Najveća hrvatska diskografska kuća i nasljednica nekadašnjeg jugoslavenskog giganta Jugotona uskoro bi mogla biti prodana jednom od svjetskih velikana zabavne industrije. Kratki pregled tranzicijske povijesti ove tvrtke, čiji je utjecaj daleko prelazio sferu popkulture, otkriva nam i nešto o mehanizmima vladanja u Hrvatskoj posljednjih četvrt stoljeća.
U velikom kompleksu bivšeg Jugotona u zagrebačkoj Dubravi malo je koja zgrada još u originalnoj upotrebi. Nekadašnjih je 550 radnika od sredine šezdesetih ovdje obavljalo sve faze proizvodnje glazbenih materijala, a unutar kompleksa-parka su uz kazetarne i upravne zgrade bili smješteni i liječnik i zubar ove firme, čiji je isključivi zadatak bila briga o zaposlenima. Danas se dio zgrada iznajmljuje za skladišne potrebe trgovačkih firmi i po tome je sudbina kompleksa slična onoj drugog bivšeg giganta jugoslavenske zabavne industrije – Jadranfilma. Dva kompleksa smještena su jedan do drugoga i, iako je između izgradnje zgrada filmske (1956.) i muzičke (1964.) kompanije prošlo osam godina, gradio ih je isti arhitekt Igor Skopin. No dok je Jadran film gotovo nestao i bavi se uglavnom iznajmljivanjem preostale scenografije, Jugoton – u međuvremenu preimenovan u Croatia Records – nastavio je igrati ključnu ulogu u domaćoj zabavnoj industriji, iako dakako na znatno manjem tržištu.
Jadranfilm se posljednjih godina uglavnom spominje u kontekstu milijunskih dugova prema državi. Nasuprot tome, CROREC je prošlog mjeseca u jednom dnevnom listu predstavljen kao poželjan “partner” velike američko-francuske korporacije Universal Music Group. Kako je listu otkrio Želimir Babogredac, predsjednik uprave CROREC-a, pregovori o prodaji hrvatske kompanije upravo traju, pa bi svako otkrivanje detalja bilo neprofesionalno. No, sudeći prema članku, nije tajna da je Universal zainteresiran za arhiv sa 70.000 snimaka koje su firmi ostale u nasljedstvo od Jugotona. Koliko je multinacionalnoj kompaniji vrijedna ova kuća na hrvatskom tržištu u situaciji neprestanog pada prodaje fizičkih “nosača zvuka” van te arhive ostavljamo na procjenu upućenijima u suvremeno poslovanje diskografskih kuća. No sigurno je da je ta arhiva igrala važnu ulogu u dosadašnjem poslovanju CROREC-a te mu omogućavala da ima istaknutu funkciju i izvan svoje osnovne djelatnosti. No krenimo redom.
Prodaja i preprodaja
Jugoton – sada preimenovan u Croatia Records – u procesu pretvorbe 1992. godine postao je dioničko društvo u kojem je kroz nekoliko godina većinski vlasnik postao Ante Glibota. Taj je događaj svojevremeno interpretiran kao “sukob hrvatskih tajkuna”, no bez potrebe da ulazimo u detalje privatizacije izvršene u periodu notornom po inovativnim modelima preuzimanja javne imovine, navedimo da je Gliboti firmu u siječnju 1998. oduzela Zagrebačka banka radi neplaćanja kredita koji je svojevremeno podigao kod nje za otkup dionica. Ta je banka 2000. prodala “značajan” dio imovine u Dubravi, a u kolovozu 2001. i cijeli CROREC firmi Autor koja je i danas vlasnik ovog dioničkog društva. Vlasnička struktura firme Autor nešto je manje transparentna. Iz izjava osoba uključenih u upravljanje diskografskom kućom jasno je kako firma-vlasnik i sama ima kompleksnu strukturu vlasništva s brojnim suvlasnicima među kojima su i neka važna imena hrvatske estrade.
Da je vlasnicima Autora stalo do anonimnosti pokazuje i činjenica da je izjave u nedavnim člancima o mogućoj novoj prodaji CROREC-a jedan od suvlasnika pristao dati samo uz skrivanje identiteta. No kako god u detaljima izgledala vlasnička struktura firme Autor (koja je pak vlasnik firme CROREC) nakon promjene vlasništva nad diskografskom kućom 2001. predsjednik uprave postaje pjevač i političar Miroslav Škoro, koji je sredinom devedesetih bio hrvatski generalni konzul u Mađarskoj, a ranije zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova. Sudeći prema Škorinim izjavama iz vremena upravljanja CROREC-om, spomenuta arhiva Jugotonovih snimaka igrala je značajnu ulogu u strukturi prihoda kuće. No objavljivanje starih snimki nije prošlo bez kontroverzi i osporavanja. Naime, čini se kako prilikom pretvorbe tvrtke arhiva nije bila računata kao dio imovine, pa u skladu s tim ni CROREC nije vlasnik fonoteke koju komercijalno koristi što je potaknulo pojedine suradnike bivšeg Jugotona na tužbe Croatia Recordsa.
Blitzkrieg pop
Kako bilo, kontrola nad unosnom arhivom Jugotona omogućila je upravi CROREC-a da se početkom 2000-ih upusti u ambiciozne produkcijske projekte. U vrijeme kada opozicijska Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) jačala pritisak na prvu liberalnu vladu masovnim prosvjedima poput onog na splitskoj rivi i korištenjem braniteljskih institucija za militarizaciju političkog diskurza, nacionalna diskografska kuća priprema dva buduća velika hit-albuma: Škorino “Milo moje” i još značajniji “E, moj narode” Marka Perkovića Thompsona. Uz određenu tematsku evoluciju pjesama (od pretežno sentimentalno-ljubavnih do dominantno “protestnih”) Thompsonov novi album razlikuje se od prethodnog (Vjetar s Dinare, 1998.) i po dramatično skupljoj produkciji. Dapače, čak je i dio starih pjesama “remasteriran” gotovo do neprepoznatljivosti, a mediteransko-dinarski “soft folk” zamjenjuje marš ritam i glam metal koji neodoljivo podsjeća na kasnu fazu Bijelog Dugmeta.
Muzički sastav koji je svega godinu prije nastupao po lokalnim diskotekama, sada s pedesetak tisuća fanova puni stadion Poljud. Na njegovim su koncertima istaknuti gosti ključne figure bivše (HDZ-ove) vlasti, a ključni himnični hitovi su dueti Škoro-Thompson koji se jasno referiraju na braniteljsko-ratnopravosudnu tematiku koju hegemonizira opozicijska stranka (“Sude mi”, “Reci brate moj”) s nimalo uvijenim sugestijama potrebe smjene režima svim dostupnim sredstvima. Dojam je da kolektivu u čije ime pjevaju CROREC-ovi hit-mejkeri ranih 2000-ih predstoje sudbonosne bitke “koje možda nisu oružane, ali ni takve nisu isključene”. Paradoksalno, visokoproducirani pop izravno vezan uz političku agendu opozicije postaje neobična verzija protestne glazbe koja (između ostalog) socijalno nezadovoljstvo agresivnim privatizacijskim i antisocijalnim politikama liberalne vlade kanalizira prema bizarnoj pseudofeudalnoj fantasy-estetici i teorijama zavjere.
Western Balkans Records
Dakako, suprotno predizbornoj retorici, nakon promjene vlasti 2003. rad nove HDZ-ove vlade na kažnjavanju ratnih zločina se intenzivira zajedno s drugim do jučer “izdajničkim” politikama. No produkcijski kapaciteti CROREC-a mobiliziraju se samo u pažljivo biranim trenucima. Thompsonovi koncerti i albumi od tada na dalje uglavnom slijede ritam izbornih ciklusa, sve do posljednjih Thompsonovih koncerata u Zagrebu i Splitu nekoliko dana uoči prvog kruga posljednjih predsjedničkih izbora krajem prošle godine. Škoro je u međuvremenu formalno napustio funkciju u CROREC-u da bi postao HDZ-ov saborski zastupnik, a kasnije i (neuspješni) kandidat za gradonačelnika Osijeka. Thompson je nastavio uspješnu glazbenu karijeru koju nije omela ni presuda bivšem HDZ-ovom premijeru Ivi Sanaderu u kojoj stoji da je novcem ilegalno izvučenim iz državnih tvrtki HDZ platio Thompsonu preko pola milijuna eura,1 ni redovite salve moralizatorskih osuda sadržaja njegovih pjesama.
No planovi koje vjerojatni novi vlasnik ima za ovu nacionalnu instituciju (uklapanje u regionalnu kompaniju Universal Music Western Balkans) ocrtavaju aktualne paradokse domaće političke dinamike. Nekadašnja produkcijska perjanica “nacionalističke” popkulture postat će podružnica zapadnobalkanske tvrtke u multinacionalnom vlasništvu ilustrirajući tako i razvojni put koja je u proteklih petnaestak godina prošla tzv. nacionalna buržoazija. Hoće li takva transformacija značiti i prestanak produciranja romantičko-šovinističkih kulturnih proizvoda? Vjerojatno neće, jer tržište koje je CROREC hranio i razvijao proteklih petnaestak godina ima sve uvjete da se održi i nastavi rasti. Potrebu za militariziranim etno-patrijarhalnim mitovima ne proizvodi samo bezgranični oportunizam vodeće “konzervativne” stranke, on raste iz socijalne katastrofe liberalnih ekonomskih politika čiji su provoditelji na opravdano nezadovoljstvo navikli odgovarati samo zazivima “pravnih država” i “europskih vrijednosti”.
U susretu s elitističkim prijezirom i srednjoklasnim nerazumijevanjem dubokog bijesa zbog političkih i ekonomskih neuspjeha vladajućih klasa posljednjih desetljeća, “gubitnici tranzicije” se neminovno okreću barem onim utopijama s kojima se još mogu identificirati, pa čak iako – redovito i uporno – protiv vlastitih interesa i pod krivim pretpostavkama. Visokoproducirana reakcionarna mitologija još nije ni blizu potrošila svoju upotrebljivost u domaćem kapitalizmu.
- U isto vrijeme, HDZ je istim novcem plaćao Osječku televiziju, Hrvatski list te druge estradne zvijezde. [↩]