Nastala kao aktivistički pokret protiv deložacija zbog bankarskih ovrha nad nekretninama, organizacija pod nazivom “Živi zid” posljednjih se mjeseci profilirala, barem prema anketama, u treću političku opciju u Hrvatskoj. No iako trenutno ima sve izglede da postane neizbježni politički faktor u zemlji, komentatori, birači pa i sama stranka ne uspijevaju jasno pozicionirati stranku na “tržištu” političkih ideja. Njezino kombiniranje teorija zavjere, retorike europske nove ljevice, antisistemskih parola i suverenizma odraz je i proturječja hrvatske politike u tranziciji.
Dubina i dugotrajnost aktualne kapitalističke krize proizvodi društvene učinke koji se politički očituju kao krajnje nepovjerenje prema vladajućim elitama i dominantnim institucijama. Ono se ne rađa na teorijskoj razini i nije rezultat kratkovidnosti ni iracionalne nestrpljivosti masa, već je rezultat življenog iskustva kapitalizma i neposrednog iskustvenog razumijevanja nepovoljnih izgleda s kojima se većina u tom sustavu suočava. Statističke apstrakcije čije ritualno iščitavanje u informativnim emisijama i novinskim prilozima na sebe preuzimaju jednako apstraktni eksperti utjelovljuju se u obliku praznih frižidera, straha od deložacije i bezvoljnog tupila dugotrajne nezaposlenosti.
U političkom sustavu posloženom tako da primarno opslužuje interese kapitala, to iskustvo odcijepljeno je od mogućnosti da se na njega efikasno utječe čak i kad voda dođe do grla. Navedeno se nepovjerenje zbog toga kod mnogih pretvara u nezadrživu potrebu za aktivnošću, spontani antisistemski revolt, čvrsto uvjerenje da je nešto potrebno mijenjati. Iako konstruktivan u motivaciji i nesumnjivo točan u intenciji, ovakav nervozni aktivizam u uvjetima ideološke isključivosti liberalnog konsenzusa, neizgrađene kritičke svijesti o materijalnim uvjetima i političkoj dinamici problema te pomanjkanja vidljivih alternativa teži tome da prebrzo u stranu gurne ključno pitanje: što je to, zapravo, što treba mijenjati? Umjesto toga, živi na kratki rok, od sirovog afekta otpora, instinktivne solidarnosti, od drugarstva iskovanog u prkošenju nepravdi.
Ovdje u Hrvatskoj, na periferiji europskog kapitalizma, u najnovijim fazama do neizdrživosti razvučene krize, tu vrstu afekta najbolje je iskoristila i ulogu najvidljivije i aktivistički najsnažnije političke snage preuzela inicijativa i stranka Živi zid. Koliko su puno pozornosti dobile njene akcije, toliko je malo pažnje pridano političkoj platformi na kojoj stranka najavljuje izlazak na iduće parlamentarne izbore. Dijelom je to posljedica logike spektakla po kojoj se proizvodi medijski sadržaj, a dijelom i posljedica činjenice što je Živi zid (odnosno bivši Savez za promjene) percipiran kao stranka “novih”, koja podršku gradi u situaciji potpunog zasićenja duopolom HDZ-SDP, odnosno kao općeniti simbol otpora. No kao i gore, o temeljnom pitanju “Otpora čemu?” ovise uloga ove snage u dinamici političkog procesa te učinci koje od nje možemo očekivati.
Živi zid između “dobra i zla”
Dvije stvari odmah upadaju u oči kao lajtmotivi javnih istupa stranke pa je prikladno da od njih započnemo analizu: prva je samopercepcija stranke kao “transideološke”, one koja iznad “nametnutih” podjela ujedinjuje “narod” u prirodnom zajedničkom cilju, a druga kao antisistemske, one koja predstavlja radikalan prekid s nepravdama postojećih društvenih odnosa. Oba ova obilježja proizlaze iz karakteristične političko-ekonomske analize Živog zida u kojoj se kao temeljni društveni antagonizam percipira onaj između “bankara i njihovih slugu” i “ljudi”, odnosno zavjereničkih upravljačkih elita i naivnog malog čovjeka. Ovaj antagonizam nije samo ekonomski, već poprima razmjere mitske borbe na život i smrt. Kao što izjavljuje supredsjednik Živog zida Damir Trnačić, a stranka objavljuje na svojem Facebook profilu: “Ono što govorimo godinama, da bankama nije u cilju profit već uništenje ljudi, sada polako izlazi na vidjelo.”
Ovakva dramatična analitika točna je utoliko što uočava elementarnu činjenicu da u društvu postoje antagonizmi, da ono ne samo da nije homogeno, već je i izrazito asimetrično: banalna je istina da postoje društvene skupine za koje je ovako postavljen sustav izuzetno povoljan, dok je upravo suprotno za ostale koji su nadmoćni jedino brojčano. Možda je, vrlo oprezno bi se moglo predložiti, nakon desetljeća tragičnog etnonacionalističkog idiotizma koji je naciju predstavljao kao homogeni, konzistentni frape, u ovoj pojednostavljenoj viziji čak moguće prepoznati i klicu suvislosti koju ne treba prebrzo ugaziti. No ne treba biti analitički genij da bi se do ovakvog zaključka stiglo, dovoljno je pogledati oko sebe.
Ono za što je potrebno više truda jest shvatiti procese koji proizvode tu asimetriju u njihovoj kompleksnosti, međusobnoj uvjetovanosti i sistemskoj dinamici. “Bankari”, odnosno upravljačke elite, nisu demonski zavjerenici koji u vlastitom zlom interesu jednosmjerno proizvode sustav, već je sustav taj koji zahtijeva, omogućuje i proizvodi njihovu strukturnu ulogu. Kako već kaže stara početnica: sustav se zove kapitalizam, a kapital koji mu je osnova nije naprosto neutralna ekonomska veličina, već društveni odnos koji stvara temeljnu podjelu između uloge vlasnika i upravljača kapitala i radnika koji raspolaže jedino vlastitom radnom snagom koju mora prodavati. Institucionalnim mehanizmima kojima se regulira i održava taj društveni odnos na korist kapitalista ime je država, naddržavna unija, trgovinski sporazum, vojni savez, ali ima i onih koji na različitim razinama ovo dovode u pitanje, kao što su ponekad sindikati, internacionalni radnički pokreti i slično.
Ekscentrični reformizam
Nasuprot tome, fantazija o upravljačima koji stvarnošću gospodare mehanički kao što se gospodari marionetom, banalna je i nedostatna vulgarizacija čija prava opasnost, zapravo, proizlazi iz njezine pozitivne projekcije: ako društvo zamišljamo isključivo kao igralište demonskih elita i njegovu dinamiku poistovjećujemo sa zlim namjerama skrivenih moćnika, logičan je zaključak da ćemo uklanjanjem tih moćnika glatko stvoriti uvjete da “društvo” prodiše i spontano se korigira u prirodno stanje blagostanja. No problem je u tome što ako i uklonimo njegove trenutne administratore, kapital kao društveni odnos i dalje je dinamičan, i dalje proizvodi svoja proturječja, klasnu podjelu, i dalje ostaje dugoročni neprijatelj demokracije i interesa većine. Stvari se mijenjaju, samo da bi u konačnici ostale iste.
Ukoliko ovo ne uočimo, politički nam preostaje ili beskonačni mejnstrim reformizam u kojem se opasniji negativni učinci sistemske dinamike pokušavaju kontrolirano ublažiti, kao što rade dominantne buržoaske stranke, ili iracionalna vjera u magično rješenje, lijek za sve bolesti kapitalizma, koji traži Živi zid. I tu dolazimo do onog ključnog: u osnovnome, Živi zid nije antisistemska stranka. Kao i HDZ, kao i SDP, kao i ORaH, HNS, Laburisti, Hrast i svi HSP-ovi, Živi zid je prokapitalistička stranka. Ono što ih razlikuje od navedenih specifičan je i ekscentričan reformizam zasnovan na teoriji koja ključnu, ili jedinu bitnu, ulogu u regulaciji (nacionalnog) kapitalizma pridaje monetarnoj politici i monetarnom suverenitetu, odnosno sposobnosti države da po svom nahođenju tiska i u cirkulaciju pušta svoju valutu.
Glavni je evangelist ovog monetarnog fetišizma Ivan Pernar, na čije tekstove “Mehanika novca” i “Kako je nastao novac” (pisan u književnoj formi, kao roman) redovito upućuju aktivisti stranke. Oni predstavljaju pokušaj teorijske razrade već spomenute izvorne fantazme o mitskoj borbi između zlih “banaka” i dobrog “naroda”, tj. neka su vrsta monetarne teorije zavjere, na čijim su temeljima izrađena i ekonomska rješenja koja predlaže Živi zid. Kao što u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju navodi njen predsjednički kandidat, Ivan Vilibor Sinčić: “Protiv kapitalista koji stvaraju nove vrijednosti nemamo ama baš ništa i striktno ih odvajamo od bankara koje uglavnom smatramo društvenim štetočinama.”
Tlapnje i posljedice
Ova pak izjava pokazuje i nerazumijevanje sustava čiju se disfunkcionalnost Živi zid sprema popraviti uklanjanjem banaka. Naime, usprkos prvoloptaškom antibankarskom sentimentu koji je širom svijeta ojačao nakon što je u razdoblju nakon krize postalo jasno kolike su količine fiktivnog kapitala u sustavu i koliko je javnog novca utrošeno u sanaciju sustava zbog činjenice da je taj kapital ostao fiktivan, uloga banaka u kapitalizmu nije izvanjska, one nisu “paraziti” koji izjedaju inače zdrav sustav proizvodnje roba. Upravo suprotno, uloga banaka za kapitalizam integralna je i presudna: upravo njoj sustav može zahvaliti svoj dinamizam i ekspanzivnost, usprkos tome što u konačnici pridonosi i njegovoj nestabilnosti. Bez banaka, odnosno bez mogućnosti stvaranja i plasmana fiktivnog kapitala, bez kredita kao anticipacije vrijednosti koja tek treba biti proizvedena u budućnosti, blokira se u kapitalizmu i proizvodnja roba u sadašnjosti. Proizvodni i financijski kapital dio su istog procesa akumulacije, a ne suprotstavljena načela, jedno zdravo, drugo bolesno. Utoliko su planovi Živog zida o uništenju banaka u svrhu ozdravljenja iskonske, neiskrivljene kapitalističke proizvodnje obične tlapnje.
Osim opće monetarne teorije, Živi zid ponudio je i praktičan model realizacije svog programa prosperiteta manipulacijom valute. On bi pak najviše mogao koštati upravo one koje obećava spasiti: ovo monetarno konačno rješenje sastoji se u osnovi od šok terapije ukidanjem valutne klauzule na kredite i štednju (što izaziva pohod štediša na banke i “slom bankarskog sustava”) uz naknadnu devalvaciju kune (što otvara prostor domaćoj proizvodnji i izvozu) te državni otpis dugova (država prethodno preuzima vlasništvo nad privatnim bankama kroz proces njihove sanacije), ili stvaranje jednokratne inflacije koja bi pojela dugove. Najočitije od mnogih pitanja koja se postavljaju u ovom mehanički elegantnom i povijesnom realnošću neopterećenom rješenju ono je, recimo, o posljedicama drastičnog poskupljenja svih uvoznih proizvoda uslijed takve devalvacije (u zemlji u kojoj, poznata je žalopojka, “sve uvozimo”) i mogućnostima da otvorena i malena ekonomija slabih proizvodnih kapaciteta kakva je hrvatska ovakav šok preživi bez destruktivnog kaosa i, doslovce, gladi. Što se politički događa u takvim uvjetima, potpuno je otvoreno. No što je glad prema monetarnom suverenitetu?
Snaga Živog zida
Bez namjere da kritiku Živog zida upućujem kao polemički izazov, mislim da je analitički i politički presudno postaviti pitanje kako je ovakav, usprkos svojoj unutrašnjoj koherenciji ipak upadljivo ekscentričan program (dakle ne “originalan”, ne “drugačiji”, ne “revolucionaran”) uspio osvojiti gotovo 300.000 glasova na predsjedničkim izborima1 i dogurati do podrške od 15% birača manje od godinu dana prije parlamentarnih. Odgovor na to pitanje kompleksan je i izuzetno važan za razumijevanje društvenih procesa kojima svjedočimo. Osim toga, iskustvo Živog zida i lekcije koje se od njih mogu naučiti, mogli bi se pokazati presudnima i za pokušaje konsolidacije koherentne antisistemske političke alternative.
Evo nekoliko polazišnih točaka o kojima vrijedi razmisliti: prvo, Živi zid je uspio nezadovoljstvo društvenim posljedicama kapitalizma na periferiji, problematiku demokratskog deficita u ekonomskoj sferi i nedostatka suvereniteta zajednice artikulirati kroz uvijek aktivne nacionalističke ideologeme. Snovi o autonomnom nacional-kapitalizmu i organskoj zajednici kapitala i rada zasnovanoj na čestitosti, drugarstvu i narodnjačkoj solidarnosti, pogotovo u uvjetima globaliziranog kapitalizma i podjele rada u 21. stoljeću, nisu, naravno, ništa drugo nego snovi: sentimentalni i opasno udaljeni od povijesne realnosti.
No snažna potreba za njihovim ostvarenjem simptom je realnih društvenih proturječja, političkog otuđenja, prekarizacije, rasta nejednakosti, kao i signal da je nacionalistički populizam i dalje najsnažniji faktor mobilizacije. (Ovo uočavaju i s tom kartom oprezno računaju i eksplicitno lijeve platforme u današnjoj Europi, kako Siriza, tako i Podemos.) Suverenitet je i dalje zamisliv samo u nacionalnom okviru. No inovacija Živog zida, moglo bi se opet vrlo, vrlo oprezno predložiti, sastoji se od toga što nacionalizam uspijeva mobilizirati mimo njegove etničke komponente i krvavih etničkih fantazija koje baštinimo iz raspada jugoslavenskog socijalizma i nikako da ih se otarasimo.
Praktična solidarizacija
Također, politička platforma Živog zida sadrži niz progresivnih i demokratskih elemenata koji lako pronalaze podršku: od ojačavanja sustava javnog zdravstva do ideje društvenih stanova i borbe protiv eksploatacije jadranske nafte. Usprkos činjenici što, uči nas povijest uspona i pada socijalne države, ovakve programe nije moguće dugoročno stabilizirati i provoditi u uvjetima kapitalističkih društvenih odnosa, pojava ovakvih prijedloga u javnom diskurzu od paralize postojećeg konsenzusa odudara barem simbolički.
Treće i možda najvažnije, Živi zid uspio je mobilizirati afekt građana u više ili manje sustavnom i dosljednom aktivističkom radu s bazom. Vrijednosti ovoga i sami su svjesni – na web stranici stranke na istaknutom mjestu stoje fakti koji upućuju upravo na taj rad (“100 spriječenih deložacija – 10.000 sati razgovora – 300 prekršajnih prijava – 11.000 podijeljenih knjiga”), a i patronizirajuća kritika Vilibora Sinčića upućena Radničkoj fronti2 (“Ako budu imali kakvih konkretnih rezultata – a pod tim mislim na rad na terenu s ljudima, a ne samo na društvenim mrežama – mi smo otvoreni za razgovore o partnerstvu.”) oslanja se upravo na snagu i javnu prepoznatljivost tog rada.
Iza floskule “ljudi su to prepoznali” kriju se dugotrajni procesi izgradnje mreža, agitacije i obrazovanja, kao i praktične solidarizacije između aktivista i baze u situacijama koje nisu ni ležerni izleti, ni adrenalinske avanture, već mučni i opasni rizici, fizičko suprotstavljanje represivnim aparatima države. Otuda i rastuća popularnost Živog zida: ovo niti je stranka nevidljivih idealista, niti stranka odijela i kravata koje ugojeno dociraju s večernjeg Dnevnika. U ovom trenutku (možda tek privremeno, ali u svakom slučaju upadljivo) ovo je treća stranka u državi kojoj podrška raste usprkos zjapećim programskim i ostalim deficitima. Neminovno je, međutim, da se u konfuziji i složenosti povijesne realnosti suoči s neodrživošću svojih kontradiktornih pozicija. To u praksi može značiti ili kompromise koji ubijaju vitalnost, ili radikalizaciju koja bi u slučaju ove stranke i njene metafizike dobra i zla mogla voditi u sektašku psihozu. Utoliko, obećanje Živog zida već je sada mrtvo obećanje. Stvarne alternative još uvijek su u dolasku.
- Uspon ove stranke započeo je nakon što se njezin predstavnik Ivan Vilibor Sinčić uspio kandidirati bez potpore ijednog od etabliranih aktera na sceni i u konkurenciji s troje poznatih političara dogurao do trećeg mjesta s iznenađujućih 16,4% glasova, op. ur. [↩]
- Inicijativa za osnivanje političke stranke po uzoru na Sirizu i Podemos u Hrvatskoj, op. ur. [↩]