Među raznim aferama koje izbijaju kao na tekućoj vrpci posljednjih mjeseci i sve više destabiliziraju političku situaciju u Makedoniji, isplivala je nedavno i ona vezana u koruptivne dimenzije sklapanja ugovora o izgradnji dviju autocesta. Širok spektar indicija upućuje na skriveni dogovor između makedonskih vlasti i kineskog kapitala koji nije bio lišen neobičnog korupcijskog aranžmana.
Politički skandali vezani uz prisluškivanja brojnih političara, novinara i drugih javnih ličnosti koji već dva mjeseca potresaju Makedoniju, otvorili su i pitanje korupcije u slučaju ugovora o izgradnji dviju autocesta. Postoji sumnja da je potpisivanje ugovora o izgradnji osigurano plaćanjem izdašnog mita članovima makedonske vlade.
Na jednoj od tiskovnih konferencija opozicijski vođa Zoran Zaev novinarima je pustio snimke iz 2012. ili prvog dijela 2013. godine na kojima se čuje osoba za koju se sa velikom sigurnošću može utvrditi da je makedonski premijer Nikola Gruevski. Na snimci on zajedno s drugim članovima vlade razgovora o velikom poslovnom sporazumu o gradnji autocesta. Pregovori su se tada vodili s predstavnicima kineske tvrtke Sinohydro oko izgradnje dviju autocesta: zapadne Kičevo-Ohrid duge 56,7 km i autoceste Miladinovci-Štip duge 53 km. Sporan moment na snimci je onaj u kojem se, čini se, pregovara o iznosu mita za makedonske dužnosnike. A govori se o svotama od 25 do 30 milijuna eura. Opozicijska stranka ovaj je projekt proglasila “jednim od najvećih korupcijskih skandala, ne samo u zemlji, nego i u regiji”.
No, i bez senzacionalističkih tvrdnji opozicijske stranke, projekt dodijeljen kineskoj kompaniji spornim se čini iz nekoliko aspekata. Prvi je činjenica da je Synohidru projekt izgradnje dviju autocesta dodijeljen bez javnog natječaja, što je protivno makedonskom zakonu o javnoj nabavi koji propisuje raspisivanje javnog natječaja za sve projekte veće od 200.000 eura. Da bi se osigurala javnost natječaja, zakon propisuje da se oni moraju objaviti u službenom glasilu koji se u Makedoniji zove Službeni vesnik, kao i na internetskim stranicama. U ovom slučaj ta je dimenzija zaobiđena.
Raskoraci u cijenama
Umjesto javnog natječaja, odluka o ovom projektu je legitimirana posebnim zakonom donesenim u makedonskom parlamentu 2013. godine. Opozicijska stranka se tada izjasnila za sporni zakon, uz ograde vezane uz sumnju o visini cijene autoceste po kilometru, smatrajući da će biti previsoka i da će prvenstveno osigurati kineskoj firmi ekstraprofite na ovom poslu. Također, tvrdili su još tada da je projekt zbog procedura kojima je ugovoran podložan korupciji. Po potpisivanju ugovora, makedonska je vlada objavila ukupnu cijenu projekta: 206 milijuna eura je cijena autoceste Miladinovci-Štip, dok je cijena izgradnje autoceste Kičevo-Ohrid 374 milijuna eura.
Nakon što su snimke izišle u javnost, vladajuća stranka oglasila se priopćenjem u kojem navodi kako su cijene izgradnje makedonskih autocesta jednake onima u ostalim dijelovima regije, pogotovo ističući hrvatski primjer. No pritom su zanemarili činjenicu da su i materijali i cijena rada u Makedoniji jeftiniji nego u Hrvatskoj te da se i u Hrvatskoj izvlačio novac i napuhivala cijena kilometra tijekom izgradnje autoceste. Vladajuća je stranka u pokušaju objašnjenja visokih cijena pritom zanemarila i činjenicu da cijene variraju ovisno o tome radi li se o brdskim ili nizinskim dionicama cesta i time dodatno nasukala argument o “realnoj” cijeni izgradnje autoceste u Makedoniji.
Sumnji u legalnost ovog projekta pridonosi i činjenica da su pregovori o visini troškova za izgradnju autocesta vođeni u tajnosti, a iznosi koje je vlada objavila drastično se razlikuju od onih koje možemo vidjeti na fotografijama cache memorije Sinohydrove web-stranice. Na službenim stranicama tvrtke originalni iznosi za obje autoceste misteriozno su nestali istoga dana kada su objavljene snimke prisluškivanja. Iako sada nisu službeno javno dostupne, do informacija je moguće doći pretražujući priručnu (cache) memoriju Googlea za tu stranicu. A prema njima, autocesta Kičevo–Ohrid košta 56.116 milijuna dolara, dok je cijena autocesta Miladinovci–Štip 30.93 milijuna dolara, što prilično odudara od cijena koje je objavila makedonska vlada.
Još uvijek nije jasno koja bi bila “realna” cijena izgradnje ovih dviju autocesta, odgovara li kineskim informacijama ili je nešto viša i zašto, ako su se eventualno radile zajedničke mutne radnje, nije između vlade i kompanije koordinirana i informacija koja je puštena u javnost. Prema mnogim domaćim stručnjacima, usporedbom cijena izgradnje autocesta u zemljama regije, dolazi se do zaključka da je izgradnja makedonskih autocesta i do 3,5 puta skuplja ukoliko kao cijenu uzmemo onu koja je objavila vlada.
Kredit za korupciju
Otprilike 90 posto izgradnje autocesta financira se kreditima kineske Exim banke. Ostatak budžeta osiguran je iz kredita državne firme koja sudjeluje u izgradnji autocesta, a za koji je vlada dala jamstvo. Sudjelovanje kineskog financijskog kapitala u investiciji, osim što ukazuje na još viši stupanj koordinacije oko projekta s obzirom na zajednički interes i vlasnika financijskog i građevinskog kapitala (kinesku državu) ovaj korupcijski slučaj čini još bizarnijim. Pošto sredstva za moguće mito dolaze od kredita to znači da bi makedonski porezni obveznici mogli plaćati i kamate na mito i tako zajedno s kineskim kapitalom podijeliti trošak korupcije.
Predstavnici kineske tvrtke zasad odbijaju komentirati navode i poručuju da su nakon konzultacija s odvjetnicima odlučili ne davati nikakve izjave o sadržaju audio snimki koje je objavio oporbeni vođa. Ukoliko ove optužbe prođu kroz pravosudni sustav, a sud počinitelje proglasi krivima, zakon predviđa zatvorsku kaznu u trajanju od pet godina.
Unatoč činjenici da je Sinohydro jedna od najvećih građevinskih kompanija na svijetu, njene poslove prate brojne kontroverze, poput hipereksploatacije lokalne radne snage, iznimno loših radnih uvjeta i nebrige za okoliš. Tako će i 49 posto izgradnje ovih autocesta biti autsorsano dvjema makedonskim firmama (ili će one imati posebne ugovore). O načinu poslovanja Synohidra dovoljno govori činjenica da je 2012. godine sadašnji zambijski predsjednik vodio je svoju predsjedničku kampanju na anti-kineskim osnovama, optužujući kineske kompanije, a prvenstveno Sinohydro koji je u Zambiji gradio dvije brane “robovskim radom”. Sinohydro se profilirao na gradnji velikih brana – gotovo polovicu kineskih brana gradio je upravo Sinohydro, a danas imaju projekte u 55 zemalja od Afrike do Južne Amerike. Kompaniju prate brojna otkazivanja suradnje, a u decembru 2013. godine privremeno ih je suspendirala i Svjetska banka – što znači da Sinohydro ne može sudjelovati u natječajima za izvođenje javnih radova koje financira Svjetska banka.
Kineske kompanije u Makedoniji samo su dio kineske strategije osvajanja balkanskog tržišta i širenja geopolitičkog utjecaja, a još jedan korupcijski skandal makedonskom stanovništvu nije nikakva novost. Inozemni tajni agenti, špijunaža, planiranje “državnog udara”, ilegalna prisluškivanja i ozvučeni telefoni postali su makedonska svakodnevica koja zajedno s ostalim dugoročnim problemima, baca ovu zemlju u najveću političku krizu još od etničkog konflikta iz 2001. godine. Stanovnici Makedonije sve više iskazuju otpor otvorenim demonstracijama moći, a sve veće napetosti vezane uz posljedice objavljivanja skandaloznih snimki žestoko uzdrmavaju ionako krnje demokratske institucije u zemlji. Ovo je kritično vrijeme za Makedoniju i situacija će zahtijevati maksimalnu uključenost građana u ponovnu izgradnju socijalne pravednosti i demokracije – udruženo i strpljivo, jer ove vrijednosti ne smiju biti podložne političkim pregovorima i kompromisima elita. Promjena može doći jedino odozdo.
S engleskog prevela Milena Ostojić