Prema dostupnim izvorima procjenjuje se kako je u protekle dvije godine Kosovo napustilo oko 7-8% ukupnog stanovništva. Teškoj socijalnoj situaciji, u kojoj se iseljavanje nameće kao jedino rješenje, uz nasilnu povijest pridonijele su i promašene politike lokalne vladajuće klase i međunarodnih aktera, često u bliskoj suradnji.
Kosovo je najmanja balkanska ekonomija. I kao autonomna jugoslavenska pokrajina, Kosovo je spadalo među ekonomski najslabija područja u Jugoslaviji. No Kosovo je tada imalo i nekoliko snažnijih poduzeća koja su bila korištena i kao garancija za federalne zajmove. Pod jugoslavenskim režimom ekonomija Kosova temeljila se na proizvodnji, dok je danas usmjerena na trgovinu. Osnovni razlog toj transformaciji proces je privatizacije proveden kroz četvrti stup UNMIK-a (odjel za ekonomiju pri misiji Ujedinjenih naroda na Kosovu) koju su predvodili predstavnici Europske unije. Danas omjer uvoza i izvoza Kosova iznosi 10:1. Kosovo ne prodaje već samo kupuje, a krhka stabilnost se održava kroz novčane pošiljke albanske dijaspore koja živi i radi u zemljama Europske unije.
Kosovo je 2008. godine proglasilo neovisnost i svatko tko je u to vrijeme posjetio Kosovo mogao je svjedočiti nevjerojatnom entuzijazmu Kosovara. Optimizam je dosegao kulminaciju. Ako se ne biste koncentrirali na pravo značenje pojma neovisnosti, prema izjavama koje su građani Kosova davali nacionalnim ili internacionalnim medijima pomislili biste da je “Neovisnost” ime zlatne ribice koja će ispuniti sve želje Kosovara. “Neovisnost” je rasplamsala nadu nakon gotovo desetogodišnje administracije Ujedinjenih naroda nad zemljom, i tko bi god pokušao kritizirati ovu naivnost bio bi u javnosti automatski prozvan “izdajicom”.
No samo nekoliko godina kasnije svi su mogli uvidjeti da na Kosovu napredak izostaje. Unatoč prisutnim potencijalima nije se dogodio niti jedan progresivan društveni ili ekonomski iskorak. Naprotiv, u usporedbi s nedavnom prošlošću čini se da stagniramo, a gotovo da ne prođe dan da se u novinama ne mogu pročitati vijesti o korupciji ili drugim institucionalnim promašajima. Time se, pored očite stagnacije, građanima dodatno zatiru nade u kapacitete za političku promjenu.
Privatizacijski neuspjesi
Privatizacija poduzeća, koju su u razdoblju od 2000. do 2008. godine provodile međunarodne institucije na Kosovu, a od 2008. do danas institucije Kosova u suradnji s međunarodnim akterima, rezultirala je, pored likvidacije poduzeća, i brojnim monopolima. Značajan broj moćnih kompanija, poput onih koje upravljaju dijelom carinskog sustava ili distribucijom energije imaju monopol na tržištu. Njihova privilegirana pozicija uvjetovana je i reproducira se, prema pisanju medija, bliskim vezama vlasnika s političarima ili članovima njihovih obitelji.
Slično se može reći i za cijele pojedine sektore ekonomije, a pogotovo za oligopolnu struktura bankarskog sektora. Većina bankarskog tržišta na Kosovu koncentrirana je u rukama triju banaka. Kamatne stope su najviše u regiji, iako, kada se radi o postotku nenaplativih kreditima, provođenju ugovora i nekim drugim čimbenicima koji definiraju kamatne stope, Kosovo stoji čak i nešto bolje od ostatka regije. S obzirom na te parametre evidentno je da postoji skriveni kartelni dogovor među akterima bankarskog sektora koji kamatne stope drži na određenom nivou i donosi ekstraprofite. Time se stvara nepovoljna situacija za investicijske projekte u realnoj ekonomiji jer bi visina kamatnih stopa pojela potencijalne profite i učinila poslovanje neisplativim. Izostanak kreditne podrške i diktat banaka nad ostatkom ekonomije onemogućava bilo kakve promjene omjera uvoza i izvoza u korist izvoza.
Još jedan relevantan problem kosovske ekonomije predstavlja i iracionalno ulaganje u infrastrukturu kao što su autoceste, u prvom redu u autocestu Morinë – Merdare koja povezuje Albaniju i Srbiju. U najboljem slučaju, ovo bi ulaganje moglo biti opravdano kada bi Kosovo imalo razvijenu proizvodnju i velik izvoz u Albaniju i Srbiju. U postojećoj situaciji ulaganje se eventualno može opravdati kao investicija kojoj je cilj omogućiti promet dobara iz albanske luke Drač prema jugoistočnoj Europi, ali ni taj cilj se ne uspijeva ispuniti. No ovo vjerojatno neće ostati jedina nerazumna investicija u prometnu infrastrukturu. Isti američko-turski konzorcij (Bechtel–Enka) koji je gradio spomenutu autocestu sada je dobio ugovor za izgradnju nove autoceste Priština – Skopje.
Nova vlada – novo razočaranje
Nakon izbora u prvoj polovini 2014. godine opozicijske stranke odbile su koalirati s pobjedničkom strankom koja je na vlasti od 2007. godine i na taj način ostavile Kosovo bez vlade punih šest mjeseci.. Tri opozicijske stranke potpisale su koaliciju i pokušale postaviti svoje ljude na čelo institucija. Prvo su za predsjednika kosovskog parlamenta izabrali Isu Mustafu, aktualnog premijera.
Nakon intervencije Ustavnog suda Kosova koji je inzistirao da predsjednik parlamenta mora biti član vladajuće stranke, u koaliciji opozicijskih stranaka izbile su nesuglasice, a nakon dodatnog kruga pregovora koalicija je razvrgnuta. U posljednji je čas objavljeno kako su dvije najveće stranke sklopile novu koaliciju. Stranka aktualnog premijera izdala je opozicijsku koaliciju i ušla u koaliciju sa strankom koja je na vlasti od 2007. godine i koju svi smatraju odgovornom za trenutnu situaciju u zemlji. Taj čin je u javnosti prouzročio veliku političku traumu jer se svi sjećaju oštrih stavova koje su ove stranke iznosile jedna o drugoj u prethodnom periodu, osobito snažne pozicije stranke aktualnog premijera koja je neprestano ponavljala kako nikada ne bi koalirala s onima koji su odgovorni za situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi.
Mjesec dana nakon formiranja nove vlade pojavili su se medijski izvještaji o tisućama stanovnika koji svakog dana organizirano napuštaju Kosovo. Uglavnom odlaze s autobusne postaje u Prištini prema Subotici (Srbija) i zatim kroz Mađarsku u zemlje Europske unije. Prema izvještaju Kosovske obavještajne agencije koji je podnesen parlamentarnom odboru, u dva ili tri mjeseca pedeset je tisuća građana tom rutom napustilo Kosovo.
Napuštanje Kosova nije rješenje
Međunarodna zajednica je jedan od presudnih čimbenika koji je pridonio ovom fenomenu. EULEX (Misija vladavine prava Europske unije na Kosovu), institucija koja se trebala boriti protiv korupcije i provoditi vladavinu prava, doživjela je neuspjeh. Prošle smo godine svjedočili velikom skandalu – dužnosnici EULEX-a optuženi su za korupciju. Političku reputaciju međunarodne zajednice dodatno je ugrozila i činjenica da su građani Kosova svjedoci njene suradnje s korumpiranim lokalnim političarima. Ta se suradnja provodi u interesu kratkoročne stabilnosti Kosova, ali ona nepovratno utječe i na gubitak povjerenja Kosovara u političke institucije. I naposljetku, Kosovari međunarodnim institucijama zamjeraju i listu prioriteta: dok Kosovo pati zbog korupcije i institucionalne paralize, kapaciteti međunarodne zajednice iscrpljuju su gotovo isključivo na pregovore sa Srbijom oko pitanja ratnih zločina.
Migracija nije započela jučer. Ono čemu svjedočimo posljednjih mjeseci masovne su migracije, no prema službenim podacima proces izraženijeg napuštanja Kosova počeo je prije dvije godine, iako se ne možemo pouzdati u preciznost podataka jer se uglavnom radi o neregularnim migracijama. Ipak, možemo iskoristiti jedan izvor – izvještaj Ministarstva obrazovanja o broju učenika koji više ne pohađaju školu. Prema tom izvještaju, broj učenika u nižem obrazovanju (koje je obavezno) u posljednje se dvije godine smanjio za petnaest tisuća. U ovu brojku sigurno treba uključiti i opadanje stope nataliteta i napuštanje škole zbog siromaštva, ali ona u najvećoj mjeri odražava broj učenika koji su migrirali sa svojim obiteljima. Ako na temelju ovog podatka napravimo neke jednostavne izračune, imajući na umu i spomenuti izvještaj Kosovske obavještajne agencije koji tvrdi da je u nekoliko mjeseci pedeset tisuća ljudi neregularno emigriralo, možemo okvirno zaključiti da bi ukupan broj emigranata mogao doseći između 100 do 150 tisuća ljudi. Kosovo ima 1,8 milijuna stanovnika, što znači da je u dvije godine emigriralo otprilike 7% populacije.
Ono što je danas političko presudno je pokušati ponovno probuditi nadu u mogućnost promjene. Građani Kosova su od 1989. do 1999. godine proživjeli deset godina državne represije, dok su od 2000. do 2008. godine sve do proglašenja neovisnosti živjeli u izrazito korumpiranom političkom i ekonomskom okruženju. Od tada do 2015. godine iskusili su zastrašujuću ekonomski krizu. I kada bi Kosovo nekim čudom danas imalo kompetentnu i progresivnu vladu sa suvislim razvojnim planom, zbog svih nabrojanih učinaka prijeđenog puta trebalo bi proći mnogo godina da se stvari dovedu na zadovoljavajuću razinu. Barem na razinu da se migracija više ne nudi kao jedino rješenje. Iz te perspektive, čini se da je teško pobuditi nadu, ali postoje aktivističke i studentske organizacije koje svojim djelovanjem nastoje promijeniti situaciju. Ako ne samu situaciju, onda bar okvir kroz koji ju promatramo. Iako se čini kao da sugeriramo bezizlaznu situaciju, na Kosovu ipak postoje politički kapaciteti koji bi mogli demokratskim djelovanjem aktivirati i usmjeriti resurse koji još postoje, poput bogatih nalazišta minerala i lignita, prema onima koji zaslužuju njima upravljati u vlastitom interesu – narodu Kosova.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski