Nove tendencije u razvoju interneta ne čine se tako novima ukoliko ih ne promatramo izolirano. Riječ je o procesima karakterističnima za kapitalistički način proizvodnje. Nedavno izglasan paket zakonskih mjera o (de)regulaciji telekomunikacijskog tržišta u Evropskom parlamentu svjedoči o institucionalnim i korporativnim borbama za profitne udjele. Da bi se cijela dinamika razumjela potrebno ju je kontekstualizirati tehnološkom, ekonomskom i pravnom poviješću razvoja interneta.
Početkom aprila Evropski parlament izglasao je zakonski paket “Povezani kontinent” s ciljem uređenja jedinstvenog telekomunikacijskog tržišta unutar granica Unije. Izglasavanje tih mjera naišlo je na širok odjek u javnosti, jer je donijelo dvije dobre vijesti za korisnike telekomunikacijskih usluga. Ukinuti su visoki troškovi međunarodnih telefonskih poziva (tzv. roaming) unutar Unije i nakon neizgledne rovovske borbe po parlamentarnim odborima, a uz podršku europarlamentarnih frakcija socijaldemokrata, zelenih, ujedinjene ljevice i liberala, izborena je snažna zakonska definicija neutralnosti interneta. No, prije nego što kažemo nešto detaljnije o neutralnosti interneta, stavimo ove dobre vijesti u kontekst svrhe cjelokupnog zakonskog paketa.
Iako je paket izglasan u relativno kratkom vremenu ne bi li se stiglo odobrovoljiti glasače pred predstojeće europarlamentarne izbore, mjere koje donosi imaju za cilj značajno deregulirati telekomunikacijska tržišta. Prije svega dvije mjere – jedinstvena propusnica koja telekomunikacijskim kompanijama s pravom pružanja usluga u jednoj zemlji daje pravo ulaska na tržišta ostalih zemalja i objedinjavanje aukcijske alokacije određenih frekvencija na razini Unije u cilju smanjenja cijena pojedinih frekvencija – izravno ograničavaju zemlje članice u reguliranju vlastitog telekomunikacijskog tržišta, kontroliranju cijena radiofrekvencijskog spektra i održavanju javnih telekomunikacijskih monopola. One bi trebale omogućiti konsolidaciju telekomunikacijskog tržišta unutar Unije, stvarajući poticajni okvir da se velike telekomunikacijske korporacije dodatno okrupne i postanu spremnije za natjecanje na globalnim oligopolnim tržištima.
Neutralnost interneta
Upravo na tragu te intencije treba shvatiti da inicijalni prijedlog Evropske komisije nije uključivao definiciju i konkretizaciju neutralnosti interneta, iako ga je predlagač slavio kao pravni dokument koji će upravo osigurati neutralnost interneta. Naprotiv, široka definicija takozvanih specijaliziranih usluga otvorila je različite mogućnosti ponuđačima internetskog pristupa da stvore posebne usluge s mogućnošću smanjivanja kvalitete temeljnog općeg pristupa internetu. I dok je postojanje specijaliziranih oblika pristupa opravdano (recimo za prioritetni prijenos velike količine podataka prilikom medicinskih zahvata na daljinu ili pak prijenos televizijskog signala preko interneta), nejasno razgraničenje omogućavalo je ponuđačima internetskog pristupa da na niz načina narušavaju načelo neutralnosti.
Takav prijedlog je naišao na glasnu kritiku u angažiranoj javnosti, ali i kuloarsku kritiku među članovima Komisije zbog kolizije s načelima Povelje o temeljnim pravima Evropske unije. No, u redovima telekomova naišao je, očekivano, na veliko odobravanje. No, to ne iznenađuje, budući da je ovakvo rješenje bilo na tragu intencije deregulacije cjelokupnog zakonodavnog paketa. Pojasnimo i kako.
Neutralan internet je tako projektirana mrežna infrastruktura koja ne diskriminira između pošiljatelja, primatelja, vrsta podataka, sadržaja, platformi ili aplikacija. Prema načelu neutralnosti ponuđači ne smiju dati prioritet jednom korisniku naspram drugoga ili favorizirati jednu konkurentsku aplikaciju naspram druge. Smanjivanje kvalitete usluge dopušteno je kratkoročno samo u slučajevima gdje postoje pravni razlozi ili preopterećenje mreže. Međutim, ako vlasnici vodova smiju diskriminirati, onda mogu početi naplaćivati servisima za prioritetni pristup. Na primjer, veći video servis moći će platiti da korisnici imaju veću brzinu pristupa njihovim sadržajima od sadržaja manjeg, konkurentskog servisa. Neki protokoli mogu biti znatno usporeni ili nedostupni ako korisnici ne plate dodatno. Kako su ponuđači pristupa često i ponuđači sadržaja koji imaju vlastite news portale, društvene mreže ili video servise, oni mogu dati prioritetni pristup svojim sadržajima naspram sadržaja drugih servisa. Ukratko, narušavanje neutralnosti interneta omogućilo bi telekomima da otvore potpuno nove izvore naplate, prihoda i konkurencijskog natjecanja. Otvaranje takve mogućnosti kontrole nad prijenosom podataka, međutim, rezultiralo bi znatnim narušavanjem slobode javnog govora, gušenjem rijetkih otoka autonomne komunikacijske infrastrukture i otežavanjem tehnološke inovacije. Internetski prijenos podataka krenuo bi smjerom mobilnog prijenosa podataka – svijeta u kojem telekomi održavaju čvrstu kontrolu nad platformama, aplikacijama, sadržajima i uređajima.
Povijest komercijalizacije interneta
Tendencija ka deregulaciji internetske komunikacije proces je koji traje već dobra dva desetljeća. Neutralnost interneta je preostatak kombinacije regulatornog načela prema kojem svi moraju imati jednako pravo pristupa komunikacijskoj infrastrukturi kakvo već nalazimo u prijenosu poštanskih pošiljki i specifičnih povijesnih okolnosti nastanka interneta kao komunikacijske platforme. Podsjetimo, komponente arhitekture interneta nastale su 60-ih unutar istraživačko-akademskog konteksta, a bile su financirane javnim sredstvima kroz programe američke agencije za vojna istraživanja DARPA. Radi robusnosti u slučaju napada i ispadanja jednog dijela mreže, mreža je projektirana kao distribuirani sistem veza bez središta. Tijekom 70-ih i 80-ih nastaju protokoli za komunikaciju među mrežama i zbog specifičnih zahtjeva komunikacije među različitim mrežama, a dijelom i vrijednosnog sistema akademskog miljea, ti protokoli ostaju otvoreni u dizajnu i specifikaciji. Ideja vodilja pri projektiranju je da prijenos podataka ne zadire u podatke, već da se sve operacije s podacima odvijaju na krajevima mreže – kod pošiljatelja i primatelja.
Internetska komunikacija odvija se do 90-ih na javnoj infrastrukturi i konkurira nizu zatvorenih mreža i mrežnih usluga telekomunikacijskih kompanija. Na privatnu infrastrukturu internet biva prebačen tek sredinom 90-ih nakon odluke američke vlade o njegovoj komercijalizaciji. Dapače, do 90-ih zbog ulaganja javnih sredstava upotreba u komercijalne svrhe nije ni bila dopuštena. Paralelna povijest ubrzane deregulacije i komercijalizacije interneta započinje 1995. donošenjem Telecommunication Acta, kojim ne samo da su stvoreni uvjeti za komercijalnu primjenu nego je pod izgovorom demokratizacije medijskog prostora koju je internet trebao donijeti deregulirana koncentracija vlasništva u telekomunikacijama i medijima. Od tog trenutka internet dijeli povijest i probleme koncentracije vlasništva u telekomunikacijama i medijima.
Slična je povijest internetske infrastrukture u Hrvatskoj. Ona početkom 90-ih nastaje u okrilju akademske mreže, početna mogućnost pristupa za šire građanstvo gradi se kroz javni telekomunikacijski monopol i provodničku infrastrukturu izgrađenu javnim doprinosima, koji se onda početkom 2003. – pod dvojbenim okolnostima – privatiziraju Deutsche Telekomu uz deregulaciju tržišta koje zadržava monopolni karakter u pogledu koncentracije, visokih cijena usluga, oskudnog ulaganja u infrastrukturu i izvlačenja visokih profita u matične kompanije stranih vlasnika.
Ambivalentna pozicija pravnih borbi
Model interneta do sredine 2000-ih bio je najčešće baziran na distribuiranoj, često javnoj, dijelom autonomnoj infrastrukturi i dominantno zatvorenim aplikacijskim platformama kao što su Microsoft Windows. No, tada kreće uspon paradigme internetskih servisa koji su najčešće izgrađeni na otvorenom softveru, protokolima otvorenima za vanjske aplikacije i besplatnim sadržajima, ali bazirani na značajnoj centralizaciji infrastrukture, nadzoru ponašanja korisnika i zatvorenom pristupu. Monopolna tendencija mrežne komunikacije, u kojoj se utilitarnost povećava prema kvadratu broja sudionika u komunikaciji (tzv. Metcalfeov zakon), rezultirala je nizom servisa koji bez konkurencije dominiraju svojim segmentima: pretraživanjem, društvenim mrežama, prodajom na internetu itd.
Ta monopolna uloga omogućuje im da dovode u pitanje ekonomsku bazu starih industrija stvarajući svojevrsnu rentijersku poziciju. Na primjer, Amazon je pažljivom izgradnjom i optimizacijom vlastite infrastrukture ekspandirao od vodećeg maloprodajnog servisa do ponajvećeg ponuđača infrastrukture i usluga za druge internetske servise – hostinga, storagea, procesorskih ciklusa, reklamiranja itd. Pritom nemale prihode ostvaruje time što su male trgovine prisiljene prodavati preko Amazona da bi uopće bile prisutne na internetu i da bi uopće opstale u konkurenciji prodaje na internetu, ali pritom posluju uz velike gubitke za sebe i konstantnu maržu za Amazon. Njihov gubitak je dvostruki dobitak za Amazon. Kada se tu pribroji prikupljanje privatnih podataka korisnika u svrhe optimizacije reklamiranja, korištenje radne snage zaposlene na mini-poslovima poticanim javnim sredstvima, kartelska kontrola cijena nadnica i izbjegavanje poreza, postaje jasno u kojoj mjeri društveni karakter tih mrežnih servisa ovisi o društveno dvojbenom karakteru njihovog poslovanja.
Pritom je riječ o visokokoncentriranim tržištima. Prema globalnim mjerenjima u 2012. Google, Yahoo!, Microsoft i Facebook bili su odredišta za 35% svih posjeta mrežnim stranicama uz tendenciju rasta. Samo u SAD-u 10 najposjećenijih stranica na webu u 2001. imale su udio od 31% svih posjeta, a 2010. čak 70%. Te četiri domene ostvaruju preko dvije trećine sveukupnih prihoda od reklama na internetu. Pritom preko 60% Googleovih prihoda od reklamiranja dolazi unutar njegovih domena, a u slučaju Facebooka sav prihod. Prihodi bazirani primarno na reklamama razlog su zašto te kompanije nude besplatne servise i nastoje zadržati korisnike što duže unutar svog domenskog prostora.
Tehnološka transformacija je turbulentan proces. Promjena proizvodnih sredstava i materijalnog oblika proizvoda često dolazi uz visok trošak i neizvjestan ishod. Ti problemi vidljivi su i u problemima kulturnih i medijskih industrija s prelaskom na digitalne tehnologije. U čestim međusobnim sukobima i savezništvima internetskih servisa, telekomunikacijskih giganata i medijskih industrija radi se o sukobima među visokokoncentriranim sektorima u kojima akteri koriste monopolsku poziciju ne bi li kontrolirali i okvir za tehnološku promjenu na kojima se bazira njihov monopol nad tržištima. Sukobi i savezništva odvijaju se, između ostalog, kroz definiranje pravnog okvira. Kao što je pokazao sukob između internetskih servisa i medijskih industrija oko zakonskih prijedloga SOPA i PIPA, interesi očuvanja komunikacijskih prava ponekad se poklope s interesom jedne sekcije kapitala protiv druge. Međutim, s obzirom na povijesnu tendenciju deregulacije, komercijalizacije i koncentracije, da bi se očuvali (ili eventualno u većoj mjeri realizirali) preostaci demokratskih potencijala otvorenog i distribuiranog interneta, interneta u kojem mnogi javno govore mnogima i u kojem dominira nekomodificirana razmjena, bit će potrebno više od pokoje zakonodavne pobjede ili genijalnog tehnološkog heka.