Prošlotjedna izjava francuskog predsjednika François Hollandea izazivala je pravu uzbunu na crnogorskoj političkoj sceni. Naime, prilikom susreta s glavnim tajnikom Sjevernoatlantskog saveza (NATO) Jensom Stoltenbergom u Parizu, francuski je predsjednik izrazio skepsu prema proširenju NATO-a najavljujući čak i mogućnost da Francuska blokira priključenje novih članica. Izjava je bila prije svega namijenjena smirivanju tenzija između Europske unije i Rusije, pri čemu je malo tko računao na istaknutu poziciji koju tema proširenja NATO-a ima u jednoj maloj balkanskoj zemlji.
Skoro pristupanje Crne Gore NATO-u najavljeno je prošlog ljeta, a trebalo se dogoditi do kraja ove godine. Taj korak prema “euroatlantskim integracijama” predstavlja jedan od središnjih argumenata u samopromociji vlade. Nije stoga čudno što je mogućnost otkazivanja ovog “uspjeha” dala materijala za njezino osporavanja. Socijaldemokratska partija, dugogodišnji manji koalicijski partner vladajuće stranke, objavila je kako u slučaju nedobivanja “pozivnice” za članstvo očekuje prijevremene izbore. Ta je stranka proteklog mjeseca intenzivno kalkulirala oko mogućnosti da se priključi opoziciji od čega je, za sad, odustala.
Premijer Milo Đukanović požurio je demantirati tvrdnje kako će posljednja izjava francuskog predsjednika usporiti sjevernoatlantske integracije Crne Gore. Nesporazum oko proširenja tumači se i neslaganjem između europskih članica NATO-a i SAD-a, osobito nakon što su Francuska i Njemačka samostalno pregovarale s Rusijom. No potpora pristupu NATO-u daleko je od jednoglasnog stava crnogorske javnosti. Nekoliko nepouzdanih anketa do sada je davalo proturječne rezultate, a linije podjele uglavnom prate opću identitetsko-političku dilemu u Crnoj Gori.