Posljednji postsocijalistički val migracije rumunjskih radnika u zapadnu Europu obilježava visoka zastupljenost stručnih kadrova, prije svega liječnika. Iako su osnovni razlog migracija bili rezovi u zdravstvenom sektoru, od smanjenja plaća do nižih ulaganja u infrastrukturu, vlada nastavlja provoditi istu politiku s naglašenom privatizacijskom agendom.
Prema zavodu za statistiku, na stotinu Rumunja koji napuštaju zemlju u potrazi za poslom u zapadnoj Europi samo njih šest ima sveučilišnu diplomu, dok ih je trideset završilo srednju školu. Brojka nije zastrašujuća – naposljetku, 6% ne bi značilo mnogo, kada ukupan postotak osoba sa sveučilišnom diplomom u Rumunjskoj ne bi iznosio 14,4% (prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine) i kada prosječna dob osoba koje napuštaju zemlju ne bi bila između 30 i 40 godina, što znači da su, općenito uzevši, studirale između 1998. i 2008. godine, kada je postotak visokoobrazovane populacije bio mnogo manji (7,1% 2002. godine). Čak i prema trenutnom postotku visokoobrazovanog stanovništva u ukupnoj populaciji Rumunjske, doima se da gotovo jedna od dvije osobe sa sveučilišnom diplomom napušta zemlju.
Nejasno je uključuju li ove brojke studente koji odlaze u inozemstvo kako bi nastavili obrazovanje, budući da se oni ne smatraju emigrantima. Ali prilikom tretmana teme u javnom diskursu, čak i ako se radi o više od 40% visokoobrazovanih, njihov je broj gotovo beznačajan u ukupnoj masi rumunjskih migranata (3 milijuna na populaciju od 19 milijuna). Izjave stranih dužnosnika o rumunjskim i bugarskim “lovcima na socijalne povlastice”, medijski napisi o “invaziji istočne sirotinje” ili “kriminalnosti” rumunjskih Roma i televizijski dokumentarci usmjereni na najobespravljenije rumunjske migrante u posljednje su tri godine među lokalnim stanovništvom oblikovale vrlo specifičan narativ o tome tko su migranti.
Nedugo nakon prikazivanja prve epizode trodijelnog dokumentarnog filma o rumunjskoj migraciji u Velikoj Britaniji pod nazivom “Rumunji dolaze” (Romanians Are Coming) u veljači 2015. godine, nekoliko udruženja Rumunja koji žive u Velikoj Britaniji pozvalo je svoje članove na prosvjede pred sjedište postaje Channel 4 u Londonu uz naputak da dođu u odijelima, bez obzira na to kojim se poslom zapravo bavili. Reakcija rumunjskih medija bila je slična – “naši” migranti nisu sirotinja i ne odlaze zato što se zemlja ne može brinuti za svoje građane, oni su studenti, informatički stručnjaci, bankari, stručnjaci za odnose s javnošću, inženjeri… Radi se o shvaćanju emigracije ne kao dramatične (i traumatične) životne promjene već kao ispunjenja životnog potencijala za one najbolje među nama. To objašnjava i zašto se odljev mozgova u Rumunjskoj općenito smatra neizbježnim.
Četvrti val emigracije
Najvidljiviji slučaj masovne emigracije stručnjaka, i slučaj koji definitivno oblikuje shvaćanja ostalih Rumunja u vezi migracije, trenutna je emigracija liječnika koja se smatra “četvrtim valom” rumunjske migracije koja je započela 2007. godine, kada je Rumunjska postala punopravnom članicom Europske unije. Prema studiji koju je objavila Europska federacija sindikata javnih službi (European Federation of Public Service Unions), do 2013. svake je godine emigriralo čak 3% rumunjskih liječnika te 5 do 10% medicinskih sestara pri čemu je vrhunac dosegnut 2011. godine, kada je 16.500 liječnika potpisalo ugovore o radu u inozemstvu, što je bilo dvostruko više nego 2010. godine (tada je Rumunjsku napustilo njih 8.100).
Takav nagli porast omogućila je odluka koju je 2010. godine donijela tadašnja desna vlada, a kojom su sve plaće u javnom sektoru (uključujući i one u zdravstvenom sustavu) smanjene za 25%, što je pak predstavljalo velik i neočekivan šok za ionako već potplaćene liječnike, medicinske sestre, učitelje i profesore, socijalne radnike itd… Pri tom je rezanje plaća bilo popraćeno “reformom” bolničkog sustava koja je rezultirala zatvaranjem mnogih manjih medicinskih ustanova. Pad u statistikama iseljavanja stručnjaka zabilježen je 2013. godine, kada je emigriralo 3.000 liječnika, no stav o alarmantnosti ovih podataka stvar je pristupa.
U Rumunjskoj je naime, registrirano oko 54.000 liječnika, a svake godine specijalistički ispit položi još 3.000 (studij medicine u Rumunjskoj je u posljednje vrijeme jako popularan), što znači da je broj liječnika relativno konstantan. Problem nije u broju već u stručnosti: oni koji ostaju u zemlji nalaze se na početku specijalizacija koje su u potpunosti javno financirane, dok su liječnici koji odlaze visokokvalificirani stručnjaci. Zbog ove je situacije javni zdravstveni sustav pod snažnim pritiskom: zamjetan je porast slučajeva nesavjesnog liječenja (iako većina njih ne završava na sudovima, medijski su snažno popraćeni), manjak liječnika osjeća se u bolnicama koje nisu ovlaštene primati specijalizante kao i u ruralnim područjima gdje mnogi liječnici opće medicine zatvaraju svoje ordinacije.
Manjkovi u zdravstvenom sustavu
Zamjetno je opadanje kvalitete zdravstvene skrbi, a prema studijama koje se bave ovom temom, razlozi zbog kojih liječnici odlučuju emigrirati nisu povezani samo s njihovim plaćama (koje su, u svakom slučaju, najmanje u Europskoj uniji, pri čemu specijalizanti ne primaju više od 250-300 eura mjesečno), nego i sa stalnim rezovima u financiranju istraživanja, pomanjkanjem medicinskih resursa, nedostatnim pristupom najnovijim medicinskim otkrićima i lošim radnim uvjetima u rumunjskim javnim bolnicama.
Iako je razlog pogoršanja uvjeta u rumunjskom javnom zdravstvenom sustavu nedostatno financiranje, vlada je nedavno pristala smanjiti socijalna i zdravstvena davanja za poslodavce (što je dio nacionalne strategije za privlačenje investitora), čime se vrši još veći pritisak na ionako uzdrmani budžet javnog zdravstvenog osiguranja.
Dok pomanjkanje medicinskog pribora i liječničko nezadovoljstvo plaćama neformalno kompenziraju pacijenti (nedavno provedeno istraživanje pokazalo je da 62% populacije pristupa nedokumentiranom potplaćivanju liječnika i medicinskih sestara. U Bukureštu primjerice, gdje su prosječna neto primanja viša, te iznose 500 eura mjesečno, taj mito u prosjeku iznosi oko 200 eura po slučaju) i dok je osnovna medicinska skrb nedostupna u siromašnijim regijama, Ministarstvo zdravstva razmišlja o ideji nametanja novčanih kazni građanima koji najmanje jednom u tri godine ne obave puni sistematski pregled.
Javna infrastruktura za privatnu praksu
Ova se logika širi, pa se slične ideje pojavljuju i po pitanju cijepljenja djece te se govori o financijskoj penalizaciji roditelja koji odbijaju cijepiti svoju djecu. Iako je cijepljenje u teoriji javno financirano i službeno obavezno, cjepiva MMR (protiv ospica, parotitisa (zaušnjaka) i rubeole) i DTaP (protiv difterije, tetanusa i pertusisa (hripavca) sve rjeđe su dostupna besplatno, pogotovo nakon što je rumunjski imunološki zavod gotovo u potpunosti uništen. Uz slabljenje povjerenja stanovništva u državnu zdravstvenu regulativu (što je doprinijelo širenju neke vrste pokreta protiv cijepljenja), i uz dostupnost samo skupih cjepiva iz uvoza, stopa cijepljenja u Rumunjskoj u posljednjim je godinama u opadanju i nalazi se daleko ispod minimuma koji zahtijeva Svjetska zdravstvena organizacija.
Zapravo, krizu javnog zdravstvenog sustava – pri čemu je migracija liječnika samo jedan njezin aspekt – kontinuirano instrumentaliziraju političari neprestanim pokušajima privatizacija. Prvi strukturni pokušaji masovne privatizacije zdravstvene zaštite u Rumunjskoj završili su 2012. godine impresivnom javnom pobunom. Usprkos tome, istom se logikom nastavilo 2014. i 2015. godine, pri čemu ideja nije poboljšanje javne zdravstvene usluge već korištenje postojeće javne infrastrukture za pružanje privatne medicinske skrbi. Neslužbeno, proces je već započeo: u mnogim velikim bolnicama dio dijagnostičke opreme je privatiziran, a mnoge medicinske pretrage, koje su službeno besplatne, dostupne su samo uz plaćanje.
(Ne)socijalne politike
Tijekom gotovo dva desetljeća, kroz tri prijašnja migracijska vala (s iznimkom onog od 1990. do 1995. godine koji je obuhvaćao 3% populacije, uključivali su uglavnom niskokvalificirane radnike), fenomen migracije smatrao se pozitivnim za rumunjsku ekonomiju: zemlja je “izvozila” potencijalno nezaposlive radnike i “uvozila” 6 do 9 milijardi eura godišnje u novčanim doznakama. Teško je, međutim, tvrditi da trenutna migracija liječnika doprinosi javnoj dobrobiti u Rumunjskoj, no unatoč tome čini se da je jedini odgovor javne politike pritisak s ciljem privatizacije zdravstvenog sustava.
Kao što je otkrila studija koju je 2011. provela Zaklada Soros, Rumunjska zapravo nema strategiju koja se bavi migracijom (uključujući povratnu migraciju) i njenim posljedicama. Ne provodi mjere za privlačenje visokokvalificiranih diplomanata koji su pri kraju studija u inozemstvu, nema novčanih poticaje za migrante povratnike (kakvi postoje za strane investitore), nedostaju i programi za potporu imigracije studenata medicine i liječnika (ili pak visokokvalificiranih radnika općenito) iz neeuropskih zemalja, a nema ni implementacije socijalne politike za djecu čiji roditelji rade u inozemstvu itd.
Opći uvjeti koji su proizveli ovaj važan migracijski val među medicinskim osobljem utječu i na širi spektar stručnjaka – o čemu pak ne postoje provedena istraživanja. Nedavna reorganizacija tijela za regulaciju i financiranje sveučilišnih istraživanja predstavlja samo posljednji čavao u lijes, budući da se Rumunjska već nalazi na dnu svih europskih istraživačkih rangiranja (u ovo se područje ulaže 0,25% BDP-a). O tome govori i podatak da je na istraživačkim poslovima 1993. godine bilo zaposleno 118.000 osoba, dok ih je 2012. bilo samo 42.000. Slična je situacija i u području inženjerstva – pri čemu se Rumunjska nalazi na rubu inženjerske krize (za pojedine struke), premda čak 17% studenata koji diplomiraju dolaze iz ovih smjerova (dok ih je u Europskoj uniji oko 12%). Ni za jedno od područja pogođenih migracijskim valom ne postoje javne politike koje bi olakšale krizu. U posljednje vrijeme najproduktivnije polje istraživanja u Rumunjskoj su istraživanja o migraciji liječnika, inženjera i… istraživača.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski