Pod opravdanjem krpanja proračunskih rupa i navodnog rješavanja socijalnog statusa honoraraca, makedonska je Vlada usvojila zakonske promjene koje donose novo porezno opterećenje na honorarne oblike rada. Međutim, znamo li da su poslodavci lišeni tog otperećenja, jedini učinak zakonskih promjena može biti daljnje povećanje razine nejednakosti, koja je u Makedoniji i inače na rekordnom nivou u europskim okvirima.
U zemlji u kojoj je nezaposlenost u posljednjem kvartalu 2014. godine dosegla gotovo 29%, prekarni, odnosno honorarni poslovi, te poslovi na nepuno radno vrijeme mnogim su ljudima jedini dostupni plaćeni poslovi. Upozoravali su na to krajem decembra prosvjednici koji su pod vodstvom sindikata i lijevih organizacija izišli na ulice Skopja kako bi pokušali spriječiti donošenje ovog socijalno izrazito diskriminatornog zakona.
Socijalne aspekte zakona već je za Bilten dobro objasnila Marija Baševska. Ostaje da se pojasne neki ekonomski aspekti. Kao i obično kad se radi o prekarnim radnim odnosima, ni u slučaju ovog zakona, oni nisu definirani zakonima o radnim odnosima već spadaju pod obvezno pravo kojim se reguliraju obvezni odnosi (Закон за облигации), odnosno građanski ugovorni odnosi između dviju pravnih osoba. Zakon je formuliran tako da se honorarcima nameću sve zakonske obveze koje podrazumijevaju radni odnos, ali su im istovremeno uskraćena sva prava osigurana radnim pravom.
Da stvar bude gora, obveze koje u radnim odnosima državi podmiruje poslodavac, u slučaju honoraraca podmiruje sam honorarac. Drugim riječima, honorarci prema novom zakonu moraju državi plaćati obvezno socijalno osiguranje, doprinose za mirovinski fond, doprinos za ozljedu na radu, itd. No, zakon im istovremeno ne osigurava nikakve naknade u slučaju nezaposlenosti. Kad se radi o ženama honorarkama – one pak nemaju pravo na porodiljni dopust, kao ni druge oblike zaštite u slučaju trudnoće. Od novih su nameta isključeni samo umirovljenici koji eventualno obavljaju neke poslove putem honorarnih ugovora.
Diskriminacija nepravednim oporezivanjem
Podsjetimo, prve izmjene skupa zakona kojim se predviđa plaćanje doprinosa na honorare usvojene su krajem jula 2014. godine i stupile su na snagu u januaru 2015. Zbog kritika javnosti, u februaru i martu zakoni su u detaljima ponovno mijenjani, no temeljni problemi ostali su netaknuti. Radi se dakle, o pet zakonodavnih promjena kojima se uvode dodatni obvezni doprinosi za socijalno osiguranje na svaki dohodak viši od minimalne plaće (156 eura) koji je zarađen i isplaćen putem ugovora o autorskom djelu, ili bilo kojeg drugog oblika ugovora koji podrazumijeva fizički ili intelektualni rad. Dodatno socijalno osiguranje (uz porez na dohodak) plaćat će također radnici koji dodatne prihode zarađuju putem spomenutih ugovora, a već su trajno zaposleni i tim putem socijalno osigurani.
Jedina iznimka od ovog zakona su honorari 6 puta viši od prosječne nacionalne plaće (što iznosi otprilike 2.500 eura) – kod njih se ne oporezuje dio koji premašuje 6 plata. Prije ovih zakonskih promjena honorarni ugovori oporezivali su se porezom na dohodak po stopi od 10 posto – i to ukoliko se radilo o honorarima višima od određene granice. Nakon promjena, honorari koji mjesečno premašuju određenu granicu oporezuju se porezom na dohodak od 10% (kao što je bilo do sada) te dodatnim doprinosima za penziono i zdravstveno osiguranje, po stopi od 25%.
Granica iznad koje se plaćaju doprinosi je postavljena različito za one koji su u stalnom radnom odnosu i za one koji nisu. Za stalno zaposlene, granica je izjednačena s prosječnom plaćom od 350 evra neto, dok je granica za nezaposlene, poravnata s minimalnom plaćom koja iznosi 156 evra neto. Diskriminacija se dakle sastoji u činjenici da je zakon napravljen tako da oni koji zarađuju malo, velik dio svoje zarade uplaćuju u državni proračun, dok oni s izrazito visokim honorarima plaćaju jednako kao i oni koji zarađuju prosječnu plaću. Istovremeno, na prihode od kapitalne dobiti, koji u prosjeku iznose oko 2.500 evra mjesečno, ne plaćaju se doprinosi, kao ni na prihode od samostalnih djelatnosti koji u prosjeku iznose 850 evra mjesečno. Slični se porezi ne plaćaju ni na prihode od kamata.
Tri dominantne kategorije honoraraca
Otprilike 125.000 radnika, odnosno 20 posto ljudi u radnom odnosu u Makedoniji mogu se nazvati honorarcima. Radi se o takvom obliku rada u kojem radnici prihode primaju po osnovi ugovora o autorskom djelu ili ugovora o privremenom radu. Prema statistikama, otprilike 100.000 ljudi za 2013. godinu prijavilo prihode na temelju ugovora o privremenom radu. Još dodatnih 25.000 ljudi radi putem ugovora o autorskom djelu.
Detaljnije statistike o strukturi honoraraca ne postoje. Ne zna se točno u kojim su sve djelatnostima honorarci uglavnom zaposleni, koja je njihova dobna struktura, radi li se o ljudima koji se nalaze u stalnom radnom odnosu, a honorarni posao im predstavlja dodatni prihod, radi li se o slučajevima konzekutivnog produljenja ugovora o radu na određeno, prikrivenim radnim odnosima ili kakvim novim “inovacijama” poslodavaca…
U nedostatku službenih statistika i istraživanja, metodom promatranja može se zaključiti da su u Makedoniji najzastupljenija tri oblika honorarnog rada. Prvu kategoriju čine slobodne djelatnosti poput prevoditeljske, lektorske, novinarske, umjetničke i ostala “kreativna” zanimanja. Drugu čine ljudi s ugovorom o radu koji putem ugovora o autorskom djelu ostvaruju dodatne prihode – npr. kada ekonomist koji je zaposlen u nekoj banci prevede neku knjigu to mu se plati putem ugovora o autorskom djelu.
Treću kategoriju pak čine zaposlene osobe, koje nemaju ugovor o radu, i tu se zapravo radi o najštetnijem obliku honorarnog rada. U nekim slučajevima honorarno zaposlenje koristi se kao probni rok nakon kojeg slijedi zapošljavanje putem ugovora o radu, ili kad se kod poslodavca zbog povećanog obujma posla pojavi privremena potreba za dodatnom radnom snagom. No, u nekim slučajevima radi se o izbjegavanju plaćanja doprinosa državi. Ovaj oblik zaobilaženje regulative je naravno ilegalan, no nažalost ipak sveprisutan u Makedoniji. Tobože, kako bi se ovome stalo na kraj i kako bi se popunile proračunske rupe, makedonske vlasti odlučile su promijeniti set zakona kojim se reguliraju honorarni radni odnosi.
Teret zakona pada na leđa radnika
Povećanjem nameta na honorarne oblike rada, kojim se pored 10 posto poreza na dohodak sada nameće i plaćanje doprinosa od dodatnih 25 posto, ukupni porez na ovaj oblik rada iznosi 35 posto, što je ogromno povećanje. Kako se većina ovih ugovora isplaćuje u bruto iznosu, to će u praksi značiti da će honorarci i dalje od poslodavaca dobivati iste iznose, ali će im nakon oporezivanja ostati 25 posto manje sredstava nego prije uvođenja ovog poreza. Poslodavci za ove nove poreze neće morati izdvojiti nikakva dodatna sredstva. Teoretski je moguće da radnici izvrše veliki pritisak na poslodavce te da se teret novog zakona prenese na leđa poslodavaca tako da se povećaju bruto primanja radnika. No honorarce je izrazito teško sindikalno organizirati zato što nemaju prava na štrajk i sindikalno organiziranje jer njihovi radni odnosi nisu regulirani radnim pravom. Također, u situaciji u kojoj stopa nezaposlenosti iznosi gotovo 30 posto pregovaračka moć radnika je nužno na niskoj razini. Zbog ovih je faktora teško očekivati prenošenje tereta povećanja poreza na poslodavce.
Uzimajući u obzir da su honorarni prihodi uglavnom niski, ovim se izmjenama dalje osiromašuju oni koji su već siromašni. Oficijelna statistika o visini honorara je oskudna, ali se iz godišnjeg izvještaja Uprave za javne prihode može vidjeti da prihodi po ugovorima o privremenom radu u prosjeku iznose tek 100 evra mjesečno, bruto! Nisu puno veći ni prihodi po autorskim ugovorima, čija je prosječna mjesečna visina oko 200 evra. U situaciji kada je minimalna bruto plata 230 evra mjesečno, to znači da honorarci u prosjeku zarađuju manje i od minimalne plaće.
Ideološke podvale
U najavi zakona, Vlada je pokušala opravdati uvođenje ovog poreza etiketiravši honorarce kao izrazito dobro plaćenu kategoriju radnika. Premda službenih podataka nema, jedna nacionalna televizija bliska vladi, koja često u javnost plasira vladi sklone informacije, objavila je podatak prema kojem čak 1800 honoraraca ima primanja veća od 1200 evra mjesečno. Od 125.000 honoraraca, čak ih 1.800 ima dobra primanja! Dovoljan postotak da se na honorarcima vježba ”pravedna” redistribucija.
I pored smanjenja neto prihoda honoraraca, obaveza plaćanja doprinosa mogla bi se eventualno opravdati uvođenjem socijalnog osiguranja za honorarce. Međutim, ni ovo nije slučaj. Kada je mirovinsko osiguranje u pitanju, najveći broj honoraraca ovim izmjenama ne dobiva ništa. Kao prvo, određeni broj njih će biti oslobođen obaveza plaćanja doprinosa (zbog toga što ostvaruje prihode niže od minimalne granice), pa će ponovo ostati bez prava na mirovinu. Kao drugo, veliki broj honoraraca već ostvaruje ovo pravo, zbog toga što već ima potrebni staž. Kada je zdravstveno osiguranje u pitanju, honorarci su uglavnom imali zdravstveno osiguranje i prije ovih izmjena, jer je sustav tako postavljen da se ljudi mogu osigurati preko svojih supružnika ili roditelja.
Također, suprotno proklamiranom, umjesto da dobiju, honorarci su promjenama zakona izgubili socijalno osiguranje zbog složenih i nejasnih procedura i lošeg sustava evidencije, i pored toga što plaćaju doprinose, honorarci u prva četiri mjeseca 2015. godine nisu bili evidentirani u sustavu zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, zbog čega su ostali bez prava liječenja u sustavu javnog zdravstva.
Prekarizacija rada
Problemi sa ovim zakonom ne staju ovdje. Moguće posljedice su daljnja deregulacija i prekarizacija rada. Prekarizacija rada je veliki udarac na sindikalno organiziranje i na radnička prava jer honorarni radnici ne uživaju nijedno od prava koja bi im pripala da imaju ugovor o radu. Odluka vlade da se naplaćuju doprinosi i na honorare motivirana je popunjavanjem proračunskih rupa, ali to nikako ne znači da ne postoji problem sa socijalnim osiguranjem honorarnih radnika. Jedan dio ovih radnika, posebno oni koji su honorarci zbog navodne prirode svog posla (kao prevoditelji, novinari i tzv. kreativne industrije), nema pravo na mirovine i to je svakako društveni problem za kojeg je nužno pronaći rješenje. Međutim, rješenje koje je provela vlada još je gore od samog problema. Ono dovodi do dodatnog osiromašenja već siromašnih, do povećanja društvene raslojenosti, do pogoršanja radničkih prava, a privremeno i do nemogućnosti jednog dijela honoraraca da ostvari pravo na zdravstvenu zaštitu.
Zbog svih ovih problema, Ljevičarski pokret “Solidarnost” nedavno je opet pozvao vladu da povuče izmjene zakona o plaćanju doprinosa na honorare i da sjedne za stol sa honorarcima, s ciljem pronalaska najboljeg rješenja. Pravedno rješenje bi uključivalo nekoliko stvari. Prvo, univerzalno zdravstveno osiguranje za sve građane, neovisno o tome plaćaju li doprinose ili ne. Drugo, uvođenje zagarantirane minimalne mirovine ili neke druge vrste garantovanog minimalnog dohotka, kako bi i oni koji ne plaćaju doprinose imali osiguran egzistencijski minimum u godinama kada više ne budu bili sposobni za rad. Treće, uvođenje progresivnog poreza na sve oblike dohodaka, uključujući i kamate i prihode od kapitalne dobiti. Ovim bi oni sa niskim prihodima plaćali državi manje nego što plaćaju sada, a oni sa visokim prihodima više, i time bi se osiguralo pravično financiranje javnih rashoda. Četvrto, unaprjeđenje inspekcije rada, kako bi se sankcionirali svi oni slučajevi kada radnici koji rade za stalno, imaju honorarne ugovore.