Nakon izgradnje kontroverzne autoceste koja spaja kosovske granice sa Srbijom i Albanijom tamošnja se vlada sredinom prošle godine odlučila na izgradnju još jedne, one prema Skoplju. Tu odluku nije spriječila ni činjenica da su izgradnju prve krasile makroekonomska iracionalnost i porazni radni uvjeti. Razlozi tome mogu se potražiti u američkom utjecaju na kosovske političke procese.
Američka građevinska tvrtka “Bechtel Corporation” i turska “Enka İnşaat ve Sanayi A.Ş.” (Bechtel-Enka) prihvatile su 2010. godine ponudu kosovske vlade da izgrade autocestu dužine 102 kilometra od Morinë do Merdara koja spaja granice Kosova s Albanijom i Srbijom.1 Zbog troškova od 820 milijuna eura koji čine više od 50% cjelokupnog proračuna Kosova, izgradnja autoceste izazvala je brojne kontroverze i čitav niz prigovora onih koji su je smatrali iracionalnom investicijom.
Jedan od ključnih argumenata protiv izgradnje tiče se političkih i investicijskih prioriteta vlade, prvenstveno u kontekstu stanja kosovskog javnog sektora i javnih servisa. Činjenica je da se obrazovne i zdravstvene institucije na Kosovu nalaze u očajnim uvjetima. I to ne toliko na razini infrastrukture, iako su ulaganja nužna i u tom aspektu, koliko su opterećene kadrovskom potkapacitiranošću. Zanemarivanje funkcioniranja osnovnih institucija koje osiguravaju društvenu reprodukciju nauštrb grandioznih projekata u interesu krupnog kapitala praksa je koja ne odlikuje samo politički način upravljanja na Kosovu već je simptomatična za cijeli spektar tzv. tranzicijskih zemalja. Radi se i o određenom mehanizmu vladanja, iako već prilično političko iscrpljenom, a koji preko velebnih projekata nastoji osigurati legitimitet.
Makroekonomski prigovori
Drugi standardni prigovor proizlazio je iz sagledavanja ekonomske logike koju je slijedila kosovska vlada, odnosno iz perspektive autoceste kao infrastrukturne podrške rastu i razvoju kosovske ekonomije. Trgovinski odnosi Kosova su 1:9 u korist uvoza, dakle Kosovo uvozi devet puta više roba nego što ih izvozi. Dok god je kosovska ekonomija utemeljena na trgovini i uvozu, a ne na proizvodnji, projekt autoceste posve je lišen bilo kakvog ekonomskog smisla i ne može ni na koji način funkcionirati kao okosnica razvoja. S obzirom na trgovinsku bilancu i devastiranu proizvodnju čini se da je Kosovo gradilo autocestu vlastitim novcem kako bi se olakšao prijevoz roba između Albanije i Srbije.
Pored navedenih makroekonomskih prigovora, u medijima su se, nakon što je Enka otpustila 50 radnika, počeli otkrivati problemi s plaćama i neplaćenim prekovremenim. U članku objavljenom u novinama Zëri dostupne su kopije dokumenata iz kojih se vidi da su zaposlenici radili 12 sati na dan i imali samo jedan slobodan dan mjesečno. Pritom je Bechtel-Enka u članku optužena i za kršenje cijelog niza stavki iz ugovora o radu. To je međutim, bio tek početak, kasnije su na površinu isplivale i priče o ozlijeđenim radnicima koji su nastavljali raditi, ali “lakše” poslove.
Međutim, ni jedan slučaj u kojem su oštećeni radnici htjeli utjerati pravdu nije uspješno prošao na sudu. Zbog visoke stope nezaposlenosti na Kosovu se stvorilo ozračje u kojem je zaposlenost “privilegija”. Također, svojom neučinkovitošću sudski sustav primorava radnike na visok stupanj tolerancije prema svojim šefovima: 466.255 neriješenih slučajeva zabilježeno je od 1999. do 2013. godine. Suočeni sa situacijom u kojoj su potrebne godine kako bi se riješila kršenja ugovora u pravnom procesu, mnogo radnika radije ne tuži šefove kada dođe do povrede prava ili nasilja nad njima.
Tretman radnika
Intervjuirao sam bivše radnike Bechtel-Enke koji su sudjelovali u izgradnji “Patriotske autoceste”, kako je svojedobno imenovan projekt autoceste Morinë-Merdare. U nizu zaobilaženja ugovornih zadatosti najilustrativniji primjeri su tretmani ozlijeđenih radnika. Jedan od radnika opisao je situaciju na ovaj način: “Radio sam kao vozač kamiona, no u slučajevima kada moj kamion nije radio ili je bio na servisu, morao sam raditi kao čistač transportnih traka za drobljeni kamen. Nisam bio obučen za to, a nisam bio ni jedini, sve su radnike tjerali na to. Nakon što sam se ozlijedio morao sam raditi u kuhinji kao posluživač hrane radnicima, samo zato što nisu htjeli da budem kod kuće”.
Drugi primjer je radnik koji se teško ozlijedio kada je pokušao popraviti pokvareni kamion: “Ruka mi se prikliještila dok sam popravljao kamion. Kolega mi je priskočio u pomoć i odveo me u najbližu ambulantu koja se nalazila kraju kuhinje. Dali su mi injekciju i napravili rendgensku snimku. Nisam radio dan nakon nesreće, ali sam radio odmah dan nakon toga. Morao sam raditi. Nisam imao izbora jer moram prehraniti četvero djece. Još idu u školu”. Nakon mnogo pokušaja potraživanja svojih prava, odlučio je tužiti kompaniju. Slučaj je još uvijek na sudu.
Treći radnik koji mi je ispričao svoju priču o ozljedama u Bechtel-Enki se ozbiljno razbolio jer je radio vani na niskim temperaturama. Njegov zahtjev za bolovanje odbio je kompanijin liječnik. Čak i inspektori Bechtel-Enke koji su čuli za taj slučaj inzistirali su na tome da mu se odobri bolovanje, ali nije mogao uvjeriti liječnika: “On [doktor] mi nije odobrio bolovanje jer doktorima uprava preporučuje da to ne rade”.
Kao možda najbrutalniji primjer možemo izdvojiti slučaj kada je radniku komad asfalta temperature 170°C pao na glavu i spalio uši (daljnje ozljede spriječile su zaštitna kaciga i odjeća). Već je sutra morao raditi, a uši su mu danima nakon nesreće liječili jodom u ambulanti na gradilištu. Isti je radnik ozbiljnije ozlijeđen kada je pao u tri metra duboku jamu. Nije pozvana hitna služba niti inspektori. Radio je dva tjedna, iako je konstantno osjećao bol u prsima (bila su mu slomljena dva rebra). Nakon mnogo neuspjelih pokušaja da se dogovori s Bechtel-Enkom o naknadi, tužio je kompaniju 2013. godine. I ovaj slučaj je još uvijek na sudu. Iako su mu na sudu utješno rekli da bi slučajevi protiv Bechtel-Enke trebali biti prioritet na kosovskim sudovima, suđenje je bilo odgođeno nakon što je Bechtel-Enka započela novi projekt za autocestu Priština-Skoplje. Ta nam situacija sve govori o razini neovisnosti kosovskog sudskog sustava.
Američki utjecaj
Iako se, kao što je bilo i očekivano, ekonomski pokazatelji na Kosovu izgradnjom autoceste nisu promijenili nabolje, vlada planira graditi nove ceste. Za vrijeme političke krize na Kosovu, kada nikako nije mogla biti formirana parlamentarna većina (lipanj – siječanj 2014./2015.), vlada na odlasku potpisala je novi ugovor s Bechtelom za izgradnju nove autoceste od Prištine do Skoplja. U to vrijeme se na to gledalo kao na politički manevar Hashima Thaçija čije su ponude za ulazak u koaliciju odbijale sve druge stranke iako je pobijedio na izborima 2014. godine. Činilo se da je time htio dobiti američku potporu jer američki ambasador obično “blagoslivlja” političke sporazume u Kosovu.
Iako intervencije ambasadora nemaju nikakav službeni status i više funkcioniraju kao javna tajna, Kosovo je ipak uz “pomoć” američkog ambasadora par mjeseci kasnije dobilo novu vladu s Hashimom Thaçijem kao ministrom vanjskih poslova. Javnosti nisu dostupne detaljnije informacije o novoj autocesti, a takav je slučaj bio i s izgradnjom prethodne autoceste. No, sa sigurnošću možemo reći da je kompaniju Bechtel “preporučio” bivši ambasador SAD-a na Kosovu, Chris Dell, koji je nakon što mu je završio mandat zaposlen kao savjetnik u Bechtelu.
A na Kosovu prevladava i stav da je imao nezanemariv utjecaj na građenje auoceste Morinë-Merdare, odnosno dodjelu tog posla Bechtelu. Vanjski utjecaj na odluke kosovske vlade donekle može objasniti iracionalnost investicija u autoceste s obzirom na fiskalne kapacitete. Revolving doors princip po kojem funkcionira odnos između američke ambasade i američkih kompanija zainteresiranih za investiranje na Kosovu dovoljno govori o podređenom položaju kosovske vlade u odlukama o investicijama. Međutim, iako se radi o očitom neokolonijalnom statusu koji generira ovakav tip iracionalnosti, ni kosovske vladajuće strukture nisu lišene odgovornosti.
S engleskog prevela: Dorotea-Dora Held
- Podatke i izjave radnika koje koristim u članku sakupio sam u istraživanju koje sam sproveo u sklopu projekta Centra za istraživanje, dokumentaciju i publikacije iz Prištine. [↩]