Nakon što su prvu, neposredno postizbornu fazu komunikacije između predsjednice i premijera Republike Hrvatske obilježile epistolarne trakavice oko izlišnih interpretiranja procedura kohabitacije, druga faza, započeta prošli tjedan djeluje prilično ozbiljnije. Mogli bismo je nazvati – natjecanje u skrbi za njemački kapital. Premijer Milanović je u Jastrebarskom otvorio skladište Kauflanda, trgovačkog lanca člana Schwarz grupe kojoj pripada i Lidl, a predstavlja glavnog konkurenta Konzumu na domaćem tržištu. Kaufland pritom okupira tržišnu nišu srednjoklasnih potrošača, dok Lidl svojom ponudom i cijenama cilja na najdepriviranije slojeve. Iako je još na početku mandata najavio da neće rezati nikakve vrpce i opterećivati se ceremonijama već ozbiljno raditi, ovaj put premijer nije mogao propustiti priliku za razgovor s povlaštenim sugovornicima.
Naime, prema vlastitom priznanju došao je samo zato da pita investitora jel’ bilo sve u redu u investicijskom procesu iz administrativno-birokratske perspektive. Direktor Kauflanda Hrvatska Wendy je istaknuo da je bilo sve u redu i da oni u Kauflandu vole Hrvatsku i da nastavljaju s investicijama. Ne treba sumnjati u iskrenost gospodina Wendya, naime grad Jastrebarsko ih je u znak zahvalnosti oslobodio godinu dana plaćanja komunalne naknade. Iako u svom tom obostranom zadovoljstvu nitko nije uspio objasniti po kojoj bi to logici interes njemačkog trgovačkog kapitala koincidirao s interesima nacionalne ekonomije, premijeru se ipak potkrala eksplanatorna formulacija: “U tom smislu, Kaufland, i ne samo on, pridonosi hrvatskom gospodarstvu i to je jedino pravo mjerilo hrvatsko-njemačkih odnosa – male Hrvatske čije vrijeme tek dolazi i velike Njemačke koja je najmoćnija i najjača država u Europi.”
Trač-partija u Berlinu
U isto vrijeme, predsjednica Grabar-Kitarović bila je u Berlinu na trač partiji s njemačkom premijerkom Angelom Merkel. Jedino što smo mogli saznati, a sve po pravilima žanra trača, jest da se premijerka Merkel požalila na tretman njemačkih investitora u Hrvatskoj, a predsjednica nam ne smije reći o kojim se točno kompanijama radi. Ali je poručila javnosti, a zapravo svom konkurentu u skrbi za njemački kapital, da se moramo popraviti i omogućiti napokon uvjete za nesmetano investiranje i poslovanje. A da smo te uvjete odavno omogućili otkrivaju i prve informacije o kojim se kompanijama točno radi. Prema pisanju Novog lista i informacijama njihovog diplomatskog izvora radi se o Hrvatskom telekomu, tvtrki-kćeri Deutsche Telekoma. Međutim, ne radi se o problemima iz sfere ukidanja tržišnih sloboda, naprotiv.
Hrvatska je 2001. godine prodala većinski udio telekoma DT-u, nakon što je u prvom krugu 1999. prodala 35% dionica. Zanimljiv moment u cijeloj priči je bila tadašnja vlasnička struktura Deutsche Telekoma. Iako iz perspektive poslovanja nije postojala ekonomska racionalnost privatizacije već se prvenstveno radilo o ideološkom imperativu, u trenutku prodaje zapravo nije bilo riječi o privatizaciji – tada je većinski vlasnik njemačkog telekoma bila njemačka država. Kasnije je vlasnički udio njemačke države postepeno padao do sadašnjih 14%. Ali, paralelno je padao i broj radnika u Hrvatskom telekomu, s 11.500 na početku privatizacije na 5.500 2014. godine. Iako su se otpuštanja većinom opravdavala automatizacijom rada i tehnološkim razlozima, masovno zapošljavanje radnika preko studentskih ugovora i autsorsanje određenih sektora, ukazuju da se radilo o snižavanju cijene rada i povećanju razine eksploatacije. No, još je jedan zanimljiv faktor bio dio privatizacijske transakcije, upravo onaj koji muči kancelarku Merkel.
Profitne nedaće slobodnijeg tržišta
Prilikom prodaje je Deutsche Telekomu, pod sumnjivim ugovornim okolnostima, prepuštena i infrastruktura, odnosno optički kablovi. Tada monopolist, HT je nastavio s rastezanjem kablova, a naknadno prispjelim akterima na tržištu ih je iznajmljivao. Nedavno je država odlučila da bi sama mogla uložiti u optičke kablove, tako da ima važan infrastrukturni resurs u svojim rukama i da konkurentsku utakmicu učini poštenijom i tržište slobodnijim, deprivilegirajući poziciju HT-a. Međutim, kako općenito unutar telekomunikacijskog sektora profiti padaju s obzirom na tehnološke preinake i novostvorenu tržišnu dinamiku uzrokovanu pojavom kompanija poput Googlea i Facebooka, HT nikako nije mogao mirno promatrati ta nastojanja države, čemu svjedoči i trač upozorenje njemačke kancelarke. Ali tu dolazimo do najzanimljivijeg momenta u cijeloj priči koji prilično ilustrativno demistificira odnos između kapitalističke ideologije i realnosti. Naime, u državnu investiciju u infrastrukturu planirao se uključiti i Bruxelles preko novaca iz europskih fondova, promovirajući time konkurentnost i jednaku dostupnost infrastrukture svim tržišnim akterima bez povlaštenih pozicija. HT je pokušao zaobilazno izbjeći nedaće nudeći državi da u projekt uđu zajedno po modelu javno-privatnog partnerstva, no i država i konkurenti su taj plan osujetili.
Sad cijela priča ostaje na sukobu između profita Deutsche Telekoma pod pokroviteljstvom njemačke kancelarke i kolektivne racionalnosti evropskog kapitala koju zastupa briselski birokratski aparat. Kakav god ishod bio tih neprestanih sukoba koje reprodukcija kapitalizma nosi sa sobom, status javnih resursa i radničkih prava i dalje će biti nusprodukt kretanja profitnih stopa, a sukobi različitih instanci vlasti u perifernim državama ostat će ceremonijalni veo političke participacije.