Učestala je praksa da se u raspravama o problemima pojedinih aspekata javnih financija ili poduzeća kao privilegirani akter njihova rješenja javljaju mirovinski fondovi. Taj privilegirani status fondovi duguju stečenoj predodžbi o njihovoj navodno neutralnoj tržišnoj efikasnosti u upravljanju resursima. No ako se sagleda povijest odnosa između fondova i države, još od sanacije banaka koje su im pretežni vlasnici krajem devedesetih, vidljivo je da svoj status prije svega duguju netržišnim ustupcima.
Dvije sasvim odvojene nedavne najave iz Vlade RH izravno tematiziraju mirovinske fondove, a teško je procijeniti koja je ekonomski opasnija. Prva govori o namjeri povećavanja udjela doprinosa za drugi stup obavezne mirovinske štednje, onaj kapitalizirani. Druga se tiče ideje da se autoceste većinski privatiziraju po modelu kojim bi novi vlasnici postali, tako se kaže, građani i rečeni štedni fondovi. Uz to je plasirana napomena da posjed fondova zapravo također pripada građanima pa suštinske promjene u vlasništvu ne bi ni bilo. I gotovo da bi se moglo reći kako je hrvatska vlada smislila ekonomski perpetuum mobile, jer bi se zarada bez obzira na tu čudnovatu suštinu mjerila u milijardama kuna.
No konverzije te vrste u ekonomiji, baš kao ni u fizici, ne postoje. Štoviše, one redovito predstavljaju neki oblik podvale s kojom uvijek netko ostane gadno zakinut, a obično su to najširi društveni slojevi. Kad su posrijedi mirovinski fondovi i aktivnosti koje spadaju pod drugi stup osiguranja, mučki je podvrgnut čitav radni narod. Svi oni koji dakle stvaraju neku vrijednost i od nje izdvajaju određeni dio za penziju. I dok se prvi stup odnosi na klasični princip međugeneracijske solidarnosti, drugi stup predstavlja onaj dio koji se nastoji oploditi kapitalizacijom unutar nekog biznisa. O tome načelno brigu vode mirovinski fondovi, a oni su dakako u vlasništvu banaka i osiguravateljskih kuća.
Povlaštena pozicija mirovinskih fondova
Da bismo rastumačili u čemu se točno sastoji spomenuta podvala, nužno je osvrnuti se na osnove funkcioniranja tih fondova i drugog stupa općenito. Tek tada bit će moguće vidjeti što bi značilo povećanje izdvajanja u njih i što bi uostalom značila prodaja autocesta takvom subjektu. Za početak treba istaknuti da je riječ o najvećoj pojedinačnoj redovnoj transakciji od približno četiri milijarde kuna godišnje, odnosno jednoj četvrtini doprinosa mirovinskom osiguranju. Ostale tri četvrtine spadaju u prvi stup i one se kroz državni proračun isplaćuju aktualnim penzionerima. Prvi stup međutim nije dovoljan za tu svrhu pa se država zadužuje ne bi li smogla sredstava za tekuće penzije. Vjerovnici su joj dakako banke čijim je mirovinskim fondovima dala onu jednu četvrtinu na upravljanje.
Najveće banke u Hrvatskoj su na opisani način u proteklih desetljeće i pol funkcioniranja drugog stupa prikupile oko 51 milijardu kuna. Dvije trećine novca utrošeno je na kupnju državnih obveznica koje nisu ništa doli specifična varijanta zaduživanja države. Drugim riječima, država povjerava bankama prihod koji je ranije bio dijelom proračuna i tretiran je kao današnji prvi stup, a zatim joj banke odmah vraćaju dvije trećine iznosa natrag i zaračunavaju na nj kamate. Bivši potpredsjednik Vlade RH Radimir Čačić jednom je prilikom, valjda u naletu spontane iskrenosti, izjavio da bi obavezni minimalni prinos bankovnog poslovanja s mirovinskom štednjom, onaj koji se pribraja imovini fonda, morao biti makar jednak kamatama koje država plaća na svoje obveznice.
To ipak nije tako, jer čak i sam ukupni trošak koji uključuje kamate, ulazne naknade i cijenu središnjeg registra osiguranika, premašuje dosadašnji prinos fondova od oko 15 i pol milijardi kuna. Jednostavna računica pokazuje da bi kudikamo uputnije bilo ovjeriti taj iznos štednje u bankama, negoli im ga po važećem aranžmanu prepustiti na upravljanje. Ovako pak izvjesno je već odavno da će mirovine štediša u drugom stupu biti manje negoli se obećavalo pri njegovu uvođenju. No praksa pokazuje još i da u ovakvoj igri nipošto nisu svi na gubitku, budući da banke računaju s daljnjim benefitima, ne tek s onima vezanim uz kamate na obveznice i fondovske naknade. Petinom štednje otkupljene su naime dionice biranih poduzeća na burzi, ali to je u nizu afera razotkriveno kao često te izdašno pogodovanje onim kućama koje već koriste kredite istih banaka. Otkupom su te adrese protežirane i zadržane u višoj kreditnoj sposobnosti, e da bi banke mogle računati sa sigurnijim povratom duga.
“Tranzicijski trošak”
Domaća politika štiti taj model i tepa mu nerijetko kao zamašnjaku domaće privrede i garantu živog prosperiteta same burze, s kojom se argumentacijom nastupa i pri najavi povećanog izdvajanja u drugi stup. Nadležna regulatorna agencija HANFA dosljedno zatvara oči pred evidentnim takvim makinacijama jer ona u biti i nije tu da bi providjela nesklad, no sve postaje još više cinično znamo li da ni tu nije kraj bankovnom komforu s novcem štediša za mirovine. Dodatna dimenzija grube realnosti ukazat će nam se kad prvi osiguranici drugog stupa dospiju u mirovinu, a njihova se štednja prebaci u također bankovna mirovinsko-osiguravajuća društva koja se tek u novije vrijeme počinju osnivati.
Ona će tom štednjom raspolagati kao depozitom a vista, dakle bez obaveze da štedišama isplaćuje kamatu, isplaćujući penzije tek u vidu anuiteta izračunatog po nerealno visoko procijenjenom životnom vijeku, bez njihova prava na isplatu ukupnog iznosa ili na prenos te štednje nasljednicima u slučaju smrti osiguranika. Pritom upada u oko činjenica da je i MOD-ovima i bankama-skrbnicama, koje prenose redovne mjesečne uplate fondovima za drugi stup, na lagani način osiguran dotok jeftinog novca i ekstralikvidnost. Baš tim institucijama koje dakle inzistiraju na tobože prirodnom, samoreguliranom tržištu svega, tako i novca. Općenito, mnogo je toga u poslovanju oko drugog stupa što njegovi obveznici, radnici u Hrvatskoj, teško mogu razumjeti ili barem saznati.
U ovo drugo spada i povijest drugog stupa o kojoj se nerado govori ili se to čini nevjerodostojno. Njegovo zasnivanje poklapa se s privatizacijom gotovo svih hrvatskih banaka, što su konsenzualno izvršile najveće hrvatske političke stranke, naime, na prelazu iz 20. u 21. stoljeće, i to za cijenu nižu od javnog troška prethodne sanacije tih banaka. Drugim stupom, kao što smo opisali, zagarantirana im je potom izuzetna netržišna korist, a taj oblik biznisa održat će se u Hrvatskoj natprosječno dugo ako ga usporedimo s prilikama u ostalim bivšim socijalističkim zemljama kojima je paralelno bio nametan od međunarodnih financijskih ustanova, prvenstveno Svjetske banke. Štoviše, u pripadajućem miljeu uvriježio se za navedeno zaduženje države radi pokrivanja popratnog budžetskog gubitka i krajnje rječit naziv – tranzicijski trošak.
Izlišnost drugog mirovinskog stupa
Sve se pak odigralo u silovitoj ekspanziji financijske industrije nakon notornog Washingtonskog sporazuma. Uslijed neizvjesnosti, niskih razina povrata i dugotrajnosti procesa valorizacije koje sa sobom nose investicije u proizvodnju, kapital se okrenuo financijskim tržištima u potrazi za bržim i sigurnijim prinosima. Tehnikom sekuritizacije pridonijelo se širenju novih financijskih produkata kojih nije ostalo lišeno ni globalno osiguravateljsko tržište, mada su se europske zemlje restauriranog kapitalizma na različite načine odnosile prema tom nadasve špekulativnom novumu. Slovenija, Češka i Srbija otprve su izbjegle uvođenje drugog stupa, dok su ga Poljska, Slovačka i Mađarska naknadno ukinule ili prepustile dobrovoljnom izboru štediša, a Bugarska još podnosi okolnosti slične hrvatskim.
Sve ukazuje na zaključak da je vrijeme eksperimenta s drugim stupom prošlo, no to bi morala ustvrditi i hrvatska vlada. Banke su se u međuvremenu itekako namirile, a državnim bi vlastima pri odluci za ukidanje obavezne kapitalizirane mirovinske štednje moglo pomoći sve teže iznalaženje načina za saniranje proračunskih minusa. I premda iz vlade i dalje dopiru najave povećanja izdvajanja u tu vrstu osiguranja nauštrb prvog stupa, teško da ekonomsko-liberalna zadrtost ili ovisnost o kanibalskom bankarskom zagrljaju može hrvatske ministre još dugo držati neosjetljivima na fakat da je drugi stup ponajveći generator budžetskog deficita. Jasno, nemoguće je poreći da njegovim ukidanjem neće biti riješeni svi problemi mirovinskog sustava, no makar ne bi na isti kardinalni način bili produbljivani u interesu privatne financijske industrije.
Ostaje međutim bojazan da prije toga ne otkližu k posvećenim mirovinskim fondovima i autoceste kao novi joj ekskluzivni plijen. Treba primijetiti, uz već rečeno, da nikako nije točna teza kako bi one nakon prodaje fondovima i građanima ostale narodnom imovinom samo zato što su dotični građani ustvari taj isti narod. Nego bi bile rasparčane na puno malenih dijelova čiji bi tek pojedinačni vlasnici postali izloženi onom tko bi u nekom trenutku od njih neminovno otkupio sve za jedan privatni portfelj. A baš negdje u tom izvjesnom epilogu leži meritum nimalo bezazlene političke distinkcije između građanskog i narodnog te njihovih socijalnih domena.