Inflacija kandidatura hrvatskih gradova za predviđenu titulu Europske kulturne prijestolnice 2020. godine nesumnjivo predstavlja zanimljiv i simptomatičan fenomen. Da bismo sagledali političko-ekonomske dimenzije programa kulturnih prijestolnica van sputavajućih konotacija “Europe” i “kulture”, nužno je izložiti povijest programa i učinke koje je postizao u dosadašnjim gradovima nositeljima titule, prvenstveno na europskoj periferiji.
Program Europska prijestolnica kulture zakoračio je u tridesete. Jedna od dvije prijestolnice 2020. godine bit će i jedan od hrvatskih gradova. Kako se približava rok za predaju prijava – 16. travnja 2015. – broj zainteresiranih gradova raste, a u utrku se kao posljednji priključio Zagreb, uz: Dubrovnik, Đakovo, Osijek, Pulu, Rijeku, Split, Varaždin i Zadar. Ovaj broj uvelike nadmašuje očekivanja, čak i eksperata poput Mary McCarthy, voditeljice EPK-a u Irskoj 2005., koja je u intervjuu povodom gostovanja u Muzeju suvremene umjetnosti 2013. godine izjavila kako se iz zemlje veličine Hrvatske očekuje 4-5 prijava. Možemo li ovaj neočekivani interes smatrati simptomom – i čega, i što EPK reflektira u kulturnom sektoru europske periferne države? No, prije svega valja ukratko izložiti njegov historijat, s obzirom na promjene kroz koje je prošao u 30 godina postojanja, ne samo stoga što su elementarne za analizu implementacije programa, već i stoga što su indikativne za transformaciju kulturnog polja.
Program Europska prijestolnica kulture, ili kako se u početku zvao Europski grad kulture, utemeljen je 1985. na prijedlog grčke ministrice kulture, Meline Mercouri, kao titula koju jedan od gradova država članica Europske zajednice nosi jednu kalendarsku godinu. U prvih 12 godina programa cirkularno se izmijenilo 12 gradova država članica (gradove su imenovale pojedine države), a program je funkcionirao kao međudržavni dogovor; odluke su donosili ministri u Vijeću Europe zaduženi za kulturu. U to vrijeme Europska zajednica nije imala legislativu djelovanja na razini kulturne politike – fokusirajući se na ekonomsku politiku, kulturu je shvaćala kao zasebno područje, slobodno od tržišnih uvjetovanosti. Od 2004., kad je Europska Unija proširena ulaskom čak 10 novih članica, titulu EPK-a nose godišnje dva grada. Legislativa koja podupire kako ovu odluku tako – još važnije – sve reguliraniji proces selekcije i nadzor nad pripremom i provedbom programa uvodi se 1999. kad se propisuje obavezna prijava 4 godine unaprijed, dakako uz obavezni monitoring. Među selekcijske kriterije eksplicitno se uvodi tzv. europska dimenzija projekta. U istom krugu se i ime programa mijenja u Europska prijestolnica kulture.
Nadzor i standardizacija
Simbolika u promjeni titule iz grada u prijestolnicu ne zaustavlja se na priznanju kulture kao “krucijalne odrednice europskog identiteta”, već je i jasan pokazatelj sve veće centralizacije upravljanja programom i slabljenja uključenosti i nadležnosti država članica, odnosno prijenosa programiranja s državne razine na razinu nadnacionalne organizacije. Recimo, odluku o tome koji će hrvatski grad ponijeti titulu Europske prijestolnice kulture 2020. donijet će Povjerenstvo nezavisnih stručnjaka (tzv. Montoring Panel koji odgovara direktno Europskoj Komisiji) koje broji 12 članova, od kojih deset članova imenuju europske institucije (Europski parlament, Vijeće Europe, Europska komisija i Odbor regija), a dva člana Ministarstvo kulture RH. Tvrđu regulaciju, u smislu propisa i standardizacije procesa pripreme i provedbe i uključivanja hordi konzultanata, prati i ekspanzija formalnih monitoringa i evaluacija, koje uvijek provode “nezavisni stručnjaci”. Ono što je u početku bio ljetni festival europske kulture, u stupnju standardizacije i učinaka na lokalne sredine približava se mega-sportskim spektaklima poput Olimpijskih igara.
Da bismo razumjeli o čemu se u EKP-u radi, nije nam potrebna posebna hermeneutika jer se u svim materijalima ističe kako je EPK prilika za regeneraciju gradova, njihovo bolje pozicioniranje na internacionalnoj mapi i jačanje turizma. Kako bi se prilika ostvarila, potrebno je potaknuti doprinos kulture, njezina je uloga u tim procesima ključna. Kultura tu više nije zasebno područje, već ekstenzija ekonomske politike; ukratko, radi se o komodifikaciji kulture jasno čitljivoj iz tzv. europske dimenzije programa EKP, koja je jedan od ključnih kriterija, na liniji s Mastriškim sporazumom, a koja se može sažeti u sljedeći diktat: profesionalizacija i mobilnost (profesionalaca) i cirkulacija (razmjena) kulturnih proizvoda (roba).
Zagrebački kandidacijski coming out održan je prije dva tjedna u dvorani kina Europa, dvorani simboličkog imena (naime, isto je kino do 1990-ih nosilo naziv Balkan!) i prikladnih konotacija, “mjestu snova i projekcija”, kako je to, uostalom, utvrdio i Airan Berg, umjetnički direktor projekta Linz – Europska prijestolnica kulture 2009. i umjetnički konzultant zagrebačke kandidature. Ono što o EKP-u nismo znali, nismo doznali ni tamo – ponovilo se ono što se u samoreprezentaciji programa uvijek ističe, a to je “uljepšavanje” slike grada, njegova kulturna renesansa, sve u svrhu poticanje turizma. Prezentacija je bila garnirana s još nešto ideologema: participativnost, inkluzivnost, kultura za sve, zajedništvo, dugoročna regeneracija i prosperitet grada, inovacije…, a okupljeni političari, politički savjetnici, državni službenici, konzultanti, kreativci, ujedinjeni u pokušaju da ih ispune smislom, složili su se oko magične riječi koja će izmiriti sve postojeće društvene kontradikcije, izmiriti sve od istoka do zapada, od nezaposlenosti do zaposlenosti. Ta je magična riječ: kultura. Ili šire shvaćeno: kreativnost. I, zaista, ovaj pojam zvuči prihvatljivo za sve uključene, pozitivan je, usmjeren u budućnost i neopterećen prošlošću i teškim činjenicama. S njim problema nemaju ni javni ni civilnodruštveni ni privatni sektor. Njega ne brine hijerarhija ukusa, ni nepravilno raspoređen kulturni kapital jer kultura je ovdje, jednom konačno, sve i za sve.
Prijestolnice kulture u kontekstu deindustrijalizacije
Već 1990., svega 5 godina od lansiranja programa, titulu Europskog grada kulture dobio je Glasgow. Za razliku od prethodnika – etabliranih kulturnih centara – ovaj postindustrijski grad pokrenuo je u okvirima programa val “urbanih regeneracija predvođenih kulturom”. Priča je poznata: kultura preuzima ulogu “mekog” policajca koji proizvodeći lijepe slike uključivanja zajednice, sudjelovanja u kulturi koja više nije rezervirana za elitu, hrani iluziju kako će upravo ona riješiti sve vrste postindustrijskih nedaća. Kulturni projekti će dovesti do supstancijalne transformacije urbanog okoliša, a s njime i društva koje u njemu živi. No ta “urbana renesansa” zapravo podrazumijeva gentrifikaciju dijelova grada, uklanjanje elemenata bijede iz njegove sad uljepšane slike.
Govoreći o uspješnosti Linza kao Europske prijestolnice kulture 2009. Airan Berg je na spomenutoj prezentaciji istaknuo upravo to da se imidž Linza, nekad središta kemijske industrije, transformirao “iz temelja”, grad se “očistio od smrada” i tako riješio industrijskog imidža da bi izgradio imidž grada kulture. Programiran prije recesije, Linz je jedan od onih gradova koji je u okviru programa izgradio brojnu infrastrukturu: Muzej moderne umjetnosti, Ars Electronica Center, Schlossmuseum, Musiktheater, Wissenstur. No te, i mnoge slične, ikoničke zgrade funkcioniraju kao marketinški alati kojima se privlače investicije, turisti, a lokalnom stanovništvu diže osjećaj ponosa kad, kao slike, krenu cirkulirati globalno. Većinom su smještene u centar grada čija je slika transformirana, dok postindustrijska bijeda ostaje skrivena na gradskim marginama.
Iako je programski proces standardiziran i provodi se pod vrlo kontroliranim uvjetima, u slučaju neuspjeha, krivica se uvijek lokalizira. “Europska dimenzija” krivice ne može postojati. Ovo najbolje ilustrira primjer Maribora koji je titulu EPK nosio 2012., a što nas konačno primiče europskoj periferiji, gdje kriza pokazuje brutalnije lice, pa smještanje programa EPK u tranzicijski kontekst nužno jasnije iznosi i njegove kontradikcije.
Mariborski scenarij
Jednako kao i Linz, i Maribor je postindustrijski grad, po nekima i paradigmatski slučaj socijalističke industrijalizacije i njezine krize u luku od 1980-ih do 2012. godine kad je nosio titulu EPK-a i kad su u njemu izbili prosvjedi. Budžet mariborske verzije Europske prijestolnice kulture iznosio je 20 milijuna eura, što je najveće ulaganje u kulturu od osamostaljenja Slovenije, ali unatoč tome misija EPK-a – da posljedice deindustrijalizacije zavije u fino urbano ruho – nije uspjela. Krivica je prebačena na korumpiranu lokalnu upravu, a narcisoidnost EPK-ovog tima je u trenutku pobune išla tako daleko da je zasluge za ustanak pripisala jednom od svojih strateških ciljeva: aktiviranju građana i građenju osjećaja ponosa i pripadnosti vlastitom gradu! Mariboru je od EPK-a na kraju malo toga ostalo: nikakva infrastruktura, nikakva proizvodnja, nikakva radna mjesta, samo rastuća nezaposlenost i daljnja eksploatacija u projektnim uvjetima.
U trenutku kad hrvatski gradovi, čak devet njih, apliciraju za titulu EPK, i sam program prolazi kroz novi val promjena koje i kreću upravo s 2020., a trenutno nisu definirane. No iz onoga što je dostupno možemo vidjeti da će nove procedure implementacije programa od 2020. do 2033. obavezivati na vlastitu evaluaciju i pojačani monitoring koji gradovi moraju uključiti već u svoje natječajne planove (dakle, i u financijski plan), zajedno s diseminacijom tih podataka. Profesionalizacija kakvu standardizacija programa zahtijeva već pokazuje visok stupanj menadžerijalizacije, pa je ovo još jedna od mjera kojom se menadžerske kulturne elite brinu za očuvanje svojih pozicija. Ovo u praksi znači pojačanu mobilnost profesionalaca, konzultanata i bivših voditelja programa, koji će svoju (kratkoročnu) ulogu (dugoročno) reproducirati u formi konzultacija, na liniji preporučenog i nedostatnog transfera znanja i iskustava.
Ono o čemu se u slučaju hrvatske kandidature najčešće govori, pa i ističe, kao jedinstvena prilika, jest nužnost usklađivanja predloženog programa s gradskim kulturnim strategijama. Što znači da će u izradi programa, koji prema smjernicama koje inzistiraju na participaciji i inkluzivnosti što većeg broja aktera, uz političare i državne službenike sudjelovati i kreativci. Međutim, ovu priliku ne možemo promatrati izvan šire slike i politike programa EPK-a, njegove pojačane centralizacije i upravljanja iz institucija EU-a, kulture kao područja ekspanzije ekonomskih politika, posebno na podlozi lokalnih transformacija.
Transformacija kulturnih institucija
Pod pritiskom međunarodnih institucija – i zapravo doktrinom šoka – kulturne institucije upravo prolaze duboku transformaciju, paralelno s reformama tržišta rada. Smjer transformacije otkriva Nacrt zakona o muzejima koji je sredinom veljače ove godine poslan na raspravu i usvajanje u Sabor, a čija se novina sastoji u zahtjevu za uključivanjem ekonomske djelatnosti u svrhu financijskog osamostaljivanja (i konačnog skidanja s državne sise) i menadžerijalizacijom muzejske djelatnosti, uvođenjem zanimanja nužnih za upravljanje, kao što su marketinški i PR-stručnjaci. Nadalje, omekšavaju se i uvjeti za obavljanje muzejske djelatnosti, pa će je tako ubuduće moći obavljati razne ustanove, pa čak i d.o.o., samo ako na tržištu ponude usluge koje će tako zvati. Projekti planirani za zagrebačku kanidaturu o kojima se u medijima govori – Gredelj kao klaster kreativnih industrija i nova scena HNK, Paromlin kao gradska knjižnica i Badel kao muzej filma i kinoteka – u novim institucionalnim okvirima širom otvaraju vrata kreativnim industrijama. EPK je tu, čak i ako ga ne bude, barem ako je suditi prema izjavi zamjenice gradonačelnika zadužene za kulturu, Vesne Kusin, koja kaže: “s titulom ili bez nje želimo da Grad Zagreb bude EU prijestolnicom kulture.”
Jedna od prilika koju nudi projekcija prijestolnice kulture jest rješavanje nezaposlenosti, posebno među mladima. Njezina je brojka u Hrvatskoj premašila 50%, čime je jedna od najvećih u Europi. No, koliko ljudi EPK realno može zaposliti, na kojim mjestima i pod kojim uvjetim? I, na što se uopće misli kad se kaže – zaposliti? Naime, njegova retorika ističe aktivnu participaciju, ali je odmah izjednačava s volontiranjem; broj volontera je, navodi se na više mjesta, jedan od ključnih indikatora pristupačnosti i participacije u kulturi. Čak i ako (na projektnoj osnovi i kratkoročno) zapošljava određen broj ljudi, EPK se – očito – oslanja na rezervnu armiju nezaposlenih, obrazovanih mladih ljudi. Kao i na, s druge strane, proizvođače s nezavisne scene koji (još uvijek) proizvode većinom uz silnu samoeksploataciju i dosta volonterskog aktivizma.
EPK bi nas, dakle, trebao uvjeriti u to kako će biti prilika za rješavanje svih nedaća, pa i onih koje i sam izaziva ili barem reproducira. Duljina i stupanj regulacije predprocesa, kao i stupanj kontrole koji provode europske institucije ukazuju na vrlo centraliziranu politiku i demokratski deficit koji teško da mogu predstavljati institucionalni okvir za ekonomski i kulturni iskorak u interesu zajednice. Unatoč retorici programa koja ne prestaje bajati o participaciji i uključivanju građana, kao aktivnih sudionika u kreiranju (slike) grada jer o slici se i radi. Slici obojenoj željama i projekcijama i očišćenoj od potreba.