, koja je priču otkrila, da su “lažovi”. Točnije, Vučić je kazao: “BIRN, to su oni koji su lagali oko Er Srbije, oni koji su dobili pare od gospodina Devenporta i EU da govore nešto protiv Vlade Srbije. Tim lažovima recite da su opet lagali”.
Na Vučićeve izjave reagirali su brojni akteri, među kojima i sam BIRN, Nezavisno udruženje novinara Srbije NUNS, te glasnogovornica Evropske komisije za politiku susjedstva i pregovore o proširenju Maja Kocijančič, koja je kao neosnovane odbacila tvrdnje premijera Srbije prema kojima Europska unija pojedinim organizacijama plaća da vode kampanju protiv Vlade Srbije. Premijer Vučić nije ostao dužan ni glasnogovornici Kocijančič za koju je kazao da ga pokušava “ućutkati” te je cijelu priču vješto zaspinao pokušavši sebe prikazati žrtvom pretjeranih vanjskih uplitanja EU u rad Vlade Srbije. Pozivao se pritom i na slobodu medija i na demokraciju, a govorio je i o europskim vrijednostima, no priču koju je objavio BIRN nije uspio diskreditirati.
O medijskoj percepciji Vučićevog utjecaja na medije govori i stav mnogih novinara u Srbiji da je dugogodišnja i poznata politička emisija “Utisak nedelje” skinuta sa komercijalne televizije u privatnom vlasništvu TV B92 upravo radi njegovog političkog pritiska. Da premijer Vučić, baš kao i njegov bliski suradnik te ministar u Vladi Aleksandar Vulin, posebnu pozornost posvećuje svom odnosu s medijima govori istraživanje što ga je proveo portal Cenzolovka koji se bavi cenzurom i slobodom medija.
Ljubav srpskih političara i medija
Publikacija “Godina ljubavi” autora Perice Gunjića koja je analizirala naslovnice dnevnih novina otkriva kako se tijekom 2014. godine Aleksandar Vučić na naslovnici pojavio čak 877 puta, od čega je tek 6 naslovnica o Vučiću govorilo u negativnom kontekstu. Usporedbe radi, zvijezde sporta i estrade poput Novaka Đokovića i Svetlane Ražnatović, ili pak srpski predsjednik Tomislav Nikolić i bivši premijer Ivica Dačić koji je premijersko mjesto u maju ove godine prepustio Vučiću, svi zajedno imaju manje naslovnica od aktualnog premijera. Vučić se na naslovnicama znao naći čak i onda kada uopće nije bio spomenut u vijesti koja je bila ilustrirana njegovom fotografijom, navodi Cenzolovka. On je postao simbolom pridruživanja Srbije EU. Vučićeva fotografija ilustrirala je i naslove o proračunu, investicijama, štednjama, kao i vijesti o stranci koje je član.
Srpski mediji kritični prema Vladi Republike Srbije protekle su godine imali pune ruke posla pokušavajući objasniti na koje se sve načine na njih vrše pritisci. Osim političkih pritisaka i cenzure, novinari u Srbiji su pod fizičkim prijetnjama i zastrašivanjima, što se toliko često događa da je NUNS objavio publikaciju Hronika napada i pritisaka na novinare u 2014. godini u kojoj se može pronaći detaljan popis napada.
Također, pristup oglašavanju u medijima u Srbiji je i dalje pod kontrolom malog broja ekonomskih i političkih aktera, što podrazumeva značajan rizik od uticaja na medije i samocenzure. Mediji koji u velikoj mjeri ovise o oglasima kao samostalnim sredstvima prihoda izloženi su manipulacijama reklamnih agencija. Taj se utjecaj u Srbiji događa putem netransparetnih ugovora, netransparetnih vlasništva nad agencijama, ali i neravnomjernim raspodjelama sredstava iz javnih fondova i fondova za oglašavanje pod državnom kontrolom, npr. iz javnih kompanija i lokalnih samouprava. U istraživanju provedenom na ovu temu BIRN je zaključio da je djelovanje reklamnih agencija koje su pod izravnom političkom kontrolom jedan od ključnih uzroka za pojavu autocenzure i ograničavanja slobode izražavanja u srpskim medijima. “Za razliku od drugih tržišta, karakteristika Srbije je da u poslu posredovanja u prodaji oglasnog prostora medijima vodeću ulogu imaju agencije koje su u vlasništvu ljudi iz vrha srpske politike”. Istraživanje BIRN-a pokazuje da su u prethodne dvije godine najmanje četiri kompanije, “čiji je godišnji budžet za oglašavanje između devet i deset miliona evra, napustile do tada neprikosnovenu agenciju lidera Demokratske stranke (DS) Dragana Đilasa, Dajrekt medija, i sklopile nove ugovore sa agencijama okupljenim oko Srđana Šapera, nekada člana Predsedništva DS-a. U ovaj pul ulazi i agencija Sekond, koja je registrovana u novembru 2012. godine, a iza čijeg osnivanja, prema saznanjima BIRN-a, stoji Goran Veselinović, član Glavnog odbora Srpske napredne stranke i bivši poslodavac Aleksandra Vučića”.
Srbija nije iznimka u borbi novinara za sve oblike slobode nad vlastitim radom, no kad se govori o slobodi medija prečesto se ta sintagma koristi u kontekstu slobode od političkog utjecaja pri čemu se zanemaruju razni drugi utjecaji koji utječu na stupanj neslobode. Da je apsolutno nužno da mediji budu slobodni od političkih pritisaka opće je mjesto, no kad se pritisak suzbije, to ipak ne garantira slobodu medija jer još uvijek ostaju neotkriveni različiti drugi utjecaji, poput oglašivačkog koji je možda i snažniji pritisak od političkog jer češće funkcionira primoravajući novinare na autocenzuru. U Srbiji je još uvijek velik broj medija na javnom budžetu zbog čega su dobrim dijelom lišeni pritisaka oglašivača koji postaju sve veći problem u nekim drugim zemljama regije. No to bi se po svemu sudeći uskoro trebalo promijeniti. Europska unija više je puta poručivala Srbiji kako je privatizacija većine medija nužan korak na europskom putu Srbije. Od Srbije se traži prestanak izravnog financiranja medija, novinara i agencija, a posljedice provedenih privatizacija u Srbiji već postaju vidljive. U nekima od tih privatizacija, pojedine televizije, radija i novinske kuće pale su u ruke lokalnih moćnika pri čemu je oko 4.000 ljudi ostalo bez posla, a mnoge redakcije više ne postoje. Oko trideset posto privatizacija medija provedenih do 2014. poništeno je, a bar još toliko redakcija je nestalo.
Bosna i Hercegovina: policijski pretresi i prijetnje smrću
Najpoznatiji pritisak na medije u prošloj godini u Bosni i Hercegovini dogodio se pred sam kraj 2014. godine kada su u prostorije nezavisnog portala Klix u Sarajevu upale Kriminalističke policije MUP-a Republike Srpske i Kantona Sarajevo. To je bila reakcija na audio snimku koju je objavio Klix, a na kojoj su se čuli glasovi dviju ženskih osoba od kojih se za jednu moglo pretpostaviti da se radi o nedavno izabranoj premijerki RS Željki Cvijanović. Ona je s drugom nepoznatom ženskom osobom razgovarala o kupovini opozicijskih zastupnika u Narodnoj skupštini RS radi formiranja parlamentarne većine. Pretres redakcije Klixa trajao je sedam sati, a u njoj su uništeni kompjuteri, zaplijenjeni hard diskovi, USB stickovi, CD-ovi, razni dokumenti, pa čak i mobiteli. Novinarima Klixa bilo je zabranjeno pisati o pretresu, no vijest i snimka proširile su se medijima ne samo u BiH, već i preko granice, u Hrvatsku i Srbiju.
Osim upada u prostorije portala Klix.ba, od 2006. godine zabilježeno je 400 slučajeva kršenja slobode izražavanja i individualnih prava novinara, od kojih su neki fizički napadi na novinarske ekipe BNTV i TVSA, sudska zabrana objavljivanja informacija za FTV, uskraćivanje akreditacije novinarima BN televizije za ulazak u Palatu predsjednika RS-a i verbalni napad na urednike portala Tačno.net. Od 400 zabilježenih slučajeva u njih 60 zabilježena prijetnja smrću ili fizičkim napadom.
Policija sporo procesuira ove slučajeve, ako ih uopće i procesuira. Službene istrage lansirane su tek u 22 posto slučajeva. Stoga su novinari u BiH ove godine odlučili uzeti stvari u svoje ruke, te su 2015. godinu proglasili “godinom borbe za slobodu medija i prava novinara u BiH”. Već početkom januara održani su prosvjedi u Banja Luci, Sarajevu, Goraždu, Zenici i Tuzli. Banjalučki prosvjed pritom je zahtijevao konkretne poteze nadležnih tijela u Banja Luci, Mostaru i Sarajevu, dok je Sarajevski prosvjed tražio da se napadi na novinare definiraju kao kaznena djela, a ne kao prekršaji. Tražili su također i procesuiranje svih registriranih kršenja sloboda medija i napada na novinare.
Makedonija: zatvaranja i lažni svjedoci
Još gore stanje u medijima vlada u Makedoniji, gdje su novinari već odavno navikli na fizičke napade. Godina 2013. bila je izrazito opasna po život makedonskih novinara. Najradikalniji primjer sumnjive smrti novinara u Makedoniji je slučaj Nikole Mladenova po kome je posthumno nazvana i nagrada za istraživačko novinarstvo, a koji je 2013. godine poginuo u prometnoj nesreći na autocesti blizu Skopja. O sumnjivim okolnostima njegove smrti pisala je Nova Makedonija čiji je novinar Tomislav Kežarovski kasnije iste godine osuđen na 4 i pol godine zatvorske kazne koja je ovih dana preinačena na dvije godine kućnog pritvora od čega novinar mora odslužiti još nešto više od tri mjeseca. Trenutno se nalazi na jednomjesečnom dopustu iz kućnog pritvora, što je iskoristio za predvođenje prosvjeda novinara održanog u utorak 20. januara 2015. pred zgradom Makedonske vlade. Kežarovski je terećen za odavanje identiteta svjedoka u slučaju ubojstva. Svjedok je kasnije potvrdio da je izjavu dao pod pritiskom policije radi čega su osumnjičenici bili oslobođeni, a Kežarovski koji je citirao policijsko izvješće odbio je institucijama odati izvor koji mu je dokument dostavio. Osim Kežarovskog, u tom su slučaju uhićeni i osuđeni na zatvorske kazne bili i suci, tužitelji i advokati.
Makedonija nema veliki broj tiskanih medija. Najveći broj medija dobiva financijske injekcije od Vlade ali i poduzetnika. Većina privatnih medija povezana je ili ovisna o političkim ili poduzetničkim interesima. U Makedoniji raste broj medija koji se zatvaraju, prema mišljenju Nasera Selmanija, predsjednika Udruženja novinara Makedonije, jedan dio medija zatvara se zbog prevelikog pritiska Vlade, poput televizije A1, dok ih dio propada zbog ekonomskih razloga. Vlada ima ogroman utjecaj na medije u Makedoniji i to prvenstveno zbog činjenice da je upravo Vlada najveći oglašivač. Vlada putem distribucije svojih oglasa vrši selekciju adekvatnih i neadekvatnih medija, te onima koji o njoj dobro pišu pomaže održati se, dok onima koji o njoj pišu kritično uskračivanjem oglasa pokušava ubrzati nestanak.
Utjecaj na medije putem distribucije oglasa jedan je od najraširenijih utjecaja na uređivačke politike u zemljama u kojima većina medija ovisi o sredstvima prikupljenima na tržištu, a ne o javnim budžetima. U slučaju govora o slobodi medija u Makedoniji neizbježno se postavlja pitanje da li bi se o ovom obliku pritiska uopće pisalo da je kojim slučajem neka korporacija najveći oglašivač?
Hrvatska: porezne olakšice i autocenzura
U Hrvatskoj je situacija u medijima naizgled bolja nego u zemljama regije. Fizičkih nasrtaja na novinare ima relativno malo. Zabilježeni su slučaj teškog fizičkog napada na novinara Jutarnjeg lista te slučaj ubojstva vlasnika tjednika Nacional Ive Pukanića, što je pak slučaj za kojeg ne postoji konsenzus da li je žrtva stradala zbog svojih novinarskih istupa ili zbog veza sa regionalnim kriminalnim miljeom. Obračuni s novinarima u Hrvatskoj događaju se prema nešto drugačijem modelu od gore opisanih.
Novinari u Hrvatskoj donedavno su bili relativno dobro plaćeni. Osim televizijskih zvijezda, i pojedini novinari tiskovina imali su astronomski visoke honorare. Međutim, u posljednjih nekoliko godina prema procjenama posao je u medijima izgubilo između 1500 i 2000 ljudi. Proces privatizacije medija i osnivanja novih, privatnih komercijalnih medija u Hrvatskoj se odvijao od početka devedesetih i odavno je završen. Osim Hrvatske radiotelevizije više se nema što privatizirati. Broj medija ovisnih o prihodima s tržišta je izrazito velik. No tržište samo ne može apsorbirati sva postojeća izdanja što znači da mediji u Hrvatskoj često nastaju, kratko traju i još češće nestaju.
Zabilježeni slučajevi eksplicitnog pritiska na medije su rijetki, međutim neki mediji u simbiotskim su odnosima sa strankama na vlasti, ma o kojim se strankama radilo. U zamjenu za porezne olakšice, što Europska unija dopušta kao neizravnu mjeru financiranja medija, pojedini mediji objavljuju povjerljive informacije o budućim reformama i javnim politikama vlade što pak obično služi kao probni balon da se promotri odakle će otpor iz javnosti dolaziti i u kojem će se smjeru kretati. Isti ti mediji kao neprijatelje najčešće identificiraju upravo svoje čitatelje, nedefiniranu najširu javnost čiji najveći dio čine upravo oni koji će tim reformama, u prvom redu snižavanjem cijene rada i demontiranjem socijalne države, biti najviše pogođeni. Autocenzura u ovim medijima najvidljiviji je oblik pritiska na medijske slobode.
Mogućnosti otpora
Zbog lagodne srednjoklasne pozicije koju je donedavno bilo lako ostvariti radom u medijima, većina novinara nema nikakvu klasnu svijest, odnosno sebe ne percipira kao dio radničke klase, već se smatraju individualcima čije osobno mišljenje kroji javno mnijenje. Istovremeno, autocenzura u hrvatskim medijima akutniji je problem od cenzure, fizičkih prijetnji i političkih utjecaja na medije. U situaciji akutne krize medija u Hrvatskoj, kada više desetaka medijskih radnika na mjesečnoj razini gubi posao, ovom skupinom ljudi širi se egzistencijalna panika koja onemogućava solidarizaciju i izgradnju mreže koja bi se zajedničkim snagama borila protiv nastavka ovog procesa. Oglašivači u Hrvatskoj su presnažan faktor koji ima veliki i neizravan faktor na uređivačku politiku. Primjera radi, dovoljno je istaknuti paradoks da se najveći poduzetnik u Hrvatskoj, Ivica Todorić, od komercijalnih medija najčešće pojavljuje kao meta kritike tek na jednom komercijalnom portalu koji zauzvrat ne dobiva oglase od koncerna koji je najveći oglašivač, novinski distributer, vlasnik prodajnog lanca na tržištu i najveći korisnik državnih subvencija, a na čijem je čelu Ivica Todorić. Kao kompenzaciju za pisanje o aferama komercijalni portali, da bi preživjeli, cijenu oglasnog prostora dižu fotografijama kućnih ljubimaca i golih žena. Komercijalni mediji autocenzuru i cenzuru prevladavaju dobro plaćenim kolumnistima čije se mišljenje smatra privatnim mišljenjem intelektualaca i koje stoji jasno izdvojeno od uređivačke politike medija.
Neposlušni novinari koji ulaze u konflikte s vlasnicima medija u kojem rade u Hrvatskoj u pravilu ne završavaju pretučeni, već bez posla i bez nade u novo zaposlenje. Za uvjeriti se u istinitost ove tvrdnje dovoljno je pogledati popis nagrađivanih novinara Hrvatskog novinarskog društva. Iz popisa je vidljivo da je dobar dio nagrađivanih novinara u posljednjih nekoliko godina ostao bez posla s malom nadom za ponovno zapošljavanje u medijima. Ukoliko se ponovno i zaposle, plaće na novim radnim mjestima biti će im po novim platnim standardima struke, a oni su poražavajući.
Procijenjenih do 2000 izgubljenih radnih mjesta u medijima najvažniji su oblik različitih pritisaka na slobodu medija u Hrvatskoj. Fizičko nasilje možda je rijetko, no egzistencijalni strah od gubitka sredstava za život koji vlada među medijskim radnicima još uvijek je problem jer istovremeno pogađa većinu novinara i onemogućuje solidarnost pa i proteste kakvima smo posljednjih tjedana mogli svjedočiti u ostalim balkanskim zemljama.