Elena Udrea, rumunjska parlamentarna zastupnica i bivša ministrica, uhićena je prošloga tjedna zbog sumnji u korupciju. No njezino uhićenje otkriva puno više od razmjera nelegalnih radnji i omogućuje nam da korupciju na periferiji sagledamo kroz prizmu borbe sve autonomnijeg državnog aparata i nacionalne buržoazije.
Po prvi put, aktualni korupcijski skandali u Rumunjskoj više su od uobičajenih korupcijskih skandala. Sada se napokon otvara mogućnost ozbiljnog teorijskog promišljanja širih socijalnih transformacija. No ne radi se o tome da su nedavna događanja dramatično i na nov način izmijenila uobičajenu situaciju, već upravo suprotno: baš zato što su nam dobro poznata, nedavna događanja omogućavaju nam da istu situaciju sagledamo na nov način.
Prvo treba ukratko izložiti činjenice. Elena Udrea, parlamentarna zastupnica i bivša ministrica, uhićena je 11. veljače zbog optužbi za korupciju, nakon više od tjedan dana zamršenih proceduralnih formalnosti koje su uključivale, primjerice, kasnovečernje posebno zasjedanje parlamenta. Slučaj je privukao neuobičajeno veliku pažnju medija i javnosti, ne samo zbog Udreine javne funkcije, nego i zbog optužbi koje je javno iznijela, saznavši da je čeka kazneni progon. Optužena po nekoliko točaka za pranje novca, korupciju i trgovinu političkim utjecajem u tri različita slučaja (iako su neke optužbe dosad odbačene), za cijelu je aferu okrivila trenutnog privremenog šefa Rumunjske tajne službe, Floriana Coldeu. Optužila ga je da je orkestrirao cijeli slučaj i da je, pritom, sam upetljan u korupciju. Da bi dokazala da je u pravu, službeno ga je prijavila istoj onoj instituciji koja progoni nju. Nakon toga s Coldeom je razgovor obavila specijalna Parlamentarna komisija za kontroliranje funkcioniranja tajne službe, ali, nakon vrlo kratkog i uglavnom površnog sastanka, oslobođen je optužbi za malverzacije.
U međuvremenu je Udrea, pošto joj je ukinut zastupnički imunitet, smještena u tridesetodnevni pritvor, u kojem čeka daljnji postupak. Njezin pad je dramatični obrat nalik na šekspirijanske zaplete. Tijekom desetogodišnjeg mandata bivšeg predsjednika Traiana Băsescua bila je njegova najbliža saveznica, suradnica, glasnogovornica i, prema nekima, vrlo prisna prijateljica. Za predsjedničke kampanje u kojoj se i sama kandidirala, Udrea se predstavljala kao istinska nasljednica bivšeg predsjednika i uživala njegovu otvorenu i svesrdnu potporu.
Paradoksi
Udrea se iz skromnog miljea uspela na moćan položaj neslužbene prve dame rumunjske politike. Čini se da ima instinkt za pravi odabir: postala je odvjetnicom (što je zanimanje koje se obično povezuje s visokom politikom), prešla je iz redova socijaldemokrata u desne demokratske liberale nedugo prije no što su potonji osvojili izbore 2004., i udala se za vrlo moćnog biznismena s jakim političkim vezama Dorina Cocoșa. Možda ste već pogodili, naime i Cocoș je u zatvoru pod optužbom da je primio pozamašan mito da bi uvjerio rumunjske državne institucije da obnove partnerstvo s Microsoftom. Njegova supruga Udrea, kažu tužitelji, djelovala je pritom kao posrednik, iskoristivši svoje veze u političkom vrhu.
U tome je, dakle, paradoks: Udreu i one oko nje sumnjičilo se u narodu za upletenost u vrlo složene i jako lukrativne slučajeve korupcije, barem sudeći prema razmetanju bogatstvom kojim su se često odavali. Međutim, istodobno su (a osobito Udrea) bili najbliži ljudi bivšeg predsjednika koji je cijeli mandat izgradio na žestokoj borbi protiv korupcije. Čak i kad mu je brat uhićen zbog pokušaja trgovine političkim utjecajem, predsjednik je izrazio žaljenje , ali nije posustao. To je bacilo još veću sumnju na njegovu podršku Udrei, pogotovo stoga što se još od 2012. činilo jasno da će ona kad-tad pasti zbog korupcije.
Neizbježno se i dogodilo, a sustav koji je izgradio bivši predsjednik progutao je njegovu najdragocjeniju suradnicu i prijateljicu. No, kako neki tvrde, sljedeća žrtva mogao bi biti sam predsjednik, što će biti obrat ne nalik na Shakespearea, nego na grčke tragedije. Zanimanje koje je ovaj slučaj izazvao dijelom proizlazi i iz očekivanja da će Udrea prokazati bivšeg predsjednika. Što nam, zapravo, govori ova priča? Koje je, ako uopće postoji, šire značenje ovih isprepletenih priča o korupciji?
Narativi postkomunističke vladajuće klase
Dosad je standardni narativ glasio otprilike ovako: poslije revolucije 1989., državu su preuzeli bivši aparatčici i među sobom podijelili političku i ekonomsku moć. Monopolizirali su državnu vlast na svim razinama radi ostvarenja svojih interesa (obično izravno pljačkajući državu) i koristili političke povlastice i funkcije kako bi si osigurali zaštitu. Oslabjeli su pravosuđe i lišili prava glasa ostalo stanovništvo, koje je svedeno na status siromašnih promatrača njihovih golemih bogatstava. Ipak, društveni pritisak za priključenje NATO-u i EU zahtijevao je od vladajuće klase da pristane ne samo na neoliberalni program (koji joj je, kao glavnoj dobitnici procesa privatizacije, odgovarao), nego i na antikorupcijski program.
Etiketirana kao jedna od najkorumpiranijih zemalja Europe (iako bi makar nedavni skandali Swissleaks i Luxleaks trebali doprinijeti opreznijem baratanju takvim etiketama), Rumunjska je (uz Bugarsku) kao uvjet ulaska u EU morala prihvatiti mehanizam nadzora nad reformom pravosudnog sustava. Stoga je borba protiv korupcije postala moćan politički alat za dolazak na vlast. To je dovelo do podjele unutar postkomunističke vladajuće klase, gdje su se takozvane progresivne frakcije željne implementiranja zahtjeva EU suprotstavile takozvanim konzervativnim frakcijama, obično nazivanima neokomunistima, koje su željele zadržati status quo, skrojen u njihovu korist. Zapravo je to bio sukob bivše komunističke tehničke inteligencije koja je željela iskoristiti svoj kulturni i socijalni kapital da bi se povezala s interesima globalnog kapitala i lokalnih vlasnika kapitala, regrutiranih uglavnom iz nižih slojeva bivše nomenklature.
To je, uz potporu raznih dijelova civilnog društva, 2004. godine, otvorilo put dolasku na vlast Băsescua i njegove neoliberalne stranke, na krilima jasne antikorupcijske (i također veoma neoliberalne) misije. Izravnim uplitanjem SAD-a i EU, pravosudni sustav oslobođen je svojih prijašnjih političkih okova i okrenuo se protiv lokalnih biznismena i političara. Rezultati su zapanjujući i možda je lakše nabrojati one koji još nisu optuženi od onih koji jesu. Kao što smo maloprije vidjeli, procesu se ni ne nazire skori kraj.
Država slabe politike i jakih tajnih službi
Takav narativ nije nužno netočan, ali, fokusirajući se toliko na uspješnu antikorupcijsku priču (koju Rumunji rado uspoređuju s uspjehom talijanske istrage Mani pulite), prešućuje druge socijalne fenomene. Naravno, svi vole priče o uspjehu, osobito u Rumunjskoj gdje korupcija funkcionira i kao stigma i kao povijesno objašnjenje. No, na uspjeh antikorupcijske kampanje naslanja se rastuća moć državnog aparata usmjerena protiv političke i ekonomske klase. Njegova snaga proizlazi iz sposobnosti da se izravno uskladi s globalnim silama, bilo silama globalnog kapitala (poput MMF-a) ili onim strateškim (poput američke vojske i američkih tajnih službi u ratu protiv terorizma, birokracije EU itd.). Time uspijeva gotovo posve zaobići lokalnu vladajuću klasu (bilo njezine političke, bilo poslovne frakcije), posebice jer se čitava funkcija države usmjerila prema osujećivanju njezinog utjecaja.
Tako je antikorupcijska kampanja dovela do političke nevažnosti lokalne vladajuće klase, što se dalo naslutiti već kad je Rumunjska pristupila NATO-u i ratu protiv terorizma i što je nenormalno ojačalo tajne službe i lokalnu političku kontrolu, čije su aktivnosti obavijene tajnošću i dostupne samo nekolicini odabranih. Drugim riječima, rumunjska buržoazija (pritom mislim na mutnu skupinu biznismena i političke elite) strašno je oslabljena. Već nevažna u smislu ekonomske moći u usporedbi s globalnim kapitalom, njezin politički utjecaj na državnu vlast sve je manji. Čak i na lokalnoj razini, gdje su “lokalne face” jasnije monopolizirale ekonomske i političke funkcije i djelovale paternalistički, nagriza se moć nacionalne buržoazije. Štoviše, postaje gotovo nemoguće napraviti bilo kakav korak ka državnoj vlasti, a da se antikorupcijska borba ne predstavi kao prioritet i ne obeća daljnji rad ovakvog sustava. I najmanja sumnja da će se umiješati u taj proces – iako bez dokaza – bila je dovoljna da trenutni premijer Victor Ponta prošle jeseni izgubi predsjedničke izbore.
Danas u Rumunjskoj svjedočimo državi gotovo lišenoj politike, koja funkcionira prema logici sui generis, izravnom treniranju moći tajne policije ili antikorupcijske uprave (zapravo, to dvoje je neraskidivo povezano: optužnice se većinom temelje na informacijama koje pruža tajna policija). Državna birokratska klasa je tako de facto vladajuća, u sprezi s globalnom vladajućom klasom kroz njezine transnacionalne institucije. Dakle, čini se da nacionalnu kompradorsku buržoaziju zamjenjuje kompradorski državni aparat, s vlastitom logikom i sve većom razinom autonomije. Ta je autonomija najbolje vidljiva u mehanizmima njegove reprodukcije, jer su pristup i napredovanje u ključnim državnim institucijama izvan dosega političke odluke ili javnog nadzora.
Razdvajanje države i politike
Jedan od standardnih narativa tranzicijskog razdoblja (i na ljevici) bilo je gađanje nad slabošću države, stisnute između kompradorske postkomunističke elite i neoliberalnih imperativa. Ona je svakako slaba u onom što je Bourdieu nazivao “lijevom rukom države”: u svojim skrbničkim i socijalnim funkcijama. Ostale državne institucije – osobito one vojne i represivne – nekontrolirano su rasle, jer su bile neophodne da bi se sve održalo na mjestu. Nadalje, iako je država u uistinu podčinjenom položaju prema globalnom kapitalu i globalnim institucijama, vrlo je moćna i represivna prema vlastitim građanima. Ispunjavanje te funkcije ono je što zapravo određuje državu kao moćnu ili slabu.
Ukratko, u rumunjskom slučaju ne samo da se interesi postkomunističke buržoaske klase i oni državne birokracije više ne podudaraju, nego je autonomija birokracije od politike bez presedana u povijesti. U zadnjih 156 godina rumunjske državnosti, državna je birokracija bila potpuno podređena klasnom projektu nacionalne buržoazije, iako s jednom vrlo važnom iznimkom: vojnom diktaturom od 1940. do 1944., kada je državni aparat preuzeo vlast putem svojega vojnog krila.
Nicos Poulantzas, grčko-francuski marksistički politički sociolog, upozorio je na to da se značajan pomak u nadmoćnoj grani državnog aparata (mislio je na vojsku) ne može shvatiti samo unutarnjom modifikacijom te grane. Promjena uvijek dolazi modifikacijom cijelog sustava državnog aparata, koja pak ovisi o promjenama u odnosima proizvodnje i o razvoju klasne borbe. Upravo bismo tako trebali shvatiti trenutnu dominacije borbe protiv korupcije u Rumunjskoj (što ukratko znači prevlast tajnih službi i antikorupcijske uprave): kao pomak cijelog državnog aparata prema više autonomije od (lokalne) politike i prema otvorenom klasnom suočavanju s njom. Dugoročne rezultate tog procesa, onkraj spektakularnih dnevnih uhićenja, još valja vidjeti. Dok nitko ne bi trebao žaliti zbog političke nevažnosti nacionalne buržoazije (kao što to čine neki rumunjski stari ljevičari), ili brkati borbu protiv korupcije sa socijalnom pravdom (kao što to čine neki NVO-i), svakako bismo se trebali zamisliti nad sve većim odvajanjem države od politike. To barem znači drugačiju domenu borbe u postkomunizmu.
S engleskog prevela Mirna Šimat