Ulaskom u Europsku uniju Bugarskoj je izgleda prije svega namijenjena uloga brane protiv migracija u bogatije zemlje zapadne Europe. Česte smrti i ranjavanja izbjeglica, veliki materijalni i ljudski troškovi, stalan politički pritisak većih europskih zemalja te neprestano jačanje atmosfere straha od stranaca daleko su od tranzicijskih obećanja ukidanja granica i slobode kretanja u ujedinjenoj Europi.
Kao i svaka druga vanjska granica Europske unije, i ona bugarska za mnoge znači život. Na tisuće je ljudi godišnje pokušava prijeći u potrazi za boljim životom, no za mnoge od njih to završi kobno. U Bugarskoj se rijetko izvještava o smrtima tisuća ljudi koji se pokušavaju domoći sredozemnih obala Grčke i Italije. Kad ipak čujemo takve vijesti, prizori stotina mrtvih tijela poslaganih po obalama ovih država ostavljaju nas u stanju šoka. No jedna od granica na kojoj se bilježi sve veća stopa smrtnosti uzrokovanih nedokumentiranim prelascima je upravo ona bugarska. Ono što je međutim specifično za bugarsku granicu je činjenica da se smrti ne događaju samo pri ulazu u zemlju već i pri izlasku iz zemlje.
Tako nam vijesti u posljednjih godinu dana na ovu temu nude bogatiji izbor nego bismo očekivali. Primjerice, 4. srpnja 2014. godine bugarska je granična policija upucala i ranila Afganistanca dok je pokušavao pobjeći u Srbiju. Potom, 19. studeni 2014., četvoro izbjeglica koji su pokušali prijeći granicu Bugarske i Srbije pronađeni su mrtvi. Uzrok smrti bio je smrzavanje. Devet dana kasnije, 28.studenog tijelo izbjeglice pronađeno je smrznuto u blizini tursko-bugarske granice. U medijima je 12. ožujka 2015. objavljeno kako su Mohammed Jawad Kadhim i Dalil Murad Ilyas preminuli od ozljeda zadobivenih u žestokom okršaju sa bugarskom graničnom policijom.
Udovi ovih dvaju izbjeglica bili su polomljeni, što im je onemogućilo kretanje zbog čega je uslijedila smrt smrzavanjem. Mohammed i Dalil bili su dio izbjegličke grupe od 17 iračkih Jezida koji su se pokušavali domoći Europske unije gdje su planirali potražiti zaštitu, bježeći od progona skupine koja sebe naziva “Islamskom državom” (ISIS). Istovremeno, o toj se skupini u europskim medijima piše kao o trenutno najvećem neprijatelju Europe koji oštrom retorikom prijeti uništavanjem europske civilizacije. No kad je grupa od 17 izbjeglica ušla u Bugarsku, presrela ih je bugarska granična policija na što su prestrašeni ljudi počeli bježati natrag u Tursku, pritom se raspršivši u bijegu. Neke od njih pokupila je turska žandarmerija. Nekoliko ih je pretrpjelo ozbiljne tjelesne ozljede i odvedeni su u bolnicu u turskom gradu Jedrene. Jedan od njih i dalje je u kritičnom stanju.
“Objektivni” i “istiniti” razlozi
Agresivno zaustavljanje izbjeglica na tursko-bugarskoj granici nije nikakva novost, već stalna pojava i koja uključuje sve, bez obzira na spol ili godine. Takav je slučaj primjerice sa Samirom koju su u travnju 2014. s njezino četvero djece protjerali u Tursku, kao i sa dva brata iz Sirije, koji su samo mjesec dana kasnije više puta isprebijani. Ista obitelj već je pretrpjela sličnu tragediju svega nekoliko mjeseci ranije kada je jedan od članova obitelji pokušao ući u Europsku uniju preko Sredozemnog mora. Brutalna protjerivanja izbjeglica s europskih vanjskih granica nisu dakle nikakvi iznimni slučajevi neposlušnih graničara, već politika zatvorene tvrđave.
Ranih 2000-ih, europske su granice u velikoj mjeri organizirane na dvije pretpostavke: pokušaj uspostavljanja tobože objektivnih pravila prema kojima se razmatraju razlozi imigranata za bijeg iz vlastite zemlje te “objektivni” razlozi za emigrante da ostanu u domicilnoj zemlji. Pritom se “objektivno” definira odgovorom na pitanje radi li se o političkoj ili ekonomskoj migraciji. Ovaj kriterij najvažniji je pri definiranju nečijeg potencijalnog imigrantskog statusa. “Objektivno” dopušteni razlozi su politička ugroženost osobe, dok se ekonomske emigracije ne smatraju “objektivnim” razlozima dovoljnima za odobravanje azila.
Prelasci granica određeni su zakonima o azilu, viznim sustavima, (ograničenjima) slobode kretanja ljudi i drugim razlozima koji zapravo određuju koja je etnička skupina dovoljno vrijedna da slobodno pređe neku granicu, a koja to ne zaslužuje. Osim kriterija “objektivnosti”, Europu opsjeda i problem “istinitosti”. On pretpostavlja da se iza motiva za migracijom krije kakva univerzalna istina pa su svi koji prelaze granicu unaprijed osumnjičeni da ne ispunjavaju kriterij “istinitosti”. Ova preokupacija diskurzivno se prevodi u fraze poput “lažni tražitelji azila” za one koji traže zaštitu, i “lažno zaposleni” za ekonomske imigrante. Kriterij objektivnosti u posljednje vrijeme doduše gubi na važnosti, no prvenstveno stoga što postoji tendencija širenja zabrane prelaska granice EU.
Bugarski zid
Posljedice opisane politike sasvim su konkretno vidljive, primjerice u obliku 30 kilometara dugog zida na bugarsko-turskoj granici. Prvotni projekt izgradnje tih 30 kilometara prerastao je u plan nadogradnje zida koji bi pokrivao otprilike 131 km što je nešto više od polovice ukupne granice Bugarske i Turske koja iznosi 259 km. Bodljikava žica i beton zaustavit će pritjecanje izbjeglica, odlučeno je, unatoč padu broja prelazaka od 44% u 2014. godini u odnosu na 2013.1 Ti trendovi dodatnog otežavanja ulaska u EU, u kombinaciji s kontinuiranim pritiskom Njemačke na Bugarsku po pitanju “ilegalnih imigracija”, pokazuje se, dovoljni su da granična policija agresivno spriječi svaki pokušaj nedokumentiranog prijelaza granice.
Tako je njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier u govoru koji je održao u Sofiji 10. ožujka ove godine najavio tjesniju suradnju Njemačke i Bugarske po pitanju nedokumentiranih migracija. Kazao je kako će njegova zemlja povećati opseg investicija u kapacitete svog ključnog partnera u borbi protiv nedokumentiranih migracija. Poruka Njemačke nije mogla biti jasnija. Steinmeier je govorio o važnosti Bugarske u zaštiti vanjske granice EU i njezinoj ulozi tampon zone koja ima sprječavati prodor imigranata iz Bugarske na putu prema Njemačkoj. Drugim riječima, na Bugarsku se vrši politički pritisak da što čvršće kontrolira i svoje unutarnje i vanjske EU granice. Stoga je Bugarska jedinstven slučaj kao zemlja s velikim brojem smrti na obje svoje granice jer agresivnim zaustavljanjem izlazaka iz zemlje zapravo već “čuva” granice Njemačke.
Željezna zavjesa
Koliko Njemačka brine o svim aspektima bugarske granice bilo je vidljivo i na nedavno otvorenoj izložbi u Nacionalnoj knjižnici u Sofiji što ju je organizirala fondacija Konrad Adenauer povezana s njemačkom Kršćansko-demokratskom unijom (CDU). Izložba pod nazivom Željezna zavjesa jedan je u nizu događaja koji kojima se diljem zemlje obilježava “25 godina slobodne Bugarske”. Izložba se bavi nedavnom komunističkom prošlosti kroz pitanja otvorenosti odnosno zatvorenosti granica i slobode odnosno neslobode kretanja ljudi. S tom su svrhom izložene slike bodljikave žice, tijela ljudi umrlih u pokušaju nedozvoljenog prelaska granice u periodu 1945.-1990. te ističe različite mehanizme sprječavanja prelazaka granice.
Tekst izložbe naglašava kako za razliku od funkcije bugarske granice u prošlosti, danas ona ima ulogu “stabilne unutarnje i vanjske granice ujedinjene Europe”, te dodaje kako “tema bugarskih granica kao željezne zavjese nije jasno prepoznata u bugarskom društvu u kontekstu represije, ograničenja i narušavanja temeljnih ljudskih prava u vrijeme totalitarnog režima”, zbog čega su autori izložbe smatrali potrebnim “otkriti istinu o željeznoj zavjesi i njenoj ulozi u izolaciji bugarskog društva od vrijednosti slobodnog i demokratskog svijeta, što je korak na putu ka razumijevanju vlastite prošlosti”.
S ovim se tumačenjem slaže i bugarski predsjednik Rosen Plevneliev čiji je predstavnik na otvaranju izložbe pročitao predsjednikovo priopćenje u kojem su naglašena prošla zla bugarskih granica u dva smisla: prvo u smislu izolaciju Bugarske od “slobodnog svijeta”, a drugo, kao prepreku onima koji su u pokušali prijeći u taj isti svijet. Oni su, prema predsjednikovim riječima, istinska “potvrda nehumane naravi totalitarnog režima”. Njemačka ambasada također nije propustila priliku da istakne “nehumano lice totalitarnog režima”, i sa zadovoljstvom je poduprla organizaciju izložbe.
Unutarnji i vanjski neprijatelj
I predstavnik Fondacije Konrad Adenauer i bugarski liberalni patriot nakon njega, tumačili su neliberalnu narav granica iz komunističkog perioda, granicu orijentiranu ne nužno prema neprijateljima, nego protiv svojih ljudi. “Oni koji su umrli u pokušaju da se domognu slobodnog svijeta nisu izdajnici domovine… Doprinijeli su oslobođenju svoje domovine… Bježali su kako bi sudjelovali u zajedničkim oslobodilačkim pokretima porobljenih europskih naroda”.
Nasilje na granici, prema ovim govornicima, bilo je usmjereno na one koji su ostali u zatočeništvu režima iza željezne zavjese. Ovo, naravno, implicira da su suvremene europske granice, liberalne granice, orijentirane prema neprijatelju. Stavimo li na stranu vrlo naivnu kritiku socijalističkog “stanja nepokretnosti” i odlučimo li ostati unutar granica ovih pretpostavki, izložba je vrijedna spomena samo utoliko što analizira granične tehnike koje se i danas primjenjuju za držanje “neprijatelja” na sigurnoj distanci. Sličnost između državnog socijalizma prošlog režima i liberalnih demokracija u gornjem narativu ne može biti jasnija. Kao da su državne granice iza željezne zavjese služile kao prototip za ono što danas nazivamo Tvrđava Europa.
Prošlogodišnja “izbjeglička kriza” trajala je u periodu između studenog 2013. i lipnja 2014. Toliko je dugo otprilike trajala i briga međunarodnih nevladinih organizacija i njemačkih stranaka u predizbornoj godini o protjerivanjima, beskućništvu, nedostatku medicinske njege i rasističkim napadima usmjerenim na izbjeglice u Bugarskoj. U međuvremenu se ništa nije promijenilo, samo je broj ljudi koji pokušavaju pobjeći od socijalne bijede porastao. Nije tajna da tražitelji azila i nositelji tog statusa odlaze iz Bugarske kako bi došli do Njemačke. Samo je prošle godine Njemačka u Bugarsku namjeravala deportirati 4405 ljudi u skladu s Dablinskim sporazumom. Možemo očekivati da će se zbog posljednjeg protjerivanja s tursko-bugarske granice kakofonija medijske pozornosti i međunarodnih aktivista koji preplavljuju zemlju povećati. U međuvremenu, ni najmanja naznaka promjene europske politike nije na vidiku.
S engleskog prevela: Milena Ostojić
- Ovo opadanje u najvećoj je mjeri posljedica taktika zastrašivanja. Za detaljni izvještaj o protjerivanjima koja su se dogodila 2013. i u prvih šest mjeseci 2014. te općenito situaciju izbjeglica u Bugarskoj, vidjeti: Hristova, Apostolova, Deneva i Fiedler. (2014.) Trapped in Europe’s Quagmire: the situation of asylum-seekers and refugees in Bulgaria. Sofia. [↩]