Po indeksu slobode tiska kojeg prate Reporteri bez granica Makedonija zauzima zadnje mjesto među europskim zemljama. Visoka nezaposlenost, gašenje radnih mjesta, izloženost nemilosrdnosti tržišta, loši radni uvjeti, opasnosti po osobni život novinara, cenzura i autocenzura problemi su koji pogađaju makedonsku demokraciju.
U posljednje vrijeme Makedonija bilježi pad rejtinga u svim segmentima funkcionalne demokracije. Posljedica toga su smanjena razina slobode govora i pad novinarskih sloboda. Ova se situacija odrazila i na pad indeksa slobode tiska kojeg bilježe Reporteri bez granica, a prema kojem je Makedonija značajno nazadovala našavši se na 124. mjestu, što je najlošija pozicija od svih europskih zemalja.
Što se domaćih analiza tiče, Nezavisni sindikat novinara i medijskih radnika proveo je studiju u kojoj su svi problemi makedonskog novinarstva prikupljeni na hrpu. Taj dokument pod nazivom Bijela knjiga objavljen je 2014. godine, a u njemu su zabilježeni brojni loši primjeri niskih profesionalnih standarda i osakaćenih radničkih prava. Dokument je javno dostupan na službenim stranicama sindikata.
No, počnimo s pričom otpočetka.
Makedonija je mala zemlja od svega dva milijuna stanovnika na koje dolazi 200 različitih medija koji svi međusobno konkuriraju na malenom i neuređenom tržištu. U takvom malom okruženju mediji ne mogu financijski opstati bez da se svrstaju uz interese najvećih oglašivača: vlade ili najvećih korporacija. Mediji kritični spram politika vladajućih ne mogu dobiti državne reklame i oglase, a bez njih pak ne mogu opstati na tržištu te stoga imaju izraženu tendenciju gašenja. Situaciju dodatno pogoršava i dodavanje onih medija koji su dovoljno veliki i stabilni da prežive posljedice nepodilaženja vladinim politikama na neformalnu “crnu listu”, a ako su baš jako utjecajni moguće je da vlada pod ovim ili onim izgovorom pojedini medij pokuša i zatvoriti. Najpoznatiji takav primjer je slučaj televizije A1, privatne i najpopularnije televizijske kuće u Makedoniji. U nekom se trenutku A1 okrenula protiv politike vladajuće stranke nakon čega je medijski mogul Velija Ramkovski završio u zatvoru zbog porezne prevare, a televizijska kuća A1 potpuno je zatvorena.
Ovaj nas primjer dovodi do problema netransparentnosti medijskog vlasništva koje se pokazuje još jednim od ključnih problema. Postoji ogromna diskrepancija između formalnog i stvarnog vlasništva nad medijima u Makedoniji. Korijen tog problema leži u slaboj implementaciji zakonskih odredbi o transparentnosti vlasništva nad medijima, a njegov je vrh fenomen “skrivenog vlasništva”. Fenomen je to kojim se opisuje situacija kad su kao formalni vlasnici medija navedeni rođaci, supružnici, sinovi, kćeri i ostale bliže ili daljnje osobe od povjerenja i bliski prijatelji pravog vlasnika. U većini slučajeva ti su vlasnici na različite načine povezani s političkim strankama, a vlasništvo nad medijima osigurava im moć utjecaja na javno mnijenje. U zamjenu za reklame i oglase, oni “prodaju” svoju publiku centrima moći. Kako mediji ovise o uspostavi privatnog odnosa s vladom, više je nego jasno da je vlada ta koja vodi šou.
Socioekonomski pritisak za stvaranje poslušnih radnika vjerojatno je najiskorištavaniji alat za uspostavu kontrole. Već desetljećima stopa nezaposlenosti u Makedoniji veća je od 30 posto. To je jedan od najvažnijih problema s kojim smo suočeni. Problem je to koji navigira radom naših institucija, raspoloženjem našeg društva i oblikuje zajednički koncept slobode i stvaranja normi u našoj kulturi. Slobodna procjena je da u Makedoniji ima otprilike 1500 novinara. Prema Bijeloj knjizi posljednjih godina zbog oštrih vladinih mjera zatvoreno je otprilike 900 radnih mjesta. Vlasnicima medija je uz to dozvoljeno korištenje izgovora “financijske krize” kako bi izvršili dodatni pritisak na smanjenje nadnica, a također je zabilježen i primjer gdje su novinari bili prisiljeni potpisati nedatirani otkaz koji se može po potrebi aktivirati onda kad vlasnik medija odluči otpustiti novinara. To novinare dovodi u položaj jednostavne zamjenjivosti, a zamjena je uvijek propagandist bez novinarskog obrazovanja i iskustva rada u medijima. Novinari su u Makedoniji tako dovedeni u situaciju u kojoj imaju izbor: ostati zaposlenima i biti poslušnima ili usprotiviti se i suočiti se sa surovom egzistencijalnom stvarnošću.
Što se radničkih prava tiče, situacija je, očekivano, izrazito teška. Mnogi novinari i medijski radnici rade u nesigurnim (prekarnim) radnim uvjetima, bez ugovora o radu i bez ikakvog oblika socijalne zaštite. Rade prekovremeno, bez mogućnosti plaćenoga godišnjeg odmora i bez prava na bolovanje. Medijski radnici suočavaju se i s problemom kolektivnih ugovora: ne postoji mogućnost deliberativnog pregovaranja radnika i poslodavaca. Minimalna plaća u medijskom sektoru nije regulirana, a u nekim medijima postoji izravna zabrana sindikalnog organiziranja. S obzirom da je Makedonija postala raj za trenutne kapitalističke elite, njima nadležne institucije šute o svim kršenjima radničkih prava osiguranih radnim zakonodavstvom.
U Makedoniji se također ustalila i praksa da političari tuže novinare. Posljednji je takav slučaj onaj u kojem su glavna urednica oporbenog tjednika “Fokus” Jadranka Kostova i novinar Vlado Apostolov morali platiti 9.000 eura globe radi objavljivanja priče koja se ticala Saše Mijalkova, ravnatelja tajne policije i prvog rođaka makedonskog premijera Nikole Gruevskog. Novi je zakon postrožio globe: prema tom zakonu, u slučaju pozitivnog razrješenja tužbe, medij koji je priču objavio mora platiti globu od 15.000 eura, glavni urednik 10.000 eura, a novinar/ka 2.000 eura. Ovako stroge kazne dovoljne su da spriječe daljnji nastavak rada tuženog medija, odnosno da dovedu do njegovog gašenja.
Još jedan slučaj koji dobro ilustrira stanje u makedonskim medijima i koji je dobio značajnu pažnju međunarodne publike bio je slučaj Tomislava Kezarovskog. To je eklatantan primjer narušavanja temeljnog ljudskog prava na slobodno izražavanje. Kezarvoski je naime osuđen na 4 i pol godine zatvorske kazne zbog otkrivanja identiteta svjedoka ubojstva. Državno odvjetništvo tvrdilo je da je Kezarovski ometao istragu, dok je u stvari otkrio javnu tajnu o radu makedonskog sudstva i Ministarstva unutarnjih poslova. Nakon pritiska domaće i međunarodne zajednice, Kezarovskom je dopušteno da kaznu izdržava u kućnom pritvoru.
Svi ovi primjeri jasno odgovaraju na pitanje zašto u Makedoniji postoji niz primjera u kojima urednici i novinari pristaju na cenzuru i autocenzuru. Bijela knjiga sadrži brojne primjere osobnih iskustava prikupljenih anketnim upitnikom: na pitanje jeste li ikad bili cenzurirani, od ukupno 300 ispitanika, 196 novinara je odgovorilo da su bili izravno cenzurirani. Na pitanje, da li se autocenzurirate, od 300 ispitanih novinara, njih 158 odgovorilo je potvrdno. Iako se ove brojke mogu činit malenima, zapravo su značajan indikator nedemokratskog okruženja kojeg su nametnule političke elite.
Ako bismo htjeli ukratko sažeti situaciju u makedonskim medijima, mogli bismo reći da je makedonska plutokracija akumulirala toliko moći nad javnom sferom da su jedine poruke koje prolaze do najšire javnosti isključivo poruke elita, pri čemu interesi i poruke onih dijelova društva bez političke moći ostaju izolirani i ne uspijevaju se probiti do šire javnosti. Manjina koja se još opire nedemokratskom razvoju svoje ideje razmjenjuje u mračnim kutevima, alternativnim medijima ili na raznim civilnodruštvenim konferencijama gdje njihovi glasovi ostaju vrlo ograničenog dosega. U periodu koji dolazi, Makedonija se mora suočiti sa izazovima koji su pred njom kako bi sačuvala makar minimalne demokratske dosege na kojima bismo trebali graditi svoje buduće društvene odnose. Situacija postaje sve napetijom kako makedonskoj stvarnosti polagano prijeti opasnost da iz farse pređe u tragediju. Jedino što nama trenutno preostaje je biti glasom razuma, čak i ako nemamo medij koji bi taj glas artikulirao.
S engleskog prevela Andrea Milat